Gordan Nuhanović – "Posljednji dani panka"

Održava se
01.01.1901.

Kritiku druge Nuhanovićeve zbirke priča, «Bitke za svakog čovjeka» (2003), završila sam rečenicom kako će se za prelazak u «ligu prvaka» ipak morati pričekati autorov, već tada najavljivani roman. Pri tome sam se, dakako, poigrala naslovom Nuhanovićeve prve zbirke «Liga za opstanak» (2001) i konstatirala kako je ovaj autor pokazao pripovjedački šarm, ali i stilsku neujednačenost, pa je na mojoj internoj listi domaćih pripovjedača slovio kao dečko koji obećava svojim pomalo «neumivenim» pričama.

Nuhanovićeve su komparativne prednosti svakako čučale u svojevrsnoj nepretencioznosti i poziciji voajera iz koje je oslikavao likove i događaje uglavnom vezane uz Vinkovce, pri čemu rodni grad ni u kojem slučaju nije bio poligon za nekakvu sentimentalno-nostalgičarsku prozu, već jednostavno - mali grad u kojoj su mnoge stvari vidljivije. Nuhanović nije tip pripovjedača koji bombardira atraktivnim, stvarnosnim temama, iako se njima itekako bavi, baš kao što ni njegov humor, kao jedno od jačih oružja, nije nametljiv, banalan, već provučen kroz nekakvu melankoličnu, hajmo reći tipično slavonsku, optiku.

Roman «Posljednji dani panka», genetski vezan uz jednu priču iz zbirke prvijenca, onu «Prvi i posljednji panker», daleko je složeniji i dorađeniji no što se to na prvi pogled može činiti. Nuhanović je u njega prenio većinu dobrih strana svoje dosadašnje proze, iako je voajersku poziciju zamijenio vrlo aktivnom. Pripovjedač u prvome licu je, naime, tridesetogodišnji novinar u stanju profesionalne i privatne krize, koji mašta o odlasku u Azerbejdžan i bijegu iz jedne od tipičnih redakcija senzacionalističkih novina u kojima je već postigao svoju «temu za naslovnicu». No, za početak morat će se zadovoljiti odlaskom u rodne Vinkovce u kojima ga ne čeka odmor i sređivanje misli, već posve suprotno.

Glavna fabularna linija koja započinje pripovjedačevim dolaskom/povratkom tiče se pokušaja obnove stare slave pank kluba «Mokra kifla», u čemu pripovjedačeve prijatelje sprečava jedan od tipičnih predstavnika novog vremena, tragikomični Dondur, arhetip nekadašnjeg jastreba izgubljenih iluzija i parodija lokalnog moćnika i njegove bande. No, «Posljednji dani panka», iako na trenutke itekako koketiraju s modelom napetog trilera i čitatelja vode u tome smjeru, zapravo iznevjeravaju taj žanr i pretvaraju se u višeslojnu priču i spoj žanrova koje je Nuhanović vrlo umješno prepleo s glavnom fabularnom niti.

Roman je to o senzacionalističkom novinarstvu kakvo je sa svojim rubrikama tipa «što ručaju poznati» obilježilo posljednja desetljeća, priča je to o o životu u provinciji gdje globalni trendovi dobivaju karikaturalne crte, priče ja to i o Hrvatskoj, grotesknoj u svojoj postratnoj i postranzicijskoj fazi, u romanu simbolički svedenoj na dječju igru «Čika Mike», u kojoj nekome uvijek nešto ukradu, a ne zna se tko je žandar, a tko lopov - igri čiju brutalno-komičnu varijantu provodi spomenuti Dondur. Posredno je to i ljubavna priča jer se istovremeno s onom profesionalnom, pripovjedaču događa i privatna kriza i prekid ljubavne veze s djevojkom Julijom, novinarkom koja se mnogo bolje snašla u tranzicijskom novinarstvu, a kroz njihov je odnos suprotstavljen i građanski Zagreb (sa stanovima prepunim portreta obiteljskih predaka, mačekovaca), kojemu pripada Julija i provincija iz koje dolazi i kojoj se vraća pripovjedač.

Pripovijedanje u prvome licu otvorilo je i mogućnost posezanja za autobiografskim žanrom, što je Nuhanović itekako iskoristio; osim što je pripovjedač novinar i pisac (kao i autor), tu je i podosta istinitih detalja iz autorova života (obitelj, sjećanja na djetinjstvo i odrastanje), što čitav roman vodi u smjeru priče o kraju mladosti i mladalačkih iluzija, simboliziranih motivom panka, čiji su, kako to naslov kaže, «posljednji dani». Na kraju krajeva, to je i priča o piscu i «stvarnosnoj prozi» jer se pripovjedaču događa i «pobuna likova», poznanika koji su se prepoznali u njegovim netom objavljenim pričama. No, sve te teme Nuhanović nije bezrazložno potrošio, već spojio u čitak roman koji nudi mnogo više no što početno obećava.

Vinkovci kakve opisuje Nuhanović tipična su hrvatska «urbana pustoš» u kojoj je novo doba, sa svojim jasno opisanim neuralgičnim točkama, kao što su kriminal, reketaranje, korupcija policije i ostalih struktura, pojelo gotovo sve odlike urbanosti za koje su se pripovjedač i njegovi prijatelji «borili» u vrijeme kad su socijalistička željezničarska naselja postajala središtima urbane supkulture kojima je treštao pank. Vinkovci su to u kojima još postoje oni koja hvata nekakva «uvrnuta nostalgija» za vremenima kad to nije bila nekakva karikaturalna provincija, nego grad Satana Panonskog, Bareta i mladih «Majki». «Mokra kifla», kao posljednja oaza iluzije kako se neke stvari mogu vratiti, dakako, završava polaganom predajom, pripovjedač u potrazi za sobom i mladošću postaje svjestan kako novo vrijeme donosi i «model preranog starenja» u kojem novi dvadesetogodišnjaci, odjeveni u strogo krojena odijela razmišljaju o dividendama, a lokalna mafija odnosi pobjedu, te ne preostaje drugo do ponovo se vratiti ideji o Azerbejdžanu. Čak ni razgovor s duhom pokojnog vođe Sex Pistolsa, kojem će pribjeći jedan od junaka ovog romana, ne donosi spas i ne može spriječiti bukvalni i alegorijski egzorcizam kojemu ću pribjeći lokalni zastupnici «duhovne obnove» i do kraja ubiti iluziju kako je moguće vratiti vrijeme bunta i panka, bilo kao povratak legendarnog dr. Pankilija na scenu «Mokre kifle», bilo kao način urbanog mišljenja.

Nuhanović u svome romanu nije kivan, iako je kritičan, njegovo je skeniranje novog doba tragikomično i «smekšano» čestim autobiografskim i osobnijim dionicama, utopljenim u lagani humor. Mada povremeno zna biti tanji kad bi htio nešto ozbiljno i dublje zaključiti ili poentirati, ili pak ubaciti ponešto lirskiju dionicu, Nuhanović ovoga puta ima priču, sređeniji stil i doista dobar roman u kojem na trenutke prepoznajemo nešto od tribusonovske «plinske četvrti» i nostalgije, a kao da postoji i neka tajna veza između američkog juga uvodno citirane Flannery O'Connor i hrvatskog istoka ovoga pisca. Prema ovome romanu «Liga za opstanak» i «Bitka za svakog čovjeka» djeluju kao nekakvo bootleg uzdanje lokalnog pank benda iz «Mokre kifle», pa ni «liga prvaka» više nije samo mladalački san.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )