Haruki Murakami : O čemu govorim kada govorim o trčanju

Održava se
01.01.1901.

Sportske priče znaju biti naporne koliko i sami sportovi o kojima govore. Prije desetak godina u Zagrebu je bio Nijemac koji je opisivao svoj biciklistički obilazak Hrvatske. Držao bi kažiprst na nekoj točci na Velebitu pričajući o zavojima, pedaliranju, uzbrdicama, pedaliranju, prometu, pedaliranju, kamenju, pedaliranju, buri, pedaliranju, kiši, pedaliranju - sve dok mu prst ne bi pobijelio. Onda bi prst pomakao centimetar više uz magistralu pa nastavio o pedaliranju, kičmi, pedaliranju, žuljevima, pedaliranju, vratu, pa opet o uzbrdici, zavojima, kiši, buri, prometu...

Zamislite kako izgleda stvarna Rockyeva priča o njegovim najslavnijim danima? Onda sam lovio kokošku, pa sam udarao vreću, pa sam lovio kokošku, pa sam udarao vreću - a na kraju sam otrčao stepenicama do vrha i podigao ruke u zrak... ali bez trijumfalne glazbe, bez helikopterske panoramske vožnje, samo sa šumom u ušima i kapljicama znoja u očima.

Haruki Murakamijev naslov "O čemu govorim kada govorim o trčanju" (posuđen naravno od Carvera, uz dopuštenje udovice) sluti na sličnu gnjavažu. No treba reći odmah, japanska književna zvijezda, nije bilo kakav trkač. Rođen 1949., trčati je počeo ranih osamdesetih, reklo bi se u zrelim godinama, kada je zatvorio bar, u kojem je provodio većinu noći dočekujući goste ili radeći u sitne sate obračun, i odlučio se u potpunosti posvetiti pisanju.

Od tada Murakami ima pravilo da nikada ne prođu dva dana bez trčanja. Mjesečno trči i do 250-350 kilometara. Godine 1983. sam je usred ljeta povijesnom stazom otrčao od Atene do Maratona. Nakon toga trčao je najpoznatije svjetske maratone, sveukupno njih 23 do sredine nultih, uključujući nekoliko puta i onaj newyorški. Sredinom devedesetih otrčao je i ultramaraton od stotinu kilometara na japanskom Hokkaidu s vremenom od 11 sati i 42 minute. A uz trčanje godinama pliva i vozi bicikl, te redovito nastupa na takmičenjima u triatlonu.

Murakamijeva je ambicija smatrati se ozbiljnim trkačem. Trčanje nije sport u kojem se čovjek nadmeće sa suparnicima već prije svega sa samim sobom. Japanac pred sebe postavlja zahtjevne izazove, i to u sportu u kojem je prvi maratonac umro. Murakami strogo kontrolira broj pretrčanih kilometara, pred maratone disciplinirano trenira, pazi na prehranu, hrani se uglavnom voćem i povrćem, a potrebu za bjelančevinama zadovoljava ribom. Dok trči kritični 37. kilometar maratona jedino o čemu mašta je hladno pivo. Hladno pivo ga je vodilo i prema Maratonu. Kad je stigao u seoskoj kavani ispio je kriglu Amstela. No kaže da pivo maratonca nikad nije onako sjajno kao ono o kojem je maštao dok je trčao: "Ništa u ovom svijetu nije toliko divno koliko iluzije osobe koja gubi razum".

Uglavnom, knjiga "O čemu govorim kad govorim o trčanju" tekst je ozbiljnog trkača, koji uz trčanje zna nešto i o pivu. A i ima žive fantazije tokom trčanja. Trkači se obično dijele na one koji dok trče slušaju vlastito disanje, i misle. I one koji dok trče slušaju glazbu, i pokušavaju ne misliti. Murakami spada u ovu drugu grupu. Dok trči sluša Pepperse, Becka, Creedence, Beach Boyse, Claptona, Lovin Spoonful... Na stazi rijetko razmišlja o pisanju. Prisiljava se razmišljati o rijeci, oblacima. Često mu se pojavljuje u mislima i intenzivna slika točenog piva. No najčešće ne razmišlja o ničemu.

To je ujedno i glavni nedostak knjige. "O čemu govorim kad govorim o trčanju" nije knjiga "o čemu mislim kad trčim". Murakamijevo prokrvljeno tijelo i kisikom obogaćeni mozak ne umnaža tokom trčanja desetine i stotine misli. Umjesto s glasovima u glavi, najčešće trči u praznini, vakumu nirvane. Kao pisac knjige o trčanju Murakami tu gubi jednu zanimljivu dimenziju dugoprugaškog trčanja. Kafka ("Preobražaj trkača") ili Burroghs ("Goli trkač") tu bi bili sigurno zanimljiviji. Ali sad već govorimo o Murakamijevim spisateljskim ograničenjima - a koja se povremeno osjećaju i u ovom tekstu.

Daleko od toga da Murakami drži pobijeljeni prst na knjizi, zbrajajući pretrčane kilometre i potrošene otkucaje srca. Ali kao da mu u opisu trčanja izmiče ono suštinsko: ne samo košmar glasova u glavi, već uopće jedan dublji opis fizičkog i psihičkog iskustva trčanja i njegove filozofske dimenzije.

Najviše se toj dimenziji Murakami približava ne kada govori o postavljanju izazova samom sebi ili naprezanju do krajnjih granica vlastitih mogućnosti, već kada opisuje ono što vidi dok trči. Usamljeni grčki maraton uključuje i odlične slike prigradske ceste s gustim prometom i mrtvim mačkama i psima, a završava ispiranjem soli s izgorene kože na benzinskoj stanici.

Još je bolji kada se prisjeća zgodne žene koju je tijekom osamdesetih susretao trčeći po Tokiju. Nekoliko godina su se u trku mimoilazili, razmjenjujući samo sramežljive osmijehe. Ali vidjeti njezino lice svakog jutra, kaže, bilo je pravo malo zadovoljstvo.

Halucinantna piva, mrtvi psi i mačke, tajanstvena zgodna trkačica... slike su (unutarnje i vanjske) koje na određeni način hvataju suštinu trčanja. Murakami je ozbiljan trkač - a u trenucima kada se prisjeća određenih scena s cesta i staza kojima jezdi, i sasvim dobar pisac trčanja.

Haruki Murakami: "O čemu govorim kada govorim o trčanju"
Preveo Vojo Šindolić

Vuković & Runjić, 2012.