Halloween

U vrijeme nedugo nakon pada komunizma u dijelu konzervativne i katoličke javnosti trajala je kratka, ali borbena kampanja kojoj je cilj bio dokidanje Djeda Mraza. "Djed Mraz je sovjetski naziv", govorilo se u ta vremena, čovjek s crvenom kapom je "nekritički uvezen", smislio ga je bezbožni Zapad, a nesvetački prekrstio još bezbožniji Istok.

Kampanja je za kratko imala efekte. Sveti Nikola - koji je još i meni nosio dar u čarapu - zakratko je ustao iz mrtvih. Djed Mraz zakratko je postao Božićnjak. Po predvorjima škola i vrtića te su se zime 1990. sudarali djedice jednakih brada od vate, s tim da je jedan imao bijelu, a drugi crvenu halju. Trajalo je to tako neko vrijeme, a onda se sve sleglo. U većini gradskih obitelji sveca se iz Barija više ne spominje, a Djed Mraz vratio se na neprikosnoveni tron u robnoj kući, odakle vlada konzumističkim delirijem.

Tada, ranih devedesetih, konzervativna je katolička Hrvatska izgubila prvu rundu u meču koji otad gubi i gubi. Crkva i kršćani u Hrvatskoj ni tada, kao ni dugo potom, nisu shvaćali čemu su otvorili vrata kad su tako zdušno srušili komunizam. U kuću su pustili potrošačko društvo, protejskog protivnika bez čvrste forme, vrijednosti i obrisa, protivnika kojeg nitko još nije frontalno pobijedio, dušmana od kojeg crkva već 15 godina gubi na svom, domaćem terenu, u dvorištu “najkatoličkijeg naroda”. Sukob bijelog i crvenog djedice kojem smo svjedočili te kasne jeseni 1990. bio je samo mali testni uzorak za ono što će se kasnije događati mnogo puta, zbog mnogo većih stvari. Počevši od rata protiv Valentinova pa do bitke za neradnu nedjelju, katolička je Hrvatska u ovih 15 godina toliko puta ušla u klinč s potrošačkim društvom, svaki put s istim ishodom. Monstrum konzumizma pregazio bi je svojim kolicima iz supermarketa i ostavio na tlu, bespomoćnu i bez saveznika. Ovog tjedna svjedočili smo novoj rundi u tom neravnopravnom ratu simbolima. Povod za simbolički fajt bio je kršćanski blagdan Svih svetih, odnosno njegova uvozna predigra, čuveni Halloween.

Halloween je, kako nas uči sveznajući Inoslav Bešker, sinkretički praznik koji je nastao na temelju keltskog kulta boga smrti Samhaina. Tijekom ranog srednjeg vijeka keltska se Nova godina pomiješala s kršćanstvom i stalila u današnji Dan mrtvih. Irski su doseljenici prenijeli u Ameriku ovaj sinkretički ritual i pridodali mu neke indijanske elemente poput glave od bundeve u koju se umetne šterika. Taj antropološki gemišt poput bacila je raširila - uostalom, kao i Djeda Mraza - američka medijska industrija. John Carpenter za svoj je maestralni horror iz 1978. iskoristio ikonografiju Noći vještica, da bi u idućim dekadama Halloween (kao i Valentinovo ili St. Patrick’s Day) postalo predmet globalne kulturne imitacije.

Protiv takve imitacije uoči Svih svetih pobunila se, dakako, Katolička crkva. Ovih dana više je duhovnika raznih generacija pozvalo pučanstvo da apstinira od keltsko-indijansko-holivudske novotarije i da u tjednu sjećanja na mrtve očuva tradicijsku duhovnost. Najdalje je otišao teolog Zvjezdan Linić koji je s mladima u svojoj zagrebačkoj župi napravio anti-Halloween pod naslovom “HollyWin” i sačinio igrokaze o životima manje znanih kršćanskih martira. Ipak, kako svjedoče mediji, znatan dio metropolitanskog stada nije odolio šarenim halovinskim đinđama. U više se klubova povodom Halloweena partijanilo, posjet je bio odličan, ljudi su izvadili iz naftalina kostime februarskih maškara. Pred 15 godina sudarali su se tako Božićnjak i Sveti Nikola istih brada od vate. Sad se, pak, sudaraju halovinske i zimske maškare.

Ljudi koji me čitaju više-manje znaju kako gledam na metropolitansku “zlatnu mladež” i njen posttranzicijski - kako bismo rekli - “lifestyle”. Neće vas onda začuditi što mislim da je import Valentinova, zagrebačko slavljenje Halloweena, baš kao i partijanje za Svetog Patrika prilično budalasto. Konzumirati tuđe blagdane a bez da ih razumiješ u njihovim socijalnim i etnološkim izvorištima simptom je jadne, površne, kolonijalne podložnosti. Ta se podložnost hrani prazninom identiteta. Jer, nitko od mladih Zagrepčana koji briju na irskog sveca ne bi volio da ga vide u ćaćinom selu na proštenju ili derneku lokalnog patrona. Imitiranje konzumnih koještarija poput Halloweena posljedica je naivnog, provincijskog, infantilnog mentaliteta koji je Hrvate pretvorio u najbudalastije konzumističko društvo Istoka.

Ali, pošteno rečeno, posljednja institucija koja bi razmaženim akulturiranim halovinašima imala što prigovoriti upravo je Katolička crkva. Postoje barem dva razloga za to. Prvo, vjerski su obredi ionako i samo sinkretički, ključne sastavnice kršćanske dogme i same su poganskog podrijetla, a u katoličkoj liturgiji i blagdanskoj antropologiji napretek je “nekritičkih”, “uvoznih” novotarija, među kojima je i božićno drvce. Drugi i važniji razlog je, međutim, taj što je Crkva i sama otvorila vrata sinkretičkim novotarijama, i to iz istih razloga kao i šoping centri : da privuče ljude. Istina - prilično me živcira gledati gradske šminkere kako slave prekomorske svece pod pokroviteljstvom uvoznika piva ili kako odjeveni u kostime kolendaju na krivi datum.

Ali, što onda reći kad raznorazni karizmatici u Ciboni propovijedaju svjetini koja poskakuje po plastičnim stolicama, kad u crkvama na električnoj gitari prangijaju “white metal” bendovi, crkveni zborovi pjevaju gospel, a propovjednici vuku za sobom žicu mikrofona? Crkva kaže: vjera nije samo transcedencija, vjera je specifična kultura, stoga je import rituala opasan po nju. Ali, ta je ista crkva iz obreda najurila latinski, reformirala vjerski prostor i obred i na taj način minimizirala udio specifične kulture da bi bila globalnija i prodornija, posebice u Trećem svijetu. Učinivši to, postala je onoliko globalizirano općenita koliko i McDonald’s ili Nescafe. Postala je tek samo jedna od atrakcija na tržištu “lifestyleova”, uz brojnu i oštru konkurenciju koja seže od new age učenja do golog punjenja potrošačke košare.

Valjda sam konzervativniji kako idem stariji i sve se više ježim tog postmodernog, anything-goes pabirčenja. Ali, koliko ima smisla da se protiv takvog globaliziranja bori ustanova koju su globalno raširili misionari i konkvistadori, te koja je, na koncu konca, i poganske Hrvate pokrstila činom “nekritičkog importa sa Zapada”? Bojim se, malo.