Elisabeth Badinter : Sukob

Održava se
22.12.2013.

Žene strepite! Novi je gazda u kući. Pitanje tko u kući nosi "duge hlače" postalo je pitanje tko nosi "kratke hlače". Novi gazda nosi pelene, kad prohoda kratke hlače ili ružičaste haljinice, i sve je u domu podređeno njemu. Stari gazda, onaj u "dugim hlačama", izgubio je i pravo prvenstva na daljinski upravljač, i na noćni odmor, i na gotovo sve svoje tradicionalne prerogative. A žena, supruga i majka, nekadašnja sluškinja muškarca u kući, sada je sluškinja djeteta u kući.

Mali je tiranin prefrigan: igra na umiljatost, bespomoćnost, majčinske instinkte i roditeljsku odgovornost. Njegova parola jest: ako ste me željeli sad mi se posvetite, ako sam ja bio vaš slobodni izbor onda izvolite uživati u meni. Mali ima i jako političko zaleđe: vjerska desnica, patrijarhalni tradicionalisti, maternalisti, naturalisti, protivnici pobačaja i kontracepcije, zagovornici prirodnog poroda, zagovornici majčinog mlijeka... svi su na njegovoj strani. Naravno i muškarac u kući je na njegovoj strani. Možda on više nije gazda, ali mali tiranin mogao bi ženu vratiti na njeno staro mjesto: u kuću, uz kolijevku i štednjak, gdje joj je oduvijek i bilo mjesto.

I tako, upravo kad se pomislilo da je patrijarhat stvar prošlosti on se vraća na mala vrata. I trepće okicama! Govori gu-gu! Ugledna francuska feministica Elisabeth Badinter (inače supruga čuvenog Badintera iz "Badinterove komisije") kaže da su se sedamdesetih i osamdesetih pojavila tri diskursa koja su kritizirala feminističku kulturalizaciju ženskog pitanja. To su bili ekologija, biheviorističke znanosti s uporištem u etologiji, i esencijalistički feminizam koji je izazvao raskol u feminističkom pokretu stavljajući naglasak na maternalizam.

Najednom, kroz spregu ova tri diskursa, majčinstvo je ponovo ušlo u modu. Ništa nije bilo prirodnije od žene koja se između karijere i djeteta odlučuje za dijete, od žene koja doji, koja se potpuno posvećuje svojem djetetu, žene koja ističe svoje biološke razlike u odnosu na muškarca - i žene koja se tako postvaruje.

Elisabeth Badinter tu ne vidi samo prikrivenu neokonzervativnu revoluciju koja ženu ponovo gleda diferencistički u odnosu na muškarca, te koja ženu ponovo vraća u kuću (zato jer joj je tamo dijete). Ona tu vidi i generacijski sukob. Kćeri majki feministica krenule su u razračunavanje s vlastitim majkama. Majke su sve žrtvovale za svoju nezavisnost, a sada im je cijeli život karijera, zbog koje rade dvostruko radno vrijeme, a na poslu ih svejedno u načelu podcjenjuju. I sam pojam "feministice" postao je pogrdan. "Nova generacija podupire najotrcanije mačističke stereotipe, koje feministice povezuju s histerijom, agresivnošću, gleda ih se kao muškobanjaste i one koje mrze muškarce".

Prema tom modelu naturalističkog neokonzervativizma majčinstvo predstavlja posao na puno radno vrijeme. Žena ne treba imati šestoro djece, dovoljno je i jedno, ali tom jednom mora se posvetiti šestorostruko više. Iz tog modela izlaze i ozbiljna proturječja. Prvo, navodi Badinter, "dok pristalice tradicionalne obitelji okrivljuju majke koje rade, tvrtka im prigovara što imaju djecu" - "još gore, smatra se da je majčinstvo najvažnije ostvarenje žene, a pritom ima manju društvenu vrijednost". Drugo, "dijete ne ide u prilog ljubavnom životu", i uopće, dijete zna destruktivno djelovati na život para, ono majku čini ovisnom o suprugu (a njemu to daje izvrsnu priliku za preljub). Treće, žene "postaju razapete između ljubavi prema djetetu i svojih osobnih želja", te podijeljene između visokoobrazovanih ne-majki koje imaju mogućnost izbora i niskoobrazovanih majki bez mogućnosti izbora.

U podnaslovu svoje knjige "Sukob" Elisabeth Badinter postavlja pitanje "kako ideal suvremenog majčinstva ugrožava ženu?". Neizrečeni odgovor na to pitanje jest da se ženu pokušava reducirati na ulogu majke. Posrijedi je sveprisutan fenomen. Vidimo ga u svojoj okolini, pred vrtićima i školama, na dječjim rođendanima. Svuda su žene reducirane na ulogu "super-mamica".

Ono što Elisabeth Badinter ne spominje u ovom teroru majčinstva nad ženom posljedice su koje ono u pedagoškom smislu ostavlja na djeci. Posvećene mamice stvaraju razmažena derišta. Nekada niti jedna majka nije voljela svoje dijete kao što je Klara Hitler voljela malog Adija; danas je svako dijete mali Hićo. Učitelji u školama su izvan sebe. U prvi razred im dolaze djeca kojima nikada ništa nije bilo zabranjeno, niti gurati prste u utičnicu, a oni bi sada morali sjediti u klupama, slušati i učiti. Uz naturalističku i maternalističku urotu na djelu je dakle i pedagoška urota; potonja blisko povezana s prvom.

Daniel Cohn Bendit, nekadašnji šezdesetosmaški vođa, rekao je da se njegova generacija bunila protiv represivnog odgoja, a današnja bi se trebala pobuniti protiv "permisivnog odgoja". No na dugačkom mu je štapu ta ideja. Teško je zamisliti demonstracije djece u pelenama, kratkim hlačama i ružičastim haljinicama. Osvještavanje žena reduciranih na ulogu majki realnija je opcija. Ono oslobađa ženu od hiper-majčinstva, a dijete od hiper-roditeljstva.

U tom smislu "Sukob" je bitna emancipatorska knjiga. Baš kao što je i feminizam još uvijek misao s najjačim emanipatorskim potencijalom.

 
Elisabeth Badinter: "Sukob: Kako ideal suvremenog majčinstva ugrožava ženu"
Prevela Ljiljana Novković

Algoritam, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )