Edo Popović: Zasad je «Boogie» moj vodeni žig

Adriana Piteša : «Unatoč tome što su sve vaše knjige dobile dobre kritike, smeta li vas što vas dio čitateljstva ili bolje rečeno kritike ipak još uvijek prepoznaju kao autora kultne zbirke osamdesetih, odnosno što nekako ne možete pobjeći od "Ponoćnog boogieja"?

Edo Popović :Ne bih rekao da me to nešto naročito smeta. Kad malo bolje razmislim, ne bih imao ništa protiv toga da «Ponoćni boogie» ostane najbolje što sam napisao. Jedna vam knjiga mora biti najbolja, ne? Zasad je «Boogie» moj vodeni žig, i dobro se osjećam zbog toga. Ne znam hoću li ikad više napisati nešto slično, nešto što će biti prepoznato kao bolje i uvjerljivije od «Boogieja». Možda to bude «Tango», roman na kojem već dugo radim. A možda i ne bude.

Zašto ste pristali objaviti knjigu uz novine?

Zato što nisam kreten, a samo bi kreten odbio ovakvu ponudu Jutarnjeg lista. Zapravo bih pao u duboku depresiju da me nisu pozvali u ovu izdavačku avanturu. San svakog pisca je raditi s izdavačem koji će i honorarom pokazati koliko poštuje i cijeni to što ovaj radi, i koji će se potruditi oko marketinga i prodaje. Jutarnji list ovom je bibliotekom napravio velik izdavački iskorak, i dobar posao, na zadovoljstvo svih koji su u njemu sudjelovali, pretpostavljam. Osim toga, stvar je prestiža biti objavljen u peteroznamenkastoj nakladi, u društvu s Brešanom, Ferićem, Dežulovićem, Jergovićem, Tomićem, Radakovićem i Pavičićem.

Uzevši u obzir polemiku oko raspada FAK-a, kako komentirate to da u biblioteci «Premijera» nema nijedne autorice?

Iskreno, ne vidim nikakvu vezu između polemike oko raspada FAK-a i ove biblioteke. Prije vidim vezu između uzleta FAK-a i ove biblioteke – i jedno i drugo dogodilo se pod kišobranom Jutarnjeg lista. A što se tiče odsustva autorica iz «Premijere», to ne zaslužuje neki poseban komentar. Osobno mi nije važno tko je napisao nešto, žena ili muškarac. Ne bih nikad objavio ili čitao neku knjigu po principu roda, to jest spola. Ide mi na živce ta rodna korektnost, to inzistiranje da u nekom projektu budu zastupljene i žene i muškarci. To miriši na onaj legendarni nacionalni ključ. Bez veze. Inače, osobno su mi zanimljive samo dvije prozne autorice iz Hrvatske – Jelena Čarija i Rujana Jeger.

"Dečko, dama, kreten, drot" nastavak je dviju novela "Koncerta za tequilu i apaurin", "Plesačice iz Blue Bara. Kako to da je ovo roman, a ne novela?

I te dvije novele imaju zapravo romanesknu strukturu, ali nemaju «kilažu» romana. Proza «Dečko, dama, kreten, drot» premašuje onih kritičnih 20.000 riječi, pa je tako i opsegom zaslužila da je se naziva romanom. U privatnom životu popriličan sam lajavac, no u prozama se ne razbacujem riječima, važem svaku riječ, svaku rečenicu. Hoće li nešto biti kratka priča, novela ili roman, to ovisi isključivo o priči koju želim ispričati. U ovom slučaju, očito, priča je zahtijevala formu kratkog romana. Inače, ideju za trilogiju dala mi je prijateljica Alida Bremer. Ona je bila prevela «Koncert za tequilu i apaurin» na njemački i ponudila je nekim izdavačima. Njima se novela jako svidjela, ali im je opseg predstavljao problem, bilo je naprosto premalo teksta za nekog tko se prvi put predstavlja njemačkoj publici. Pa mi je onda savjetovala da napravim trilogiju. Zanimljivo je da sam prvi i poljednji dio trilogije pisao po narudžbi. «Tequilu i apaurin» napisao sam po narudžbi svog tadašnjeg izdavača Branka Čegeca, a «Dečko, dama, kreten, drot» po narudžbi Jutarnjeg lista. Osnovnu ideju za roman već sam imao, ali bih ga, da nije bilo poziva Jutarnjeg lista, počeo pisati tek dogodine.

Razlikujete se od većine hrvatskih autora i po tome što dosta pažnje posvećuješ karakterizaciji ženskih likova?

Uvijek sam se ugodnije osjećao u društvu žena, nego muškaraca. S većinom muškaraca nemam o bogzna čemu pričati. S njima sam volio cugati, i to sam i činio, dok sam se profesionalno bavio cuganjem, da tako kažem. Ali pričati trijezan s nekim muškarcem, to je noćna mora. Umrem od dosade već nakon dvije, tri minute razgovora. Stvar je u tome što muškarci ne znaju slušati, nesposobni su za dijalog, samo piče svoje monologe. Žene, međutim, znaju i slušati. Po horoskopu sam rak, a to je, vele, najženstveniji lunarni znak, pa tako vjerujem da imam jaku tu osobinu – znati slušati što drugi govore. Inače, fućkaš proze bez uvjerljivih, razrađenih likova, pa tako i bez uvjerljivih ženskih likova.

Odakle Odjel za kulturni terorizam, koji se spominje u romanu?

Iz naše stvarnosti. S obzirom na sve čime se bavi naša murja, koga sve prate, snimaju i prisluškuju, uopće me ne bi začudilo da postoji i odjel zadužen za kulturnjake. Uostalom, ti razni odjeli zanimljivih naziva, POA, OA, ili kako se sve ne zovu, i dosad su se uspješno bavili s ljudima iz kulturnog miljea i javnog života uopće, o čemu svjedoče dosjei u arhivima MUP-a, ali zato nisu u stanju uhvatiti tipove koji su, recimo, svojedobno upali u «Močvaru» i porazbijali sve redom. O nasilnicima MUP uglavnom nema nikakvih saznanja. Uvijek ih ovi iznenade, kao prosinački snijeg zagrebačku zimsku službu.

Kvartovska kultura mitsko je mjesto vaše proze. Koliko je korištenje Utrina posljedica odrastanja i življenja u tom kvartu, a koliko se radi o osviještenoj problematizaciji kvartovske kulture kao mikrosvijeta grada?

Ja stvarno ne znam gdje bih to trebao smjestiti svoje proze, ako ne u Zagreb, ili u Utrine. Činim to jer sam tu odrastao, jer poznajem taj prostor, i jer sam uvjeren da se čitav svijet zrcali u mikrosredinama poput nekog grada ili kvarta, pa čak i jedne zgrade, o čemu najbolje svjedoči briljantna zbirka priča «Pjesma košnice» norveškog pisca Frode Gryttena. Pravo pitanje je može li čitatelj u nekom drugom gradu ili državi dešifrirati situacije i likove iz mojih proza. Ja vjerujem da može.

( Razgovor je prethodno objavljen u Jutarnjem listu )