Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Nenad Bartolčić • 09.01.2006.

Godina korjenitih promjena za hrvatsku knjigu?

Hoće li ova godina po pitanju sudbine knjige u Hrvatskoj napokon donijeti važan iskorak k sređivanju nagomilanih problema kojima je opterećeno hrvatsko tržište knjiga u velikoj će mjeri ovisiti o brzini kojom će Ministarstvo kulture pogurati sada već sasvim izvjesno donošenje Uredbe o jedinstvenoj cijeni knjige, te koliko će brzo ona zaživjeti u praksi. Daleko od toga da je jedinstvena cijena knjige spasonosni lijek koji će preko noći izliječiti bolesnika, ali da bez njega ne postoje niti male šanse za oporavak, sasvim sam siguran.

Srednji i mali nakladnici, baš kao i malobrojni preživjeli neovisni knjižari nisu se u stanju nositi sa sadašnjim odnosima na tržištu, što u konačnici rezultira smanjenjem kvalitete i raznolikosti ponude knjiga, tj. preferiranje mahom onih naslova koji na tržištu bolje prolaze, čime se iz vida gubi cijeli niz izdanja kulturološki i obrazovno značajnih, no u pravilu komercijalno neatraktivnijih.

Uz malo dobre volje, a što je za svaku državu još važnije – bez dodatnog opterećenja proračuna, uz već postojeće modele potpore nakladništvu, knjižnicama, autorima i prevoditeljima (a koje bi svakako trebalo doraditi), moguće je osmisliti i u praksu hitno provesti i modele potpore knjižarama i antikvarijatima, a smisao kojih je «vraćanje» knjige u njezino prirodno okruženje, gdje će zainteresirani za knjigu pronalaziti sve one naslove koji nisu samo aktualni bestseleri, već imaju i trajniju, kulturološku vrijednost.

Primjerice, pomoć antikvarima da izgrađujući digitalne kataloge svoje ponude izgrade i kvalitetnu informacijsku mrežu koja bi omogućila da se putem Interneta lako pronađe gdje se koja antikvarna knjiga u Hrvatskoj može nabaviti (s novom knjigom to koliko toliko već funkcionira), sasvim sigurno ne zahtijeva veliku financijsku potporu. Nadalje, pomoć knjižarima i antikvarima trebala bi se realizirati i kroz subvencioniranje organiziranja promotivnih programa/događanja (što su posljedjih godina u Hrvatskoj mahom preuzele knjižnice), čime bi se korisnici ponovno navikavali da su to mjesta ne samo prodaje knjige već i kulturnog života svake sredine. No, to je samo pomoć onima koji već (još) djeluju, kako potaknuti otvaranje novih knjižara i antikvarijata?

U koordiniranoj strategiji ministarstava (kulture i znanosti) trebalo bi «pritisnuti» strukture lokalne uprave, u prvom redu u manjim gradovima širom Hrvatske, da pronađu/osiguraju prostor za obavljanje knjižarske/antikvarijatske djelatnosti, raspišu natječaje za projekte otvaranja novih knjižara/antikvarijata, i pomognu ih npr. subvencioniranjem najma, nabavke opreme, uređenja i sl., pri čemu bi prednost trebalo dati poduzetnicima koji se istovremeno ne bave i nakladništvom.

Prošle je godine u Srbiji i Crnoj Gori otvoreno osam novih knjižara u malim gradovima gdje je knjižarstvo slabo razvijeno ili uopće ne postoji. Iako je taj projekt bio potpomognut od strane Matra programa Nizozemskog Ministarstva vanjskih poslova i CEEBP-a (Zaklade za Srednjoeuropske i Istočnoeuropske knjiške projekte), presudna je bila uključenost/potpora tamošnjeg Ministarstva kulture i lokalnih uprava. Poražavajuće je da je konkretna pomoć hrvatskom knjižarstvu sve ove godine dolazila samo iz inozemstva (nedavno su Matra i CEEBP donirali tridesetak hrvatskih knjižara kompjuterskom opremom, a znatna sredstva uložena su i u razvoj specijaliziranog knjižarskog sofvera «Insight» koji je besplatno isporučen zajedno s opremom), stoga je vrijeme da se u Hrvatskoj podrška otvaranju knjižara i antikvarijata provede i bez pomoći sa strane, iako bi se možda mogli iskoristiti i pristupni fondovi EU.

Novootvorenm knjižarama (kao i već postojećim koje bi zadovoljile kriterije ponude kulturološkog pristupa knjizi) moglo bi se pomoći i kroz model otkupa za knjižare znanstvenih i kulturološki značajnih izdanja hrvatskih autora, od čega bi i opet imali koristi i nakladnici (i domaći autori), jer bi se de facto knjige po unekoliko modificiranom modelu otkupljivale od nakladnika kao što se to godinama radi za knjižnice. Za informaciju, sličan model već nekoliko godina funkcionira u Sloveniji.

Ministarstvo kulture trebalo bi u ovoj godini pokazati i više sluha za primjenu novih tehnologija u promociji hrvatske knjige i kulture čitanja, i u većoj mjeri subvencionirati elektroničke projekte na Internetu, od autorskih stranica, elektroničkih magazina, blogova, portala (kao što su Besplatne elektroničke knjige, Bestseler, B.O.R.G., Fusnota, Knjigomat, Knjiški moljac, Lupiga, Poezija on line i drugi) koji svojom čitanošću i kvalitetom sadržaja već duže vremena nadmašuju tiskanu konkurenciju.

Što se pak same struke tiče, besmisleno je i neopravdano očekivati da joj sve probleme rješava bilo koje ministartvo ili netko treći sa strane. Primjerice, problem kvalitetne distribucije i nelojalne konkurencije na tržištu odavno su već mogli i trebali riješiti nakladnici i knjižari sami među sobom, no očito da su animoziteti među njima preveliki, tako da ih ni nužda nije natjerala na učinkovitu suradnju. Na žalost, sve ove godine nesloga unutar same knjiške branše daleko je veći problem nego li nedjelotvornost ministarstava, udar PDV-a krajem 90-ih ili pojava novinskog nakladništva.

Prevelike taštine i ego-tripovi nerijetko su onemogućivali djelovanje za opći, a ne samo vlastiti interes, a tomu je «u prilog» i nedavni primjer kada je Valerij Jurešić optužio Magdalenu Vodopiju, direktoricu pulskog Sajma knjige, da je namjestila nagradu Kiklop za «Hit godine» nakladničkoj kući V.B.Z. Jer, jedno je ukazati na moguće nedostatke načina prikupljanja podataka za izbor (kojeg bi organizator nagrade svakako trebao doraditi), a sasvim drugo neargumentirano tj. zbog nesuradnje s KIS-om pokušati ocrniti osobu koja je svojim višegodišnjim angažmanom za hrvatsku knjigu, promociju nakladništva i autora učinila izuzetno mnogo. Suprozvani V.B.Z. u svojem je odgovoru na Jurešićeve objede vrlo dobro ukazao na njihovu isforsiranost i nedobronamjernost, ističući kako «V.B.Z. nije neprofitna udruga niti je sponzorirana grupa građana, pa da eventualne dugove 'prebija' javnim priznanjima ili književnim nagradama. Koliko god takva priznanja bila ugledna, ona ne donose poslovnu dobit. Onaj tko to ne shvaća, sigurno se ne bavi izdavačkim poslom.»

No, ako se prisjetim Jurešićevog pompoznog samovoljnog izlaska iz Radne skupine Ministarstva kulture za reformu politike prema knjizi (jer se za razliku od ostalih članova Jurešiću nije radilo za badava iliti «za opće dobro»), sa žaljenjem moram konstatirati da se Jurešić sve više pretvara od čovjeka s nekad i dobrim idejama u sijača magle u kojoj se i sam sve više i više gubi.

Dakle, prostora za djelovanje ima na pretek, pri čemu svi sudionici na tržištu knjiga moraju shvatiti da i o njima samima ovisi da li će nova 2006. godina biti godina velikih promjena ili još samo jedna u nizu u kojoj ćemo slušati žalopojke nad tužnom sudbinom knjige u Hrvatskoj. Strukovne udruge kao i državne strukture, treba potaknuti na djelovanje, i tu je izuzetna važnost osobnih inicijativa, jer promjene ipak donose pojedinci, svojim aktivnim angažmanom, koliko god da se ta činjenica u javnosti prezentirala kolektivnim djelovanjem, radnim grupama i sl. Pri tome je najmanje važno tko će biti zaslužan za što, to će se ionako brzo zaboraviti, važnije je da svi zajedno pokušamo promijeniti stvari na bolje.

* tekst je istovremeno objavljen i u Jutarnjem listu u broju od 09. siječnja 2006., ali u bitno skraćenoj i na žalost od strane deska vrlo nespretno naslovljenoj verziji. Naime, naslov u JL-u «Nesloga među knjižarima je daleko najveći problem» ne odražava osnovne teze iz teksta, i eventualno je trebao glasiti «Nesloga unutar knjiškog ceha je daleko najveći problem» (op.a.)

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –