Elif Shafak : Kako sačuvati mentalno zdravlje u doba podjela

Prema starom turskom predanju, svemogući je Bog na ljudska ramena postavio dva anđela, dva pisara. Onaj ustoličen na lijevom ramenu zapisuje sve čovjekove grijehe, uključujući i najmračnije, neizrečene želje dok onaj zdesna bilježi vrline i časna djela. Odabirom lijeve ruke kao posrednice u prenošenju vlastitih misli i osjećaja, čovjek se, a zapravo još dijete, svrstava na stranu grijeha, sklapa savez s pogrešnim anđelom. Tko bi, još od ranog djetinjstva, htio na sebi nositi takav znak?

Tako je, tamo krajem sedamdesetih godina, u nekoj od ankarskih osnovnih škola, djevojčica imena Elif Bilgin pokušavala namršten luk obrva svoje učiteljice ispraviti, a stisnutu crtu njezinih usana razvući u širok osmijeh korištenjem „ispravne“ ruke. Svaki put kad bi, zaboravivši se, Elif upotrijebila „pogrešnu“ ruku, učiteljičin bi je pogled ljutito ošinuo, a njezina bi usta ostala nijema. Kažnjavanje šutnjom bilo je snažnije od svake zamislive poruge kojoj je djevojčica mogla biti izvrgnuta, šutnjom joj je dano do znanja koliko su pogrešne, neprikladne i ona i njezina anatomija i sudbina čijom je nesretnom igrom baš ona određena kao nositeljica tako očitog znaka „kvarnosti“. 

Istovremeno, djevojčica je zarana naučila da tišine mogu biti vrlo poticajne i ohrabrujuće jer jedna ju je druga tišina, sadržana u mekom „g“, znaku bez označitelja u turskoj abecedi, učinila dijelom kolektiva, postala njezinom amajlijom, osobnim znakom čije je tišine ispunjavala vlastitim smislom i čije je postojanje bilo jasnim primjerom neizmjerne važnosti što ju oni tihi, nevidljivi i naizgled beznačajni imaju u društvu. Možda je baš to nečujno „g“ bilo prvim kamenčićem i pokretačem lavine koja se, desetljećima kasnije kad je spoznala da za njezinu ljevorukost nije odgovoran „anđeo s lijevog ramena“ već gen PSCSK6 i desna polutka mozga pod čijom su „nadležnošću“ i kreativnost i mašta, kotrlja i danas kad kao izuzetno cijenjena i rado čitana književnica formalnog političkog obrazovanja, zamijenivši očevo prezime majčinim imenom Elif Shafak (1971) kroz cjelokupnost svojeg književnog rada pokazuje koliko joj je stalo ozvučiti svaku tišinu, značenjem ispisati svaki prazan prostor i dokinuti „beznačajnost“ u društvu. Ta ju je njezina misija izvela pred sud, učinila prognanicom iz zemlje u čijoj je kulturi odrasla i postavila na, figurativni ili virtualni, stup srama zbog navodne opscenosti i razotkrivanja, u turskom društvu mnogostruko tabuizirane, ženske seksualnosti. 

Tugu svijeta, lokalnu, a tako globalnu, ono o čemu Georgi Gospodinov piše u romanu „Fizika tuge“, Shafak upisuje u podtekst svakog svojeg romana, no paradoksalno, kad prostor pisanja poželi pretvoriti u prostor duboko osobnog ogoljenja, posegnut će za čvršće utemeljenim, publicističkim pristupom. O postporođajnoj je depresiji, stigmi goroj i od „obične“ depresije ili kakve druge duševne bolesti, pisala u „Crnom mlijeku“, a svoju je (bi)seksualnost razotkrila u govoru napisanom za „Ted Talk“ čija je česta i rado slušana predavačica. Nameće se iz toga zaključak kako Elif Shafak, želeći s čitateljem podijeliti nešto duboko osobno ili ga samo natjerati da sluša i doista čuje, odbacuje fikciju kao najdeblji štit, odriče se “magičnog” u svojoj prozi i izlazi iz okvira, u njezinoj tradiciji imanentnog pripovijedanja i progovara iz sebe. Još važnije, progovara kao ona sama, kao Elif Shafak i vlastito joj je iskustvo u tom smislu ishodište, a njegov prikaz jedini cilj. 

Kako sačuvati mentalno zdravlje u doba podjela Shafak Elif

Jednostavno bi bilo zaključiti da je i knjižicu „Kako sačuvati mentalno zdravlje u doba podjela“, podulji esej, zbirku „uputa za život u normalnosti“ napisanih za trajanje one prve, proljetne tišine svijeta odlučila tim istim iskustvom impregnirati i ispisati izravnim, gotovo znanstvenim jezikom ne bi li tako ukazala na važnost problema i tako svojim odgovorima, ponuđenim rješenjima, omogućila da odjeknu snažnije. Jednostavno bi bilo, ali posve ishitreno. Jer tekst podijeljen na šest komadićaka, vješto raspoređen na 110 stranica što ga je zagrebački Hena com u prijevodu Mirne Ćubranić objavio netom prije autoričina, kako situaciji priliči, virtualnog gostovanja na združenom izdanju Festivala europske kratke priče i Hay Festivala, suvremenu situaciju raščlanjuje, ali ne sintetizira. Brojna otvorena pitanja, poput onog o zaustavljanju rastuće podjele u društvu ili o tome kako, u ovom trenutku, ostati vjeran sebi i demokratskim načelima usađenima u društvo, ostavlja bez odgovora, a od onoga što u ljudskom biću izaziva najdublji sram, odvraća pogled. U uvodnom djelu ovog eseja, zatvaranjem prozora i odgođenim žaljenjem, od jednog takvog problema i doslovno okreće glavu. 

Naime, iako hvaljena zbog sposobnosti da empatiju učini središnjim dijelom svojih priča, Shafak se započinjući ovu priču prisjeća kako je davnih dana, dok je Istanbul još predstavljao neistraženu riznicu, zaklonjena iza gustog tkanja zastora na prozorima svojeg studentskog stana, ugledala transrodnu ženu kako ljutito i poraženo korača ulicom. Visoka potpetica jedne njezine cipele bila je slomljena, a čemer je kao sjena pratio svaki njezin iščašeni korak. Mogla je, s poduljom se odgodom kori i trebala, otvoriti prozor, upitati ženu kako je. Niti ponuditi pomoć, samo iz sebe ispustiti ta tri presudna sloga. Ali bila je preplašena. Mogućnošću da prolazničina tuga prijeđe na nju. No bi li čak i otvaranje staklene pregrade među njima doista uklonilo providnu, ali nesalomljivu prepreku? Bi li jedna mogla razumjeti drugu? Koliko često, kad otvaramo prozor, to činimo kako bismo ugodili sebi, sami se pred sobom prispodobili kao bolje osobe no što uistinu jesmo? Koliko je često briga za drugoga zapravo potraga za najboljom verzijom sebe? Koliko je često za svakog od nas empatija, istinska empatija, nedostižna, neuhvatljiva?

Prozor Elif Shafak ostao je zatvoren iz straha da u jednoj tuzi, jednoj polomljenosti, ne prepozna drugu. Bila je tad premlada da shvati kako se jedna od njih sa svojom usamljenošću bori dok se druga njome omata, jedna izranja, druga se prepušta. Mnogo će kasnije, iako neizravno, u ovoj knjizi tu epizodu i instinkt da na vlastitu nesreću ostane slijepa, da ono što je njezino proglasi sretnim i boljim, povezati s kolektivnim narcizmom, nakupinom mnogih osobnih frustracija proizašlih iz uvjerenja da „mi“ stojimo kao bolji od „vas“ samo zato što smo to „mi“ i da je sve naše bolje. Sama „nam“ superiornost ne dopušta da budemo s „vama“ jednaki, od istih bolesti bolujemo i s istim se problemima susrećemo. I to je, ispravno ističe, jedan od osnovnih problema suvremenog trenutka. 

No njegovo razotkrivanje nije novost. Mnogi su o kolektivnom i osobnom narcizmu već, iz različitih perspektiva, pisali, jednostavno, poradi detektiranja, ali ne i razrješenja problema. Primjerice, neka su posljednjih godina provedena istraživanja pokazala da ispitanici u velikom postotku (gotovo 90%) sebe smatraju sretnima, no uvjereni su kako tu sreću ne dijele i njihovi bližnji, susjedi, prijatelji ili rođaci čije je živote nesretnima ocijenilo gotovo 70% ispitanika. Pitanje prešućeno u istraživanjima, kao i ovom eseju, jest odakle dolazi sreća. Hranimo li se dobrim, blagim i povoljnim uvjetima vlastitog života ili kompariranjem, mogućnošću da naš život (ma kakav bio) donosi bolje rezultate od života drugih. 

Novina u smislu za pandemije napisanih i objavljenih djela jest širenje diskursa. Dok se drugi eseji, zbirke esejistike i žurnalistike ili publicistički knjižuljci bave isključivo pandemijom, Elif Shafak diskurs širi na „doba podjela“. Sama mu, ipak, ne iscrtava vremenske konture, ne određuje početak i kraj; spominje, doduše, kako je o njemu još na početku prošlog stoljeća pisao Rilke i time dovodi u pitanje “podjelu” kao civilizacijsku novost. “Podjela” je, prije, zasada na kojoj počiva suvremeno društvo. Taj će se zaključak, iako bi autorica “podjele” voljela proglasiti novima i, samim time, izlječivijima, u tekstu nametnuti nekoliko puta, posebno u dijelovima gdje se autorica referira na društvene mreže. Premda ih prokazuje kao djelomične krivce za razvoj emocija tjeskobe, ljutne, razočaranosti, nesigurnosti pa i apatije čiji negativan utjecaj na pojedinačno kao i kolektivno mentalno zdravlje, valja se zapitati nisu li one samo omasovljena manifestacija stoljećima stare društvene ekskluzivnosti? I jesu li u doba pandemije podjele vidljivije zato što velika kriza ljude ogoljuje od izvanjskih, sigurnih omotača ili jer u takvim iščašenim trenucima očekujemo da one potpuno nestanu?

Podjele, ipak, neće nestati. Predstojeća (ili već otvorena) kriza neće biti, podsjeća Shafak, samo gospodarska; pad životnog standarda i visoka stopa nezaposlenosti bit će popraćeni krizom značenja. Preispitivane će biti granice „normalnog“, ako to nećemo učiniti sami, uslugu će nam učiniti posredna ili neposredna okolina ispisivanjem novih pravila i obrazaca ponašanja istovremeno se dovijajući načinima njihova zaobilaženja, povremeno i grubog kršenja. Takva polarizacija, iako Shafak o tome ne piše, pojedinca ponovno postavlja u sredinu, ne i središte, proizvodeći podjelu mnogo dublju od socioekonomske; ideološku podjelu koja u sebe ima upisane sve druge, dublje razdjelnice i na površinu izvlači, kako razlike u imanju, tako i one u znanju. Kod Shafak ta se podjela zrcali u onoj političkoj; podjeli na demokratske i nedemokratske, na one otvorene za dijalog i one sklone autokraciji. No svijet se nalazi na prekretnici i zbog druge važne podjele, one znanstvenog razmišljanja. Iako ga autorica izrijekom ne spominje, povjerenje u znanost odraz je kako redefiniranja pojma slobode tako i okidač preispitivanju kolektivne empatije što su važni segmenti ovog njezinog eseja. Ta se preispitivanja neće odvijati na metafizičkoj već na posve praktičnoj svakodnevnoj i uporabnoj razini - autorica ju opisuje kroz pravo na ovladavanje vlastitim narativom i otvaranje prostora glasu pojedinca, a u širem se kontekstu (u tekstu implicitna) kriza povjerenja u znanost i (vrlo eskplicitno) naznačena kriza kolektivne empatije pretaču kako bi zajedno stvorile diskurs navodnih “prava na osobnu slobodu”. 

No metafizička je sloboda put prema mudrosti, kao da govori Shafak, a njezino nepostojanje vodi u razočaranost i zbunjenost, proizvodi agoniju i strah. Sloboda je, naposljetku, mogućnost stvaranja vlastitog identiteta koji, autorica pokazuje na vlastitom primjeru, nije monolitan već stalna mijena što se migolji na sjecištu raznorodnih osobnih iskustava. A što je identitet ako ne ključ za odgonetanje zagonetke raznolikosti? Ključ koliko i slagalica sama. Baš kao i demokracija čija je autorica zagovornica koliko i kritičarka. 

Najviše od svega, pitanje promjene što će (ili bi mogla) nastupiti s ovom krizom značenja, pitanje je jezika. U njemu se, Shafak opominje, rađa svaka segregacija. Točno, no koje je rješenje tome? Iako ovaj esej nije politički, autorica je, kao doktorica političkih znanosti, mogla ponuditi dublju analizu, ako već ne sintezu i konkretan zaključak. Bez toga „Kako sačuvati mentalno zdravlje u doba podjela“ ostaje zbirka dobrih želja. Ništa u njoj nije pogrešno napisano, no ništa nije inovativno. Odgovora na pitanje iz naslova nema, kao niti krčenja puta prema otvorenijem, uključenijem društvu. 

„Kad sve ovo završi, kako želite da izgleda vaš svijet?“ pitanje je što su ga vlasti postavile u jednom londonskom parku, ostavljajući ispod prazan prostor za upise šetača. „Želim da me čuju“, napisao je netko i time snažno pogodio Elif Shafak. No da bi se pojedinčeva priča čula, moramo sazdati društvo snažno povezanih, u različitosti ujedinjenih individualaca. A kako, kad je već samim rođenjem u nas upisana potreba za pripadanjem, kad smo programirani da budemo dijelom istomislećeg kolektiva? Na to pitanje autorica nema odgovora, a kako bi ga i mogla dati kad je nekoć i sama, kako bi se uklopila, tišinama mekog „g“ ispravljala nakrivljenu crtu učiteljičinih usana? 
 

Elif Shafak

Kako sačuvati mentalno zdravlje u doba podjela

• Prijevod: Mirna Čubranić
• Hena com 09/2020.
• 112 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789532593020

U ovom kratkom i intenzivnom eseju književnica i aktivistica Elif Shafak, daje svoj pogled na svijet oko nas, a koji je danas, više nego ikad, obilježen nepravdom, podjelama, patnjom i, najnovijom ugrozom, pandemijskom krizom. Možemo li unatoč svim tim uznemirujućim osjećajima sačuvati mentalno zdravlje, temeljno je pitanje...