Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 29.11.2013.

Franjo Fuis : Velika glad u plemenu Gula-Gula

Teorijom sinkroniciteta i raznim izvedenicama bavili su se mnogi znanstvenici (i oni konvencionalni i oni manje konvencionalni) i raznorazna piskrala. Ukratko, riječ je o teoriji koja počiva na uočavanju vremenske podudarnosti prilikom otkrića koja dovode do velikih znanstvenih proboja. Pojednostavljeno, ova teorija govori kako je dovoljno da pojedinac napravi intelektualni proboj pa da tek malo kasnije, potpuno nepovezano s njim i drugi pođu istim putem. Među poznatijim primjerima koji oslikavaju teoriju nalaze se otkriće kalkulusa na kojem su istovremeno radili i Isaac Newton i Gottfried Wilhelm Leibnitz, teorija evolucije koju su istovremeno razvijali Charles Darwin i Alfred Russel Wallace, otkriće kisika (Scheele, Priestley, Lavoisier), dvostruke zavojnice DNA itd.

Iako je u vremenu trenutačne komunikacije i golemih, umreženih, baza podataka postojanje dvoje ili više specijalista koji ne znaju jedni za druge postalo gotovo nezamislivo potrebno se načas vratiti u neko drugo vrijeme. U vrijeme u kojem su informacije pristizale sporo, a kolale još sporije. Teorija sinkroniciteta uglavnom se bavi znanstvenim otkrićima i ne objašnjava neobične podudarnosti iz drugih sfera ljudskih djelatnosti koje, u nedostatku adekvatnijeg racionalnog aparata, uglavnom nazivamo slučajnostima.

Čini se da ništa osim slučajnosti ni ne može objasniti dva pisca, rođena u Austro-Ugarskoj monarhiji u razmaku od četiri godine koji su stupali istim stazama i koji su najveće domete ostvarili u istim medijima i sličnim žanrovima. Prvi od njih bio je Franjo M. Fuis, rođen 1908. u Golom Brdu kraj Virovitice, a drugi Zvonimir Furtinger, rođen 1912. u Zagrebu. I tko zna kako bi izgledala povijest hrvatsko-jugoslavenske pop-kulture da se Fuisov avion, u ilegalnoj misiji prijenosa filmskog i fotomaterijala za ZAVNOH, nije srušio 1943. negdje nad Plitvicama. Pad ovog aviona ostavio je Furtingeru prostora za uzlet i neizbrisiv pečat koji će ovaj poslije rata utisnuti na stranice "Plavog vjesnika" i "Siriusa".

Fuis je svoja djela stvarao u Kraljevini Jugoslaviji, u kontekstu bitno drugačijem od onoga unutar kojega je Furtinger stekao ime, a čak i letimičan pregled njihovih radova ukazuje na bitne stilske, tematske i ideološke razlike predratnog i poslijeratnog popularnog pisma. U ozbiljnijim pregledima hrvatske književnosti taj se aspekt književnog stvaralaštva iz različitih estetsko-ideoloških razloga uglavnom zaobilazio i tek je suvremeno doba donijelo ozbiljnije preglede popularnog diskursa s ovih prostora (revalorizacija Marije Jurić Zagorke i knjiga Maše Kolanović "Udarnik! Buntovnik? Potrošač..." samo su neki od recentnijih primjera novije akademske prakse). Osim sporadičnih napisa u "VUS-u" i "Startu" s kraja sedamdesetih i raznih tekstova razabcanih po brojnim publikacijama (poput "Hrvatskog filmskog ljetopisa", "Kvadrata", "Vijenca" itd.) i posthumno objavljenim reprintima stripova nastalih u suradnji s Andrijom Mauroićem radom Franje Fuisa i analizom diskursa unutar kojega je djelovao nitko se još uvijek nije ozbiljnije pozabavio. 

U međuvremenu, zahvaljujući predanim arhivarima poput Veljka Krulčića, s Fuisovim se radom ima prilike upoznati i nova generacija čitatelja, generacija kojoj nekada popularne, a danas poluzaboravljene figure intelektualnoga života malo toga znače. Tako je nedavno u nakladi "ART 9 - Udruge za očuvanje baštine i popularizaciju hrvatskog stripa" objavljen Fuisov roman "Velika glad u plemenu Gula-Gula", prvotno objavljivan na stranicama "Mickey stripa" (prvi se broj pojavio početkom ožujka 1938. godine), a kasnije adaptiran u istoimeni strip kojega je crtao Andrija Maurović. Uvodna Krulčićeva studija naslovljena „Franjo Fuis - najbolji scenarist klasičnog razdoblja hrvatskog stripa, ali i sjajan spisatelj" donosi iscrpan bio-bibliografski materijal kojim se čitatelja uvodi u svijet Franje Fuisa i "Mickey stripa" - "tjednika senzacionalnih događanja i romana u slikama" kojemu je Fuis bio inicijator, dioničar i urednik. Roman koji slijedi priča je za sebe.

Čita li se današnjim očima, pogotovo nakon iskustva postkolonijalne kritike, "Velika glad u plemenu Gula-Gula" smiješan je roman. Fuis se napajao na anglo-američkim avanturističkim narativima s kraja dvadesetih i početka tridesetih pa su se tako u tekstu našli i malajski "divljaci", i prelijepe domorotkinje miješane krvi, i neobični kultovi, i opasne divljine neistražene džungle, i pobunjeni mornari i britanski časnici. Za glavnoga junaka, u skladu s vremenom i duboko ukorijenjenom tradicijom čiji je osnovni postulat "strano je, ma kakvo bilo, uvijek bolje, uzbudljivije i ljepše", Fuis odabire britanskog moreplovca Stana Higinsa, posljednjeg živućeg člana britanske posade koja je stradala u susretu s lokalnim ljudožderima. Kad sablasni zvuk domorodačkog tam-tama najavi "konac Dugog vijeka" i kad Higins spozna kako mu je namijenjena uloga slasne pečenke u predstojećoj plemenskoj gozbi, započet će frenetičan bijeg kroz neprohodne i neistražene predjele malajskog otoka koji će Higinsa, u skladu sa serijalizacijom uvjetovanom strukturom, voditi iz jedne nevolje u drugu.

U "Velikoj gladi..." nailazimo na tragove klasičnog Zapadnog ideološkog "totalitarizma" (civilizirani bijelac u svim je aspektima nadmoćan nad primitivnim divljacima, dogma "knjige Duha" zasnovane na monoteizmu "bolja" je od dogme mirijade bogova šamanističkog animizma, totemi, talismani i priče o divovskim bijelim tigrovima rezultati su predracionalne, poluljudske svijesti o funkcioniranju svijeta, a ženama ništa nije draže no dati život za dragana kojega su tek upoznale itd.), no suptilni svjetonazorski "fašizam" nipošto nije isključiva odlika pretpotopnih, "starih romana" iz davno minulih razdoblja (dovoljno je baciti pogled na suvremeni pseudoviktorijanski steampunk) stoga je potrebno promotriti "Veliku glad..." u nekom drugom svjetlu.

Može li se Fuisova "Velika glad..." nositi sa suvremenim primjerima popularnog romana i zahtjevima onog, gotovo fiktivnog, čitatelja takvih djela? Unatoč zastarjelosti leksika, tema, motiva i likova, čini mi se da može. Imamo li na umu kako je samo velikima uspjelo poći za rukom istrgnuti pulp iz vremena u kojem je nastao (primjeri Roberta E. Howarda i H. P. Lovecrafta govore dovoljno sami za sebe) stvar postaje zanimljivija. Fuisovo pismo strastveno je pismo, prožeto golemom energijom koja probija iz svake stranice i iz koje se zrcali radost izmišljanja svjetova, likova i avantura na kakvu se rijetko nailazi, pogotovo u vremenu koje je raskrstilo s poimanjem književnosti kao popularnim medijem. Fuisov je jezik zavodljiv, ispunjen ritmovima džungle i konstantnom nervozom borbe na život i smrt. U prikazima borbe i najobičnijeg iživljavanja nad nemoćnim protivnikom Fuis je nevjerojatno brutalan (scena prvog Higinsovog susreta s domorodačkim toljagama gotovo je naturalističkog karaktera), a dinamika susreta čovjeka i prirode, civilizacije i divljine nimalo ne zaostaje za takvim intenzitetom.

U Fuisovom slučaju nema ni govora o poklapanju strahova prošlosti sa strahovima sadašnjosti (kao kod Lovecrafta čiji Veliki Drevni sasvim lijepo utjelovljuju osjećaj nemoći maloga čovjeka u susretu sa svijetom oko sebe) ponajprije zbog toga što Fuis ne piše ni o kakvim strahovima. Fuis ne vjeruje u demoraliziranog, jalovog junaka. Njegov je Higins neprestano na nogama, u neprekidnoj borbi s brutalnim svijetom oko sebe iz koje će, trijumfom volje više no ičim drugim, izaći kao pobjednik. Malajsko otočje, džungla, krvoločni domoroci i slični relikti pop-poetike tridesetih elementi su kojima se relativno lako prilagoditi. Prilagoditi se junaku ove proze zahtijeva već ozbiljnije napore. "Veliku glad..." stoga ne treba čitati kao povijesni kuriozitet već kao uvod u fantastične svjetove domaće književnosti koji se ne iscrpljuju u birtaškim pričama, obiteljskim kronikama i tragedijama iz nekog od inih ratova s ovih prostora. 

U nekim drugim kulturama, lik poput Franje Fuisa odavno bi postao kultnom figurom (čovjek koji sa 13 godina bježi od kuće i pridružuje se putujućem cirkusu s kojim prelazi cijelu tadašnju državu, Bugarsku, Tursku i Grčku figura je idolizirana na stranicama Prattovog Corta Maltesea). U balkanskim gudurama, jasno je, ne preostaje mu ništa drugo osim uloge oriđinala.

Čitajući "Veliku glad u plemenu Gula-Gula" nešto nam ipak postaje jasnije. Bez zanesenjaka, bez pisaca punih entuzijazma koji se ne libe zaprljati ruke "šundom" nema zdrave književnosti. Djeca tridesetih imala su sreću odrastati na pričama Franje Fuisa. I koliko god bilo lijepo vidjeti nekadašnje velikane novinskog papira u tvrdim koricama na policama knjižnica, bilo bi ih ljepše vidjeti u njihovom prirodnom okruženju. No, takvo što zahtijeva potpuno drugačiji pristup knjizi i autorima te smislenu kulturnu strategiju (ili bilo kakvu strategiju) i slične sitnice što je, barem trenutno, veća fantastika od one sa stranica Fuisovog romana.   

 
Franjo Fuis: "Velika glad u plemenu Gula-Gula"

ART 9, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

Kritika • 19.05.2018.

Suzy Lee : Val

– Pretraži sve članke –