Filip David : San o ljubavi i smrti : roman

Održava se
01.01.1901.

Početkom 1942. petnaestorici najviših dužnosnika Trećeg Reicha naređeno je iz Hitlerova stožera da prisustvuju sastanku u berlinskoj vili na Wannseeu. Tema «radnog ručka» bilo je - «konačno rješenje židovskog pitanja». Sastanak je otvorio general Heydrich govorom o „pohrani" i „evakuaciji" Židova. SS-bojnik Lange na to je upitao je li on „evakuirao" 30.000 Židova koje je pobio u Latviji. Heydrich mu je odgovorio «da, mislim da to odgovara pojmu evakuacije».

Nacisti nisu vjerovali u zagrobni život. Smrtna jedinka besmrtnost je mogla doseći samo kroz vječnu naciju. Za prisutne u Wannseeu „evakuirani" Židov više nije predstavljao problem. No što ako ipak postoji „zagrobni život"? Ta mogućnost spadala je u nadležnost „Ahnenerbe", nacističke organizacije za istraživanje rasne čistoće, germanskih mitova, poganske religije, i okultnog.

U svom romanu "San o ljubavi i smrti" Filip David piše o holokaustu i „mogućnosti postojanja nekakvog oblika egzistencije posle smrti". Dr. Franc, banatski suradnik Ahnenerbe, spekulira: „ako umiranje nije konačan oproštaj s egzistencijom, to otvara niz novih problema i postavlja pitanje efikasnosti mera koje se preduzimaju u sabiralištima za rasno i politički nepodobne". Što će reći, „evakuirani" u tom slučaju nisu trajno „evakuirani". „Konačno rješenje" nije „konačno rješenje". Zbog toga se pred Ahnenerbe postavlja „grandiozan zadatak da pod svoju kontrolu stavi i ogromno područje smrti, kao što smo ovladali kontrolom života".

Brige dr. Franca oko potencijalnog efekta zagrobnog života na holokaust odlično sažimaju „San o ljubavi i smrti", roman o „fantastici i stvarnosti", „živom i mrtvom" - „holokaustu i vječnom životu". Filip Davidov diptih - sastavljen od „Kratkog romana o ljubavi" i „Kratkog romana o umiranju" - srpska kritika proglasila je najboljim srpskim romanom u posljednjih nekoliko godina (Arsenijević, Danas; Vujičić, Politika).

U prvom dijelu romana, David piše o neprepoznatom pravedniku zaljubljenom u mrtvu djevojku. U tematski zanimljivijem „Kratkom romana o umiranju" židovski misticizam zamjenjuje nacistički okultizam. Tragajući za arijevskim nadčovjekom nacisti provode ispitivanja na ljudima s posebnim sposobnostima. Ahnenerbe je tokom rata nadgledala medicinske eksperimente u pojedinim koncentracionim logorima, mrcvareći zatvorenike testovima otpornosti na hladnoću ili otvorene rane. U „Snu o ljubavi i smrti" Ahnenerbe „regrutira" Erika Vajsa, autistično židovsko dijete sa sposobnošću telepatije.

David „vuče" priču od 1918. kada su se Erikovi roditelji upoznali, preko 1933. godine Erikova rođenja i dolaska Hitlera na vlast, sve do 1993. Grandiozna je to romaneskna kartografija. Materijal dostojan Michel Tournierova „Kralja Vilenjaka". No David se prebrzo kreće kroz roman, ostavljajući mnoge potencijalno zanimljive dijelove tek skiciranima.

Ipak, u nekoliko trenutaka poenitira „San o ljubavi i smrti": i u detalju i u cjelini. Sarkastični humor kojim razgrađuje konačnost „konačnog rješenja" jedan je od tih izvanrednih trenutaka.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )