Emmanuel Carrere : Neki drugi životi

Naslov i naslovnica romana "Neki drugi životi" isprva djeluju posve bezlično. Emmanuel Carrereov naslov mogao bi se uključiti u jesenski obračun sapunica na domaćim televizijama ("Neki drugi životi" protiv "Ruže vjetrova" i "Kad lišće pada"), a naslovnica s monokromatskom fotografijom djevojčice u haljini s cvjetnim uzorkom, što leđima okrenuta kameri stoji u plićaku pješčane plaže, besprizorna je upravo koliko i kičasta. No čitajući Carrereov roman i naslov i fotografija s naslovnice brzo se ispunjavaju značenjem, sve dok od dramatske nabijenosti ne počinju zvučati i izgledati sasvim drugačije od svog prvog dojma.

Francuski filmaš i književnik Emmanuel Carrere (Pariz, 1957.) svoj roman slaže oko dvije priče, priče o roditeljima koji su tokom ljetovanja na Šri Lanki u tsunamiju izgubili svoju maloljetnu kćer, i priče o sutkinji francuskog provincijskog suda, supruzi i majci troje kćeri, koja umire od karcinoma. Obje žrtve - vala i raka - zovu se Juliette, i obje pokojnice Emmanuel Carrere prati iz neposredne blizine, čas prisustvujući kao svjedok jedne tragedije, čas druge.

Roditelje maloljetne Juliette upoznao je tokom zajedničkog ljetovanja; Carrere je sa suprugom i dvojicom sinova tog kobnog jutra trebao biti na plaži kod ronilačkog kluba, ali nije, nitko od njih nije se našao na plaži. S druge strane, mladi francuski par, smješten u bungalovima uz samu crtu oceana, trebao je svoju kćer povesti sa sobom na tržnicu, no nisu, i to je nakon podvodnog potresa 2004. odredilo tko će u jednom turističkom rezortu Šri Lanke tugovati, tko će nakon svega, nakon udara prljave vode, nakon sata i dana neizvjesnosti, moći grliti svoju djecu, a tko neće; tko će jadikovati jer je u tsunamiju ostao bez kartica - a tko će nakon svega ostati nijem.

Na Šri Lanki grom je udario blizu Carrerea, koji od početka svog romana/eseja (ili možda preciznije - bilješke za roman/esej/film) ne skriva svoju autorsku poziciju, reportersku blizinu iz koje svjedoči o stradavanjima prijatelja i rođaka. Tragajući za preživjelim poznanicima on i njegova supruga Helene kretali su se „čisti i mirisni, pošteđeni svega" između "gubavaca" pogođenih tragedijom, "preživjelih robinzona" jednog tropskog raja koji se u nekoliko sekundi pretvorio u bezbožnu pustoš.

No na povratku u Francusku grom će udariti bliže. Karcinom njegove šogorice ušao je u terminalnu fazu, i čitava obitelj, suprug, djeca, roditelji, sestra, i na kraju, on sam, morati će stati uz bolesnički krevet i spremiti se za konačni oproštaj.

Uglavnom, jasno je kako se bezlična naslovnica i naslov pune emocionalno teškim sadržajima: djevojčica u haljini s cvjetnim uzorkom što stoji na plaži - slika je malene Juliette; a naslov koji je govorio o nečijim drugim životima, zapravo govori o nečijim drugim tragedijama. Pišući o njima, o tragedijama, Carrere piše o svojim najvećim strahovima: gubitku djeteta i gubitku supruge. Uopće, o najvećim čovjekovim privatnim strahovima.

Nije to baš ugodna pozicija za Carrerea, taj ulazak u tuđu tragediju, u tuđu privatnu bol. Carrere kaže kako ljudi s kojima se druži nemaju problema s mračnim knjigama. Hoće reći, njegovi prijatelji nisu neki bijedni prosječni čitatelji, već francuska književno-filmska elita. Roditelji male Juliette i obitelj njegove šogorice, ne spadaju u to društvo. Pišući o njihovoj boli Carrere ulazi neugodno blizu, postaje kradljivac njihove nesreće, literarni profiter njihove tragedije.

Oni ne osuđuju takvo pisanje, kaže, ali se ipak pitaju čemu to: "Misle si da je ovaj ljubazan i dobro odgojen tip koji im pomaže rezati krastavce na kolutiće, koji se doima kao da iskreno sudjeluje u obiteljskoj koroti, ipak poprilično izopačen ili nesretan..."

I na instancijskom sudu, gdje Carrere istražuje sudački rad šogorice i njenog kolege, koji su se borili protiv nepravednih ugovornih kredita i otpisivali dugovanja siromašnim dužnicima bogatih banaka, službenici se pitaju što ovdje radi jedan pisac: in memoriam sutkinji, ili nešto drugo, ne daj bože - treće. Dirnuti su što se netko zanima za instancijske sudove, ali i oprezni, bojeći se neke književne spačke u kojima će ih pisac iskoristiti kao literarnu robu.

Naposljetku, Carrere će svoj rukopis dati na prvo na čitanje, i prvu cenzuru, onima o kojima je pisao: roditeljima koji su izgubili kćer, obitelji šogorice, njenom kolegi sa suda s kojim se je borila protiv prekomjernog zaduživanja. Neki će odlučiti da je najbolje da ne čitaju rukopis o svojoj tragediji, niti sada, niti ikada. Drugi će biti zadovoljni romanom koji je Carrere ispisao o njihovim sudbinama, ili je možda bolje reći - dokumentom kojim je zabilježio njihove sudbine.

 Jer Carrere je u njihove živote ušao kao kamerom. Kada oni, umorni on posjeta mrtvačnicama ili bolnicama, legnu u zamračenu sobu - on radi bilješke. Kada oni pokušavaju zaboraviti, on završava svoj dokument. Koliko ima esejističke lakoće u konceptu "Nekih drugih života", toliko ovdje ima i teškog terenskog posla.

Ali na kraju, pitanje je kome je roman namijenjen, osim onima o kojima je napisan, te samom piscu. Nije to slab tekst, dapače, no tragedije o kojima Carrere piše, prije svega smrt šogorice, za nepristranog čitatelja je previše opća, a za one uključene previše privatna.

Jednima smrt šogorice može izgledati daleka i obična kao što već i jesu daleke i obične smrti nečijih tuđih šogorica; drugima je opet preteška i pomisao da ponovo prođu kroz to iskustvo.

 
Emmanuel Carrere: "Neki drugi životi"
Prevela Ivana Barišić Oharek

Algoritam, 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )