Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dario Grgić • 30.10.2012.

George R.R. Martin : Pjesma Leda i Vatre

Martin je prvi pisac epske fantastike kod kojeg je metafizika zamijenjena politikom. Njegovim je junacima samo jedno na pameti: vlast. I seks. Autor rado ističe činjenicu da je u njegovim knjigama moguće čitati detaljne opise snošaja. No koliko im god seksualnost određivala živote, ona je, kao i ostale ljudske zanimacije, posve u sjeni halapljive želje za prijestoljem. Stražnjica na tronu: eto fiks ideje koja pokreće Martinove likove.

Kod Tolkiena se radilo o borbi između dobra i zla u najčišćem obliku, likovi su bili jasno podijeljeni u odvojene tabore, i tu nije postojala mogućnost sumnje... osim minimalne, kada jednog od vitezova ponese moć prstena... ništa što bi mijenjalo suprotstavljene naboje protivničkih tabora. Kod Martina jednostavno nisi siguran. Labavi su svi osim zmajske princeze, no ni s njom nisi načisto, jer je seks vozi lijevo i desno, i moguće je da i nju zarazi bjesnilo vlasti putem koje je najlakše doći do partnera.

Martin je u svijet umjetnosti ušao preko stripova. Neobično je iz ove naše perspektive čitati što piše o stripu u USA. Tamo je strip industrija, ali tamo je sve industrija, pa to možda i ne bi trebalo čuditi. Svi koji su gledali "The Big Bang Theory" primijetili su kako Sheldon i ekipa odlaze u prodavaonicu i kupuju stare stripove u zaštitnim najlonskim omotačima. Martin kaže kako je to vrhunac odvratnosti industrije stripa. Ovi omotači onemogućuju čitanje, jer bi se time smanjila antikvarna vrijednost stripa, što Martin komentira kako bi ljude koji su se ovome dosjetili najradije stavio u jednu takvu plastičnu foliju.

Stripovi su, bez obzira na merkantilističku podlogu i industrijsku organizaciju, prvi svijet rezervata u koji je ovaj pisac ušao. Svijet epske fantastike je također jedan od ostatka književnosti jakom zaštitnom ogradom odijeljeni kozmos s posebnim pravilima. Prvi lik koji je stvorio simptomatičan je za novu generaciju heroja koja se pojavila na horizontu. Doduše, već je od Martina nešto stariji Stephen Donaldson stvorio gubavog junaka koji odbija prihvatiti činjenicu da je upravo on spasilac svijeta. Martinov junak također je više ironičan komentar na superheroja nego superheroj: on je sveden na mozak u akvariju, što je do tada - kao i gubavost Donaldsonova lika - bila osobina koju imaju negativci.

Martin i Donaldson su poetiku slabih junaka dotjerali do maksimuma. Martinov junak živio je samo u stripu, dok je Donaldson ispisao cijelu sagu koja je danas već klasik epske fantastike, nažalost još uvijek neprevedene na hrvatski, kultnu "The Chronicles of Thomas Covenant, the Unbeliever". No Martin je ovim svojim odabirom inferiornog lika čije su osobine bile na lošem glasu u tradicionalnoj poetici fantastike promijenio fonove simpatije čitatelja - kao da je računao na zrelost publike, znajući kako više nije neophodno da junak bude građanski prihvatljiva ponašanja, da bude normalan. Nešto slično imali bismo kada bi Richard III Williama Shakespearea, lik koji je po poetici tradicijske književnosti čak i fizički predestiniran za zloću, postao dobar.

Fantastika je književno zanimljiva (iako elitistički prezrena) jer je narativna. Suvremena književnost pati od nedostatka naracije. Fantastika s time uglavnom nije imala problema. Narativnost je nagnala šefa HBO-a Michaela Lombarda da kaže kako ga fantastika uopće ne zanima, za razliku od naracije, zbog koje se odlučio ekranizirati "Pjesmu leda i vatre". Pričanje priče je velika meštrija, što je možda nagnalo Slavoja Žižeka da napiše kako je Daphne Du Maurier bolji pisac od Virginie Woolf. Da ostanemo u istoj slici: Martin je bolji od Daphne, i to jako puno puta (što ne znači da nije gori, isto jako puno puta).

Kod nas je prevedeno svih pet do sada napisanih knjiga serijala, i među fanovima fantastike uživaju popriličnu popularnost. Što je nagnalo Zorana Kravara da kaže kako onaj tko čita Tolkiena neće odbaciti Dantea, dok se čitatelji koji se oduševljavaju Martinom ili Jordanom mogu smatrati izgubljenima za veliku literaturu, teško je reći. Oswald Spengler možda je bio u pravu kada je napisao kako bi mnogima među nama izum parnog stroja bio fascinantan samo pod uvjetom da ga je izumio Heron Aleksandrijski.

Pet je dijelova sage objavljeno ("Igra prijestolja", "Sraz kraljeva", "Oluja mačeva", "Gozba vrana" i "Ples zmajeva"), Martin je obećao još dva nastavka ("Vjetrovi zime" i "San o proljeću"). HBO je emitirao prve dvije sezone serije, snimanje treće je u tijeku. Knjige su čista akcija, kakvu valjda i potrebuje nastojanje da se dođe na vlast. Sve se počinje zapetljavati smrću kralja, kao u Frazerovoj "Zlatnoj grani", samo što ovdje kralj, čiju smrt brojni žele, gine na hrvatski način - umre od posljedica susreta s veprom - što je malo ljudi i likova prepričavalo, vepar je animalni tenk među životinjama. Sedam vlastelinskih kuća  s vazalima krene u međusobne obračune jer  nasljednik nije kraljeve krvi, nego je plod dugogodišnje ljubavne veze kraljice i njena brata.

U prvim knjigama najzanimljiviji lik je patuljak Tyron Lannister, šekspirijanski lajavac i mudrica s groblja, lik kroz kojega do izražaja dolazi humoristična strana Martinova rukopisa. Pisac kaže kako ga je stvorio po uzoru na sebe, kako je Tyron najautobiografskiji lik. Što se tiče uspredbi s Tolkienom, svakog pisca epske fantastike uspoređuju s Tolkienom. Martin je rekao kako je godinama pisao sličnije Robertu E. Howardu nego autoru 'Gospodara prstenova' - bio je toliko fasciniran svijetom Međuzemlja da se nije usudio krenuti učiteljevim stopama.

Što je utjecalo na stvaranje svijeta što ga prikazuje "Pjesma leda i vatre"? Martin je kao mladac čitao vikinške sage, jednako kao što je izučavao srednjovjekovne glasovite sukobe, poput "Rata ruža", ili ratova Karla Velikoga, a definitivno je bio uronjen i u Shakespeareove 'kraljevske kronike', Tyron ne samo da je lik u kojemu je moguće 'osjetiti' autora, to gotovo da je Falstaffov nesuđeni sin iz braka s nekom od dama Windsorskih koji se nikada nije dogodio.

Serijal je krcat poviješću ili povijesnim referencama: lik konjskog kneza Khala Drogoa zaziva u sjećanju Džingis-kanovu Zlatnu hordu, i, za razliku od Tolkiena koji zvuči kao pročišćeni Wagner, Martin prije da bi za idealan soundtrack imao Blue Oyster Cult. Što ne čudi jer je on svojedobno napisao roman "Pjesma sudnjeg dana", najbolju do sada napisanu knjigu koja se dotiče rocka: sve što su pisali sami rockeri, jednako kao i sve moguće biografije, ne prenose ni djelić tog sad već pomalo i antiknog osjećaja svijeta za koji je preponderantno da se ne miri sa svijetom, ni mrtav.

Što god to značilo. Martinu su dragi realiteti: netko je izračunao kako je omjer mogućeg i nemogućeg, fantastike i realizma, osamdeset posto u korist stvarnosti, naspram tek dvadeset u korist fantastike - što je vjerojatno po fantastiku najporazniji omjer uopće, pogotovo ako imamo na umu o kakvom se velikom kitu iz tog fantastičarskog mora radi. Ima i učenike, odnosno, pojavili su se epigoni ili pisci za koje je Martin bitan autor u istoj mjeri u kojoj je to za njega i njegovu generaciju bio Tolkien: Joe Abercrombie, Scott Lynch, obojica izvrsni fantastičari. Lynch još nije preveden, Abercromobijevu trilogiju objavio je Algoritam.

Što reći? Film i Martin? Serijal je odličan, knjige su još bolje? Martin nije pisac koji se cifra distancom spram medija, spram popularizacije, spram sveprisutnosti. On je, poput njegovih junaka, htio osvojiti svijet. Što mu je, manje, više pošlo za rukom.  


George R.R. Martin: "Pjesma Leda i Vatre"
Preveli Vladimir Cvetković Sever i Tajana Pavičević

Algoritam, Zagreb 2012.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– George R.R. Martin - Razgovor –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –