Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Vanja Kulaš • 28.04.2014.

Gwenaëlle Aubry : Podjele
Održava se
01.01.1901.

Potka ovog dvoglasno ispripovijedanog romana dvojba je - znači li nesreća neprijatelja nužno pobjedu sukobljene strane? Hoće li se narod koji je proživio tragediju holokausta, iscijeliti čineći slično drugima, onima onkraj barikada, bodljikave žice, nišana?

Kroz paralelizme tragičnih usuda dviju sedamnaestogodišnjakinja, francuska književnica i doktorica filozofije Gwenaëlle Aubry (1971) u romanu "Podjele" (Partages, 2012) metaforizira podvojenu realnost suvremenog Izraela. U viziru su joj Palestinka Leila i Židovka Sarah, jedna rođena unutar betonskih zidova izbjegličkog logora na Zapadnoj obali, druga naizgled privilegirana Njujorčanka. Potonja je gimnazijalka odrasla u stabilnim zapadnjačkim prilikama, koja s majkom izbezumljenom napadima 11. rujna otpočinje novi život u Svetoj zemlji Izrael - ondje gdje stasava ona prva, nesretna i deprivirana svega što je Sari samorazumljivo.

Ipak, Sarah unatoč odrastanju u harmoniji i obilju mirnodoblja, vuče za sobom teret traumatičnog nasljeđa generacija svojih predaka, poljskih Židova, mrtvih za koje mi moramo snažnije živjeti. Obje djevojke nose imena svojih baka kojih više nema, a koja upućuju na fatalističko perpetuiranje obiteljskog iskustva nesreće. Potreba Sarine majke da u zreloj dobi žuđen osjećaj sigurnosti i pripadanja potraži baš u Jeruzalemu i to u krvavo doba druge palestinske intifade samo je manifestacija kolektivnih neuroza pripadnika naroda koji kao da je oduvijek osuđen na izopćenje i lutanja.

Ugledavši nakratko svoja lica u ogledalu ulične radnjice, jedno uz drugo, svaka se od dviju djevojaka u djeliću sekunde pita vidi li dvosliku. Naime, Leila i Sarah fizički su gotovo identične, poput blizanki, nad čime se i same snebivaju za slučajnog mimoilaženja u arapskoj četvrti podijeljenog grada, kamo je tek pristigla mlada Amerikanka iz radoznalosti lakoumno zabasala. Moment prodiranja (američke) Židovke na arapsko područje uopćeno možemo čitati kao simboliku geneze izraelsko-palestinskih sukoba. Njihov zrcalni odraz upućuje na jezovito podudarne sudbine zaraćenih naroda, neodvojivost dviju nacionalnih trauma. Djevojkama koje jedna drugoj začuđujuće nalikuju i u mirnodopskim bi okolnostima mogle biti bliske prijateljice, životni se putevi opetovano na bizaran način križaju, a čega nisu svjesne sve do frontalnog sraza na židovskom teritoriju, koji će u najdoslovnijem smislu biti ireverzibilno razoran za obje.


Kompozicija romana ispletena od dvoglasa Sare i Leile u vidu tročinke s prologom, naizmjence podastire krhotine svakodnevlja dviju vršnjakinja, inteligentnih i perceptivnih, srodnih senzibiliteta i stremljenja, koje naizgled dijeli tek jedan zid, a uistinu nepremostivi ponor. Sarah, kojoj su kao djevojčici kazivali da je daleki Izrael zemlja mrtvih, u kojoj obiteljski pokojnici žive svoj pravi život, usred pustinja obilja, rijeka meda i mlijeka, suočava se stigavši tamo s prizorištem doslovno i metaforički puste zemlje, kako je, rođena s  krive strane, doživljava i Leila mantrajući ispod glasa Eliotove stihove.

Dok je Sarin Jerušalajim sfumato intimistički pejzaž, Leila Jeruzalem ocrtava stvarnosnije, kroz opipljivu događajnost. Za nju je čarobni i jedva dohvatan al-Kuds ishodište i poprište svih muka, Sarah naprotiv grad koji sliči Americi iz noćne more koja je gurnuta u pustinju, blijedoj i jeftinoj replici onoga što je napustila, premjerava lakomim pogledom stranca.

Ipak, profinjeno turoban stil njihovih zapisa ne razlikuje se mnogo, pa mjestimice nije posve jasno čiji glas slušamo, kao što djevojke ugledavši jedna drugu u zrcalu arapskog dućana nisu načas sigurne vide li svoje ili tuđe lice. Leila do iznemoglosti iščitava T.S. Eliota i Hemingwaya u arapskom prijevodu, jedinu literaturu koja joj je dostupna, i sanjari o studiju engleskog jezika (jer engleske su riječi poput letećeg tepiha... prelaze granice) i književnosti na Oxfordu te potom novinarskoj karijeri. Sarah sluša Radiohead, oduševljava se Kubrickom i Lubitschem. S prijateljicom nevoljko odlazi u Kinoteku na projekciju Titanica, nezanimljivog joj filma koji je odavno gledala, Leili je izblijedjeli izrezutak iz novina o baš tome filmu metafora svega što joj je zabranjeno, zapadnjačkog izobilja i mladenačke lepršavosti koje je lišena. Dok njoj predstoji prisilni brak kako bi povratila obiteljski ugled, ona druga je bezbrižno zaljubljena u školskog kolegu. Na satovima povijesti djevojke uče o istim historiografskim faktima koji su u njihovim udžbenicima oprečno interpretirani.

Tako se u Sarinoj knjizi navodi da se krvavi sukobi na palestinskom području intenziviraju 1948. godine stvaranjem države Izrael, a Leilu kod kuće i u školi uče kako tada dolazi do okupacije Palestine, Nakbe (katastrofe) i protjerivanja palestinskog stanovništva. Iako se čini da djevojke zdravorazumskim razmišljanjima uspijevaju izmaći zlokobnoj sveprisutnosti krvoločnog osvetništva između svojih naroda, lakše se oduprijeti neprijatelju, nego mržnji koju gajimo prema njemu, što je tužna istina koju izgovara mlada Arapkinja.

Vršnjakinju Saru Leila će prije fatalnog finalea vidjeti još samo jednom i to virtualno, u televizijskom prijenosu gdje će ovu kamera okrznuti kao svjedokinju bombaškog masakra na židovskoj tržnici. Leilin narod trijumfira, Sarina prijateljica oplakuje američkog mladića koji je podlegao ozljedama, a Sarah se slama od šoka. Dok židovska djevojka provodi dane u zamračenoj sobi, nesposobna nositi se s ratnim bezumljem usred kojega se našla romantičarski nepromišljenom odlukom svoje majke, mladu Palestinku istovremeno uslijed dramatičnih događaja u njezinom hermetičnom mikrouniverzumu potresaju psihosomatske krize koje je, kao i Saru njezin slom živaca, odijeljuju od okoline.

U posljednjem poglavlju njihove se priče više ne izmjenjuju u par-nepar ritmu, već vidimo obje djevojke istodobno, kao u prometnom ogledalu ili ako si dozvolimo filmsku vizualizaciju, u razdijeljenom ekranu, čime se postiže osjećaj ubrzanja pulsa, uznemirujuća dinamizacija odmotavanja fabule k tragičnom svršetku. Na završnim stranicama gusta se sintaksa rastače, rečenični nizovi izmiču interpunkciji, a svaka od protagonistica samoizolirana u grozničavom unutarnjem monologu srlja u propast...

 
Aubry u "Podjelama" izlaže ambivalentnu ispovijest ispripovijedanu u prvome licu jednine, naizmjeničnim glasom dviju naratorica. U nezaustavljivom ritmu  disanja i koračanja autorica podastire jednu sudbinu provučenu kroz dva filtra, proživljenu iz opozitnih perspektiva. A onda je najednom svemu kraj, ostaje praznina naprasno prekinutog tijeka misli, neizgovorenog. Bjelina napola ispisane stranice. Dvije autentične, slojevite i toliko obećavajuće osobnosti hirovita izraelska realnost degradira do anonimnih sudionica sumanute ratne epizode koju će neki izvjestitelj s Bliskog istoka popratiti više ili manje egzaltirano, a prosječan gledatelj apriorno nezainteresiran ili samo umoran od naturalističkih televizijskih prikaza transponiranih iz krajeva za koje ga ništa ne vezuje automatizmom blokirati i spontano odstraniti iz svoga vidokruga i svijesti. Gwenaëlle Aubry se, naprotiv, poduhvatila čeprkanja po pozadini televizijske slike i osmislivši dva hipotetska životna konstrukta ispisala univerzalnu  priču o čovjeku, o svima nama.

Poetičan je to i silovit roman o sličnostima i različitostima, sponama i barijerama, patnji i dostojanstvu, krivnji i relativnosti pravde, teškoćama razumijevanja drugoga i drugačijega. Podjele su politično i angažirano žensko pismo, pažljivo stiliziranih rečenica i izuzetne elegancije, za dubinsko promišljanje i katarzičan čitalački užitak.


Gwenaëlle Aubry: "Podjele"
Prevela Sanja Šoštarić

Disput :Hrvatsko filološko društvo, 2014.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –