Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Lora Tomaš • 30.07.2018.

Elif Shafak : Tri Evine kćeri

Elif Shafak: Tri Evine kćeri

Tri Evine kćeri Shafak Elif

Može li Bog kao predmet proučavanja ujediniti ljude? pita se kontroverzni oksfordski profesor Azuro, želeći si na njega odgovoriti svojim kolegijem o Bogu. Autor knjiga poput “Kako ostati trajno zbunjen” i osoba koju je časopis Time svrstao među sto najutjecajnijih, profesor Azuro u (donekle) kontroliranim uvjetima suočava svoje probrane studente s enigmom Boga i - ponajviše - jedne s drugima. Među njegovim dražim studenticama bit će i protagonistica Peri.

Najnoviji roman tursko-britanske spisateljice Elif Shafak ”Tri Evine kćeri“ nadograđuje njezine dosadašnje preokupacije, literarne i znanstvene. U nekim se aspektima i ponavlja. To je zato što je Shafak jedna od onih spisateljica koje pažljivo sastavljaju mozaik opusa i čije knjige tako treba i čitati, kao izraze prepoznatljiva svjetonazora. Zagovarateljica političkih i osobnih sloboda, nomatkinja i ljubiteljica stihova Hafiza i Rumija, Shafak smatra da svaka istinska debata, kao i zaljubljivanje, transformira sudionike. Na strani znatiželje i stalnoga pokreta kao opreka bolesti sigurnosti, slična je profesoru Azuru, a u nekoj mjeri i Peri.


U uvodnoj sceni romana, tridesetpetogodišnja kućanica Nazperi (Peri) Nalbantoğlu i njezina kćerka tinejdžerka zapele su u prometnom čepu u uvijek bučnom Istanbulu. Autorica koristi pauzu da progovori o ženskoj nelagodi u gradu na razmeđu Istoka i Zapada, kojim se generalno kreću spuštena pogleda i s nekom svrhom, barem naizgled, rijetko se bodlerovski ili bendžaminovski odajući flanerstvu jer je takvo što za jednu ženu društveno nepoželjno ili opasno ponašanje. S druge strane, muškarci grad tretiraju kao zanimljiviju inačicu vlastite dnevne sobe.

Iskoristivši priliku i otključana stražnja vrata Perina nepomična automobila, dvije male uličarke ukradu joj torbicu. Peri izlazi van, izuje štikle i daje se u potjeru. Uskoro dostiže i njih i skitnicu s kojim snifaju ljepilo i operiraju gradom, a nakon što on preokrene torbicu, Peri će ugledati polaroid-fotografiju iz svojih studentskih dana u Oxfordu - gotovo zaboravljen podsjetnik na događaje od kojih je bježala. U međuvremenu, u vili jednog od novopečenih istanbulskih bogataša sluškinje iz istočnoeuropskih zemalja brinu o šarolikom društvu. Kada im se, nešto kasnije, rastresena i zamrljana Peri napokon pridruži, prizor će je podsjetiti na renesansnu sliku, neku koja bi se mogla zvati Posljednja večera turske buržoazije.


Naracija je podijeljena na kraća poglavlja i naizmjence seli u vremenu i prostoru: iz Istanbula 2016. u doba Perina djetinjstva ili studija na Oxfordu. Priča je to o sasvim različitim, ali međusobno isprepletenim ljudima, s fokusom na one koji žive negdje između dviju apsolutnih pozicija (jer ove su prerušeni strah, kaže Shafak), na relacijama, izmješteni, neopredijeljeni, koji bi Boga radije podvrgnuli ispitivanju nego u njega bespogovorno vjerovali.

Peri se ponekad pita je li vjera snaga ili opijat za žene, supstitut za moć koje ih je patrijarhalno društvo u velikoj mjeri lišilo. Peri bi i radije čitala neki roman pod plahtom nego ćaskala s već spomenutom buržoazijom u čijim zahodskim akvarijima plivaju ribice u bojama nogometnih momčadi za koje njihovi vlasnici navijaju, slojem koji se koleba između elitizma koji ističe pojedinca, i etatizma koji pojedinca briše, kako kaže autorica, liberalnih vrijednosti i tradicije, tehnološkoga napretka i vidovnjaka, pečene janjetine sa šafranom i varijanti čokoladnih kuglica branda Les Bonbons du harem, nazvanih prema svjetskim metropolama.

Na polaroid-fotografiji koja sada kruži oko stola tri su djevojke i muškarac. Energična i slobodoumna Shirin, nomatkinja iranskoga porijekla; hidžabom pokrivena Mona, Amerikanka egipatskih korijena i feministkinja koja voli hip-hop; i Peri. Grešnica, Vjernica i Zbunjena - tri studentice i prijateljice, tri Evine kćeri. Muškarac je profesor Azuro.

Otprilike kao i njezin grad, Peri pokušava balansirati između nazora oca kemalista, racionalnoga materijalista, i tradicionalne majke, stroge vjernice, jednoga brata marksista i drugoga ultranacionalista. Silno želi izmiriti roditelje, a onda i braću, tako da izmiri njihove suprotstavljene slike svijeta, da među njima uspostavi dijalog. Kao i profesor Azuro, u potrazi je za Trećim putem, izvan dihotomija. A onih s Perinim ambicijama u Turskoj je, piše Shafak, u posljednje vrijeme sve manje, ili ih se sve manje čuje. Iako ne dijeli majčinu slijepu vjeru u onostrano, Peri se povremeno priviđa kerubinasto dijete u magli. Bez obzira što nikada neće biti uvjerena ni u očev pristup životu, kada joj je u sedmoj godini poklonio ručno šivanu tirkiznu bilježnicu za preispitivanje vlastitih misli, ma kakve one bile, tu je istu večer zapisala da je Bog komplet Lego kockica koje se može sastaviti po vlastitom nahođenju. Neodlučna i pasivna, ipak će biti uzrokom ključnoga događaja u romanu.


Izražavanje psihološkoga političkim jezikom, ili političkoga metaforom, svojstveno je Shafakinu pisanju i ne čudi s obzirom da je Shafak i popularna politička komentatorica. Dogodi se i da takav komentar nadglasa fikciju, mjestimice promijeni ton teksta na nekoliko redaka, ali dovoljno rijetko da ne remeti opću ravnotežu.

U memoaru o pisanju i majčinstvu, "Crno mlijeko" (2007.), autorica zaključuje da je demokracija jedino rješenje za njezine posvađane glasove, za te toliko različite žene njezina unutarnjega harema od kojih svako malo neka izvrši ili želi izvršiti coup d’etat da bi ušutkala ostale. Kako da se onda profesor Azuro najbolje uspije približiti Peri, koja ne vjeruje u dobrohotne diktature jer ne vjeruje da postoji mali bog, ako ne pohvalom decentraliziranom živčanom sustavu hobotnice? Zapravo je šteta što ovakvih dijaloga među njima u romanu nema više - ne samo zbog dosjetljivih stilskih figura, nego radi finijega osjenčavanja njihova odnosa.

Povijest nije linearna, već ciklična. U bilo kojem trenutku, društvo se može vratiti unazad: postati patrijarhalnije, zatvorenije, neslobodnije, ističe Shafak u svome pisanju i govorima. Roman "Tri Evine kćeri", kroz koji će se provući i rušenje Blizanaca, izbjeglička kriza i europski strah od imigranata, barata upravo tom činjenicom: da ne postoje garancije. Zašto ne upijati utjecaje izvana i crpiti iz tradicije, miješati sekularno i sakralno? Zašto su korijeni toliko cjenjeniji od grana i listova, ne razumije Peri. Stabla imaju mnoge mladice i vlakna koji se šire u svim smjerovima, ispod i iznad drevna zemljina tla. Ako čak i korijenje odbija ne mrdati s mjesta, zašto od ljudi očekivati nemoguće?

Uz ova i Azurovo pitanja s početka osvrta, roman postavlja i još jedno: može li izmještenost biti oblik slobode? Ne nudeći isključiva rješenja, osim da se takvih treba čuvati, knjiga "Tri Evine kćeri" poprilično je britko i aktualno štivo. Baš kakvo od Shafak ustvari i očekujemo.

Elif Shafak

Tri Evine kćeri

  • Prijevod: Mirna Čubranić
  • Hena com 03/2018.
  • 392 str., meki uvez s klapnama
  • ISBN 9789532592016
  • Cijena 139.00 kn

'Tri Evine kćeri' Elif Shafak roman je snažnih dihotomija u kojemu se neizbježno sudaraju i isprepliću Istok i Zapad, ateizam i teizam, tradicija i modernitet, bogatstvo i neimaština, multikulturalnost i jednoumlje. Autorici polazi za rukom pristupačnim, lako čitljivim, gotovo lepršavim stilom duboko zaći u neke od najkompleksnijih problema današnjice. 

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –