Fra Bernardin Škunca : Mirotovorac u Bolonji
Fra Bernardin Škunca prošlogodišnji je dobitnik nagrade Matice hrvatske "August Šenoa" za književnost i umjetnost, za roman "Mirotvorac u Bolonji", u izdanju zagrebačkog nakladnika Alfa (urednik knjige je Božidar Petrač). Čitanje toga opsežnog romana otkriva da se radi o vrlo nesvakidašnjoj knjizi, umnogome različitoj u usporedbi s ostatkom suvremene hrvatske prozne produkcije. No, iako apartan, roman tom proznom korpusu svakako pripada, baš kao što i današnjemu vremenu i u njemu nasukanome čitatelju šalje brojne signale i poruke, premda je ambijentiran u nama danas prilično strano i daleko 13 stoljeće.
"Mirotvorac u Bolonji" jest roman pisan u obliku povijesne kronike, kako ga i sam autor podnaslovljuje, a tematizira dolazak Franje Asiškog u Bolonju u kolovozu 1222.godine, gdje je održao propovijed pred mnoštvom okupljenog i zadivljenog puka, vlastele i članova crkvene zajednice, među kojima je bio i mladi Augustin, član franjevačkog Reda male braće, koji kroniku i ispisuje. Knjiga donosi prikaz tridesetak dana koji su prethodili dolasku sveca u Bolonju, s vrhuncem, jasno, u samom danu dolaska i propovijedi Franje Asiškog.
Radi se o vrlo uspjeloj rekonstrukciji vremena i tadašnjih životnih, ali i društvenih i političkih prilika, ali i jezika kojim se tada služilo. Iako se takav izričaj danas može doimati arhaičnim, nakon što se privikne, čitatelj nedvojbeno uživa u nešto drukčijem poretku riječi u rečenicama, u staloženosti iskaza te napose u lirskoj blagosti koja struji stranicama i posreduje nepatvorenu skromnost i nenametljivost. Skromnost (kao osnovna vrlina i značajka pripadnika franjevačkog reda, tzv. male braće) odražava i činjenica da se autor trudi i uspijeva biti posve neprimjetan u tekstu, što je osobito znakovito s obzirom da je tekst pisan u prvome licu jednine.
Takva je autorska samozatajnost pravi endemski kuriozitet u kontekstu suvremene hrvatske proze, koja je najčešće autobiografskog karaktera i temeljena na autorovoj osobnosti, pri čemu autor sebe redovito ističe u prvi plan gotovo svakom riječju, svoja iskustva, stavove, razmišljanja i svoj ego često vrlo agresivno namečući čitatelju, egocentrično japajakanje pritom dovodeći do paroksizma, uz uglavnom unaprijed formiran stav da drukčije mišljenje niti je moguće, niti je poželjno.
Usuprot tome, nenametljivost fra Bernardina Škunce i njegovo odsuće iz rukopisa ide tako daleko da knjiga ne sadrži čak ni tzv.bilješku o piscu, a već apostrofirana različitost u odnosu na većinski suvremeni prozni korpus očituje se i u autorovu inzistiranju na emocijama pozitivnog predznaka, na poticaju na ljepotu i ljudskost u ljudima te pisanje lišeno utjecaja medija, filma, video spota ili televizije. Osim toga, riječ je o rukopisu gotovo u potpunosti lišenom događanja, gotovo posve statičnom te konstruiranom gotovo isključivo od dijaloga.
Radi se o razgovorima u kojima nekolicina učenih, skromnih i mudrih ljudi, u iščekivanju dolaska pokornika Franje u njihov grad, raspravljaju o problemima toga doba, pritom, iako gotovo 800 godina udaljeni od današnjeg vremena, suvremenu čitatelju imaju mnogoštošta pametnog i korisnog - te primjenjivog na današnje stanje u društvu, politici, religiji - za poručiti.
Današnje doba zatrovano je konzumerizmom i hedonizmom; besmisao i ispraznost svojih života, a čega najčešće nisu ni svjesni, suvremeni ljudi nastoje ispuniti i neutralizirati kupovinom raznovrsne svakojake robe, a međusobno se ne vrednuju na osnovu ljudskih kvaliteta već na temelju materijalnih dobara što su nagomilali oko sebe. Vlasništvo - što je sine qua non kapitalističkog društvenog uređenja - postalo je mjerom svega, čak i vrijednosnom odrednicom, u smislu: ono sam što imam, moja je vrijednost proporcionalna iznosu novca i ukupnosti materijalnih dobrima kojima raspolažem. Upravo stoga, nikad kao danas, učenje Franje Asiškog nije bilo aktualno i potrebno, da ukaže na važnost skromnosti i suzdržavanja.
U brojnim o Franji Asiškom izrečenim riječima u romanu, posredovanim putem razgovora među štovateljima njegova nauka koji nestrpljivo iščekivaše njegov dolazak u Bolonju, do izražaja dolazi autorova implicitna kritičnost upućena današnjem kleru i institucijama Crkve, koja na narednim stranicama biva proširena i upozorenjima o važnosti odvojenosti Crkve od zemaljske, svjetovne vlasti, odnosno pogubnosti njihova prepletanja i međusobne ovisnosti, čega smo također danas svjedoci. Svjetovni poglavari naime oduvijek nastoje stvoriti duhovno zaleđe svoje moći, čemu se Crkva mora oduprijeti, upozorava autor, kao što se mora oduprijeti i pretjeranoj brizi za sebe i svoju dobrobit, za svoju bogatu trpezu i udobnu postelju, istovremeno zanemarujući jauke siromašnih i bol bolesnih.
A sva ta upozorenja, uz njihovu propovjedničku poveznicu u upitu ''Sinovi čovječji, dokle će vam srca ostati tvrda?'', upućenu kako velikodostojnicima i feudalcima, tako i predstavnicima crkvene vlasti, uputio je i sam Franjo, u propovijedi održanoj 25.kolovoza 1222. u Bolonji, u kojoj knjiga doseže svoj dirljiv emocionalni vrhunac, a čemu prethodi vrlo brižno i umješno građena napetost iščekivanja toga događaja.
Posebno valja naglasiti da je autor knjige fra Bernardin Škunca svečevu propovijed konstruirao bez ikakva autentična dokumenta kao predloška svojim riječima (osim ukupno sedam rečenica iz svjedočanstva Tome Arhiđakona Splitskog, koji je nazočio propovijedi, a čije riječi, koje su autora nagnale na pisanje knjige, fra Bernardin Škunca navodi na početku knjige). Na osnovu istraživanja karakteristika toga vremena i uvjeta tadašnjeg života, kako klera i feudalaca tako i običnoga puka, te na osnovu iznimnog poznavanja duha franjevaštva i upućenosti u učenja Franje Asiškog, fra Bernardin Škunca samostalno je ispisao tekst svečeve propovijedi koja se uistinu doima vjerodostojnom u svojoj ozbiljnosti, prijekornosti, odlučnosti, obuhvatnosti i uvjerljivosti.
Osim idealima franjevačkog reda, autor mnoge stranice posvećuje i drugim socijalno-društvenim i političkim aspektima toga vremena te vrlo uspješno ''oživljava'' srednji vijek, a čitatelj biva obilno upoznat i npr. s drugim crkvenim redovima toga doba, ustrojem svjetovne vlasti, nastankom slavnog Bolonjskog studija, razvojem kršćanskih ideja, ratovima koje je Bolonja tada i ranije vodila, itd. Poseban naglasak autor stavlja i na osobu i učenja svetog Augustina Hiponskog te se vrlo opširno bavi sličnostima između njega i pokornika Franje.
Naravno, ni hrvatska povijest ne ostaje zanemarena, uz brojne korisne i poučne informacije o npr. kraljici Jeleni, kralju Dmitru Zvonimiru, postignuću da se mise u Hrvatskoj služe na ''njihovu barbarskom, slavenskom jeziku'' unatoč protivljenju crkvene vlasti, a prilično detaljno biva opisan i križarski mletački osvajački pohod na Zadar 1202.godine. A nedostatak antagonista i dramskog sukoba autor djelomično neutralizira (i time vješto dinamizira tekst) vrlo zanimljivim poglavljem o hereticima u krilu svete majke Crkve, s naglaskom na odmetniku od tadašnje Crkve, Karlu.
Sve u svemu, radi se o iznimno dojmljivu tekstu u kojemu fra Bernardin Škunca donosi glasove iz davnog doba, uči nas iskustvima ljudi davno prošlog vremena, dokazujući da se unazad 800 godina zapravo malo toga uistinu promijenilo, ljudske slabosti čvrste su kao kamen, pa upozorenja davno izrečena nažalost vrijede i dan-danas.
Možda čak i više, jer i dalje "živimo u razdoru i svađama, u tužbama i parnicama, u tuči i ratovanju, ne mareći ni za sirotu i udovicu, ni za gubave i nemoćne...", dok su poglavari gradski i komunalni i dalje "preko svake mjere obuzeti brigom za sebe, za očuvanje svoje vlasti, a malo za podanike svoje, jer spletke snuju i plijen dijele s onima što na bjelokosnim posteljama počivaju, i s njima priređuju viteške igre i uz luči uljne noćne zabave provode, a puk kojemu su gospodari ostavljaju u siromaštvu i bijedi", baš kao što i pojedini pastiri svete majke Crkve još uvijek, nažalost, "napasaju sami sebe, a stada ne pasu, nemoćne ne krijepe, bolesne ne liječe, zalutale natrag ne dovode, izgubljene ne traže, te jedno govore a drugo čine i na duše vjerničke stavljaju terete koje sami ne nose".