Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 14.01.2010.

Hans Magnus Enzensberger : Hammerstein ili svojeglavost

Unutarnjemačka opozicija Hitleru je bila poprilično široka. Tu su bili članovi nekada snažne Komunističke partije; srednjestaleški političari weimarske republike; socijalisti iz raspuštenih sindikata; katoličko i protestantsko svećenstvo. Još od 1938. tu je bio i znatan dio vojnog vrha, militarističke oligarhije, najčešće aristokratskog porijekla, koja je bila svjesna da su Hitlerovi osvajački planovi doslovce i matematički neostvarivi.

Međutim, ta širina unutarnjemačke antihitlerovske opozicije nije u proteklih šezdesetak godina nimalo olakšala njemačku potragu za antihitlerovskim herojima. Lista antinacističkih mučenika svodi se tek na par imena. Prije svih, muenchenske studente Hansa i Sophie Scholl, osuđene na smrt zbog rasparčavanja letaka, te grofa Stauffenberga i najuži krug njegovih pučista (general Ludwig Beck, general Henning von Tresckow, i drugi), strijeljanih u ljeto 1944. zbog veleizdaje.

U posljednjih nekoliko godina snimljena su čak dva filma o Stauffenbergu, ne računajući hollywoodsko-njemačku produkciju "Valkire" s Tomom Cruiseom ("Die Stunde der Offiziere", 2004., i "Stauffenberg", 2004., sa Sebastianom Kochom), te biografski film "Sophie Scholl: posljednji dani" (2005.). Negdje u isto vrijeme u svenjemačkoj telefonskoj anketi brat i sestra Scholl našli su se na četvrtom mjestu liste najvećih Nijemaca (ispred Goethea, Guttenberga, Bacha...!).

No najzanimljiviji prilog recentnoj njemačkoj potrazi za nacionalnim antinacističkim junakom i mučenikom ispisao je prije dvije godine Hans Magnus Enzensberger (1929.), romanopisac, pjesnik, publicist, izdavač, prevoditelj, i jedan od središnjih likova poslijeratne njemačke intelektualne scene, poznat i kao komentator SP-a 2006. u  Njemačkoj, i kao konstruktor automata za proizvodnju pjesama (!).

U svojoj romansiranoj biografiji "Hammerstein ili svojeglavost", kombinaciji historiografskog teksta i fikcionalnih razgovora s povijesnim ličnostima, Enzensberger ispisuje životni put generala Kurta von Hammersteina (1878.-1943.), zapovjednika njemačkih vojnih snaga početkom tridesetih godina.

Cijeli život ovog pripadnika pruske militarističke aristokracije tekao je prema jednoj točci, određeno - 29. siječnju 1933., i cijeli generalov život nakon te točke samo bio je samo jedan epilog. Kao zapovjednik Reichswehra Hammerstein je s negodovanjem gledao na dolazak Hitlera na vlast. Prije samog imenovanja Hitlera za kancelara ozbiljno je razmišljao o puču, uhićenju Hitlera i uvođenju izvanrednog stanja. Podršku je imao u svom prijatelju, kancelaru i ministru obrane Kurtu von Schleicheru, te predsjedniku Hindenburgu koji je zavjerenicima nedvosmisleno rekao: "Gospodo, sigurno ne mislite da bih tog austrijskog kaplara mogao postaviti za državnog kancelara".

Uglavnom, koncem siječnja 1933. očito poremećenom austrijskom kaplaru nije se dobro pisalo. Protiv njega stajala su tri najmoćnija čovjeka weimarske Republike: Hindenburg, Schleicher i Hammerstein. Tok povijesti već je bio zacrtan. No tada Hindenburg okreće leđa pučistima i odlučuje Hitlera imenovati novim kancelarom. Kada je postalo jasno da ih je stari maršal prevario Hammerstein 29. siječnja utanačuje sastanak u ministarstvu obrane sa Schleiherom i još nekoliko visokopozicioniranih urotnika. Njegov čas je kucnuo. Hammerstein tada iznosi kako smatra da Hindenburg više nije uračunljiv - kako se mora proglasiti izvanredno stanje, uhititi Hitlera, i potom se sporazumjeti sa SPD-om, socijaldemokratskom strankom.

No Schleicher to odbija, rekavši da vojska nije spremna na takvo što. Reichswehr se ne bi okrenuo protiv Hindenburga, a prijetnja izbijanja žestokog građanskog rata se ne bi mogla izbjeći... Hammersteinov plan je odbačen, a njegov život tada je na određeni način završio. General koji nije zaustavio Hitlera poslije će tek rezignirano kazati: "Kad si je njemačko stado već izabralo takvog predvodnika - neka ispašta zbog toga. Nijemcima se ne smije uskratiti to gorko iskustvo, inače se nikada neće opametiti".

S najvišeg vojnog položaja Hammersteina se povukao već iduće godine. Umjesto u čizmama Hitlerova najopasnijeg unutarnjemačkog protivnika umro je u krevetu, u svojoj kući, 1943. godine. Pokop s vojnim počastima obitelj je odbila jer nije željela zastavu s kukastim križem na lijesu svog supruga i oca...

Priča o Hammersteinu priča je njemačkoj militarističkoj aristokraciji. O "vonovima" koji su nakon razbijanja Komunističke partije postali najžešći Hitlerovi protivnici, i koji su mu se jedini usudili fizički suprostaviti. Enzensberger ne glorificira ulogu aristokracije. "Nemali broj generala koji su se ogriješili u ratu do istrebljenja protiv Rusije pripadao je tom miljeu. Poslije 1945. niz je visokih časnika plemića izveden pred sud zbog ratnih zločina, među ostalima i general zbora Erich von Manstein..." Ali, "s druge će strane onaj tko prouči popis sudionika u državnom udaru 20. srpnja 1944. utvrditi da je na njemu više od sedamdeset plemićkih imena, što je udio koji nadilazi svaki demografski omjer."

Hammerstein nije držao do plemstva. Na porodična okupljanja slao je suprugu, a na titule je gledao s dozom ironije. "Sve to nije bio raskid s miljeom iz kojeg je potekao, već prije znak njegove svojeglavosti. Važnije je nešto drugo" upozorava Enzensberger "u njegovom klanu nije bilo niti jednog jedinog nacionalsocijalista. Nema baš mnogo njemačkih porodica koje to za sebe mogu reći".

Dakle, gdje leži antihitlerovsko herojstvo Hammersteina? Iz perspektive hrvatskog i jugoslavenskog antifašizma i njegovih tisuća heroja i mučenika, na to je pitanje vrlo teško odgovoriti određeno, i bez doze cinizma. Svoju žrtvu Hammerstein nije podnio, svoje poslanje nije ispunio.

U izvanrednom "Vlatku Mačeku, i tri razgovora s knezom Pavlom, Miroslavom Krležom i Alojzijem Stepincem" - po svojoj romaneskno-biografsko-povijesnoj strukturi vrlo sličnom "Hammersteinu" - pokojni Zvonimir Berković, koji Enzenbergera nije mogao stići pročitati, poentira kako bi Maček da je pristao biti kvislingom prodao vlastitu dušu ali spasio Hrvatsku. Odbivši, spasio je vlastitu dušu, ali nanio golemu tragediju Hrvatskoj... Hammerstein ništa od toga nije učinio. Niti je spasio Njemačku, niti je ispunio jedinu svoju životnu dužnost. Njegova tragedija - nijema je tragedija nečinjenja i odustajanja.

No jasno je gdje Enzensberger vidi Hammersteinov zalog za budućnost Njemačke. U svom raskidu s militarističkom aristokracijom, s desimilatorskim nacionalimom, u svojoj široj obitelji u kojoj nije bilo niti jednog nacista, u svojoj užoj obitelji punoj internacionalnog idealizma (što su ujedno i najbolje stranice Enzensbergerova teksta), Hammerstein je i uprkos svog nedjelovanja postao budućnost Njemačke.

To nije materijal od kojeg nastaju heroji i mučenici, ali je materijal od kojeg je sačinjena suvremena Njemačka.


( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –