Želimir Hercigonja - "Van Goghovi suncokreti"

Održava se
01.01.1901.

U posljednje vrijeme sve je očitiji svojevrstan novi trend da se uspješni pisci za djecu počinju okušavati u tzv. pisanju za odrasle. Od takvih slučajeva novijeg datuma treba svakako spomenuti Zorana Pongrašića (i njegov »odrasli« roman »Baba«), potom Zvonka Todorovskog koji se nedavno pojavio opsežnom »čudesnom pripovijesti o Petru Hektoroviću, »Mandrač«), dok Sanja Lovrenčić već duže vrijeme uspješno vozi paralelni slalom između djece i odraslih.

Takvim se »slučajevima«, a ima ih dakako više od ovdje spomenutih, sada pridružio i Želimir Hercigonja, autor petnaestak knjiga za djecu, »lektirni« pisac i trenutačni predsjednik Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. No, dok su njegovi kolege napravili više-manje jasnu stilsko-tematsku granicu i razliku između ta dva rukavca vlastita pisanja, Hercigonja je i u svome prvom romanu za odrasle, »Van Goghovim suncokretima« primjenio formulu uspješnosti iz dječjih naslova – realizam, lagana i čitka fabula i mnoštvo životnih dijaloga kojima se uobličava priča.

»Van Goghovi suncokreti« roman su iz života zagrebačke mladeži, točnije života onih koji su dobnu granicu mladosti produžili negdje do tridesetih, ne završavajući fakultete i ne sređujući svoj privatni i profesionalni život. Pisan iz pozicije glavnog junaka, Crnog, nezavršenog studenta politologije i lovca na trofeje u krevetu koji se ipak povremeno zna doista zaljubiti i otkriti svoju više nego romantičnu stranu, roman donosi čitavu galeriju likova koji se kreću oko glavnog junaka i susreću po zagrebačkim kafićima, zajedničkim tulumima ili na ulicama grada. Prvi dojam snažno evocira pripadnost onim proznim naslovima koje smještamo u ladicu proze u trapericama.

Roman započinje prvim spojem Crnog i Dubravke i prerazvučenom ekspozicijom u kojoj novi par susreće još jednog pripadnika »škvadre«, Grofa, nakon čega slijedi svojevrsna utrka u tome tko će dobiti više bodova u verbalnom prepucavanju, da bi potom novopečeni par završio u krevetu, s vrlo uspješnim rezultatom. Malo po malo pojavljivat će se i ostali muški i ženski predstavnici te »škvadre«, sa svojim uglavnom nedefiniranim životima, Crni će promijeniti još nekoliko djevojaka, naći se na raskrižju između strasti i ljubavi, te konačno vratiti svojoj pravoj ljubavi, Dinki, sestri jednog od najboljih prijatelja. Kako roman napreduje, sve je jasnije kako pravog zapleta ni nema, te kako je jedina njegova šansa prebačena na sam kraj romana i više ne može funkcionirati kao zaplet. Neizlječiva bolest, naime, Dinkina brata Meleza i njegova smrt, koja poprično utječe na otriježnjenje i sazrijevanje glavnih junaka, tek je neočekivano uvršten akcelerator raspleta događaja koji bi se komotno mogli valjati još stotine i stotine stranica. No, ovdje su zapravo dobili poprilično nerealan i sladunjav kraj u maniri dva vjenčanja, dvije trudnoće i jednog sprovoda.

Problem »Van Goghovih suncokreta«, romana koji je posve sigurno imao i neke druge nakane, ako ništa drugo upisivanja u trend tzv. stvarnosne proze, vrlo je očit i može se kratko i jasno izraziti na sljedeći način – prebacivanje šprance knjiga za djecu na roman za odrasle. Hercigonjini junaci, naime, nisu nimalo kontekstualizirani i funkcioniraju bez ikakva ozbiljnije ocrtanog društvenog konteksta, osim oznake da se radi o 2001. godini. Naznake svojevrsne društvene kritičnosti počinju, ali i završavaju u benignoj ironiji snobizma i spominjanju nekih stvarnih imena iz svijeta poznatih, kao i stvarnih zagrebačkih »in« mjesta za izlazak. Nekoga će možda zanimati podatak da se u Hercigonjinu romanu spominju Nikolina Pišek, Miro Gavran, Dubravko Merlić, Barbara Kolar ili Milan Bandić, dok je TV- novinarka Iva Gačić dobila čak i pravu epizodnu ulogu u kojoj se ni više ni manje nego raspravlja (i) o knjigama.

Karakterizacija likova bazira se na gotovo pubertetskim dijalozima u kojima je glavno forom odgovoriti na foru, a duhovitost koja bi čak i trebala biti jedan od nosećih stupova ovoga romana bazira se na banalnim izjavama tipa »napeo je na njezine obline ko mutav na salatu« ili smiješnim govornim karakteriziranjem pojedinih likova, poput crnca Kmice koji govori kao u stripu. Neuvjerljivosti likova pridonose i neke druge bespotrebno prišivene pubertetske oznake i epizode; veliki frajer Crni npr. prestravi se kad ga s curom u stanu iznenada zatekne mama, a u kriznim trenucima izgubljene ljubavi odlučuje se na pisanje lirskih pjesama. Na trenutke Hercigonji »pobjegne« i iznimno loš stil, nedorađene rečenice, hinjena duhovitost i nekakav kvazifrajerski mačizam, kao u sceni Dinkina gubitka nevinosti koja je iz vizure glavnog junaka izgledala ovako – »Dinkin je »masiv« probijen i »tunel« pušten u »promet«. Bio sam istinski sretan što je samo jedno – moje – »prometalo« »putovalo« tim začudnim »tunelom« i dobilo koncesiju za dugogodišnje povlašteno korištenje »puta« sladostrašća«. Tu, doista, ni navodnici ne mogu pomoći.

»Van Goghovi suncokreti« pošli su od solidne ideje i od autora koji zna što je dinamika pripovijedanja i kako pisati dijaloge, ali su završili kao predložak još jedne od trenutno modernih domaćih sapunica. Odnosno, kao knjiga za djecu i mlade koju je netko opremio scenama seksa, opijanja i bolesti, te pokojom psovkom, ne bi li tako postala odraslija. No, na koncu je ipak zaostala u pubertetu.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )