Helena Sablić Tomić : Sve je sivo, a ja sam ona koja volim boje

Helena Sablić Tomić  je  znanstvenica, književna teoretičarka i kritičarka. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu  magistrirala je 1997. godine s temom "Kratka priča devedesetih - biblioteka i autori časopisa Quorum", a 2001. je obranila doktorsku disertaciju naslovljenu "Modeli hrvatske suvremene autobiografske proze". Dekanica je Umjetničke akademije u Osijeku gdje predaje kolegije iz područja književnosti.

Povod ovom razgovoru je knjiga "Uvod u hrvatsku kratku priču" koju je autorica objavila u biblioteci "Uvodi" zagrebačkog nakladnika Leykam international. Logičan je to slijed njenih znanstvenih interesa, ali i čitalačke strasti.

 
Srđan Sandić: S obzirom na veliku afirmaciju kratke priče osamdesetih godina prošlog stoljeća - kako je ista evoluirala?

Helena Sablić Tomić: U kratkoj priči ovog našeg tranzicijskog razdoblja autori nedvojbeno osjećaju kako se nalaze u vremenu promjena. "Doba postmoderne" zamjenjuje se novim izrazom "doba globalizacije". Budući da djeluju u doba jake zbilje, suvremeni pisci konstruiraju pripovjedača koji je dovoljno rezigniran da može odoljeti zahtjevu one zbilje o kojoj žele svjedočiti ili govoriti. S obzirom da je bitan sadržaj i prenošenje iskustva, pripovjedač je funkcionalno podređen tom izvješćivanju, a njegov kredibilitet dodatno je ojačan mehanizmima sugeriranja da je bio autentični sudionik onoga o čemu pripovijeda. Pripovjedač je i opet tradicionalan, podređen prenošenju zanimljive životne priče ili opisima zbivanja relevantnih za povijesnost vremena. Nema postmodernističkoga odmaka prema pripovjednoj instanci ni naratoloških eksperimenata, fabuliranje zadobiva snagu oblikovanja života i zbilje te je pripovjedač samo sredstvo prenošenja priče o životu.

U svakom slučaju, prevladava prvo lice jednine, bilo zbog toga što pripovijeda autentični svjedok/sudionik relevantnih zbivanja o kojima autor smatra da je nužno izvijestiti javnost ili barem zabilježiti za povijest zato što se želi osnažiti uvjerljivost ispripovijedanoga sadržaja.

Likovi suvremene proze tranzicijski su luzeri, zatim  branitelji, PTSP-jevci, žrtve i Drugi, napuštene žene, mladež pred bespućem života, političari, tajkuni, kriminalci pod političkim pokroviteljstvom i nove društvene elite.

Jedna od autorica koja na tome tragu oblikuje kratke priče jest i Andrea Pisac. U njezinoj zbirci "Dok nas smrt ne rastavi ili te prije toga ne ubijem" dominiraju ljubavne priče, ali su one posve različite od očekivanoga. Naime, u zbirkama koje potpisuju npr. Krešimir Pintarić, Roman Simić Bodrožić ili Ivica Prtenjača ljubavni je govor natopljen tjeskobom rasutoga identiteta u nekom vremenu i prostoru, a likovi su obično rezignirani i melankolični muškarci koji pred očima čitatelja, kako je napisala Andrea Pisac, "odmataju klupko ljubavne svakodnevice".

Kroz njezinih dvanaest priča predstavljane su junakinje koje su se odlučile biti različite od "malodušnih, odustalih od svega i depresivnih zbog posla" muškaraca. One žele proniknuti u zakutke intime, ali i intime Drugoga i njihova odnosa, pa u tu svrhu same prikupljaju djeliće osobnoga i Njegova biološkog vremena, pojedinačnih i zajedničkih događajnih i prostornih slika u jednu cjelinu nastojeći tako osvijestiti veći dio svakodnevlja. Senzibilitet priča uvjetovan je ženskom perspektivom koja se nameće izvan središnjih opozicijskih parova žena - muškarac.

Ženska osoba u pričama "Drkadžija", "Zaposlena", "Netko mora biti žena u ovoj kući", "Naše bračno putovanje", "Ili jesmo ili nismo" i drugima, svu je energiju uložila u preispitivanje odnosa s Drugim iz svoje blizine, a uz pomoć toga, ona u isto vrijeme analitično rastvara vlastitu osobnosti. Autorica energični svijet svojih pripovjedačica uspostavlja na temelju njihove iskustvenosti gradeći pritom iznimno erotičnu intimu, točnije - spolnost, seksualnost, osjetilnost, ženskost. Sviješću o vlastitoj tjelesnosti ženski likovi nastoje stišati ostala osjetila koristeći se govorom tijela kao presudnim sredstvom pretraživanja sebe i izvanjskoga svijeta. Mogu vam se Sonja, Irma ili Mirna činiti u pričama ćudljivima, neshvatljivima, euforičnima, kapricioznima, mogu vam na tren njihove izgovorene riječi biti proturječne, pomalo luckaste sa stajališta razuma, ali one su se "usudile" iskoračiti izvan socijalnog okvira u stranu, mrmljajući, šapćući, ostavljajući često nedovršene rečenice i kada se sluti bračna "smrt kemije". Svaka njihova spoznaja sebe, svaka frustracija Drugim opisana u pričama vrlo je taktilna, svaka je natopljena osobitom "gladi za pažnjom".

Sviđa mi se što Andrea Pisac u ovoj zbirci nameće neke nove kulturalne kodove kojima je namjera narušavanje "kodificiranih" predrasuda, oblikuje nove kanale komunikacije, nove kodifikacije autorova iskustva i nove pripovjedačeve perspektive razumijevanja kojima se demaskiraju uvriježene stereotipne recepcije društvenih praksa koje se odražavaju u oblikovanju likova. Narativizirajući prepoznatljive prostore i uobičajene životne situacija u kojima se zatječu njezine junakinje, autorica u dubljim slojevima teksta promišlja načine ženskog iskazivanja žudnje što dovodi do novog shvaćanja ženskog tijela koje funkcionira kao subjekt koji može proizvoditi aktivnu ulogu koja je potom osnažuje.

Kroz nju se žena samopoštuje, ali i proširuje osobne mogućnosti preuzimanja odgovornosti u skliskim trenucima u kojima vrlo često upadne u odnos udvoje. Autorica otvara mogućnost drukčijeg viđenja žene kao žene, drukčijeg shvaćanja života i aktivnijeg sudjelovanja žene u društvu opredjeljujući se za društveni angažman svojih junakinja. Priče su pisane krajnje otvoreno, iskreno, ženski duhovito i fino ironično, one afirmiraju prisnu povezanost žene s njezinim tijelom i njezinim duhom. One su "korak ispred dosade i dotrajalosti".

Ipak, što za vas jest kratka priča? Vrlo se lako može upasti u zamku nemogućnosti određenja - je li posrijedi novela ili kratka priča.

Postoje dva iznimno značajna teksta o noveli. Jedan onaj Slavka Kolara iz davne 1948., a drugi je Milivoja Solara iz knjige "Ideja i priča", objavljeno četrdesetak godina poslije. Oba su usmjerena prema definiranju ove formalno i sadržajno zgusnuto-kondenzirane proze.  Pritom Kolar o noveli govori kao o kratkoj formi u kojoj samo pisac umjetnik može dočarati, plastično i sugestivno prikazati ne samo jednu osobu već čitav njezin život i prostor u kojemu se ona nalazi. Navodi pritom djela najboljih svjetskih novelista kao što su Boccaccio, Čehov, Maupassant i Turgenjev. Solar pak ističe kako je novela prozna vrsta načelno određena sažetom fabulom od koje se ključnim postupcima sažimanja i ograničavanja može oblikovati neki novi "međuoblik između novele i pripovijetke".

Odmah ću vam spomenuti i mišljenje Krešimira Nemeca koji kratku priču književnopovijesno slijedi od sredine 19. stoljeća pišući o njoj kao o fazi u evoluciji novele ističući pritom kako kratka priča ostvaruje vlastitu specifičnu strukturu koja zaslužuje posebnu pozornost. O tome piše u tekstu "Problemi teorije novele". Slično razmišljanje dijeli i posve udaljen teoretičar Ian Reid koji kaže kako su "kratka priča i novela srodne, čak simbiotičke kategorije, koje predstavljaju komponente totalnog književnog sustava, što se s vremena na vrijeme mijenja".

Genološka tumačenja novele, pripovijesti, crtice i kratke priče, kao "iste" književne forme, kao istoznačnice, govore u prilog slabe terminološke organizacije za književne kategorije kraćega proznog sastava koje ne posjeduju monotipsku čistoću. Takva se terminološka nesređenost uviđa npr. i u tekstu Miroslava Šicela "Novela hrvatske moderne" u kojoj ovaj autor novelu poistovjećuje s crticom. U tematskom časopisu "Dometi" broj 10. iz 1981. naslovljenom "Teorija novele" različiti su autori različito pisali o noveli i kratkoj priči.

Spomenula bih vam mišljenja npr. Tzvetana Todorova koji je o noveli pisao kao o dvodijelnoj strukturi koja se sastoji od modifikacije i transformacije koja se temelji, osim na načelu izmjene, i na dijaloškoj formi. Robert Scholes naglašavao je uokvirenost njezine priče, prisutnost pripovjedača čiji se karakter odražava na stil uz obvezan izbor običnih likova i točnost u navođenju mjesta, običaja i događaja, a Krešimir Nemec ukazao je na njezine osobine kao što su pojedinačno i neobično, sažimanje i ograničavanje, događaj, anegdota, težnja prema kraju, obrat, neočekivani završetak i poanta.

Pišući o kratkoj priči s kraja 20. stoljeća u jednom drugom zborniku, onom naslovljenom "Teorija priče", Beáta Thomka navela je različita mjesta u čijoj se diskurzivnoj strukturi može naslutiti kratka priča. Ona se može imenovati i posve neuobičajeno, npr. albumska slika, anegdota, uljepljivanje, papirić, spot, podsjetnik, element gradnje, doticaj, bilješka, piljevina, fragment, izreka, montaža, nacrt, krhotina, tekstualni bljesak... Iz ovih nekoliko naznačenih terminoloških i genoloških "zbrka" nameće se potreba jasnijeg definiranja kratke priče.

Centar za ženske studije organizirao je festival "Kratka priča je ženskog roda"s namjerom da to i pokaže. Vi ipak mislite da nije?

Neposredno nakon završetka drugoga Festivala predstavljena je antologija hrvatske kratke priče od 1980. do 2000. naslovljena "Goli grad" koju je priredio Krešimir Bagić. U nju je uvrstio 16 kratkopričača i samo jednu autoricu, quorumašicu Carmen Klein. "Kratka priča očito nije ženski žanr", reći će Bagić. "Žene se više okreću romanima, biografijama i dnevnicima". Do sličnoga zaključka došao je i Miroslav Šicel koji je dvije godine prije Bagića priredio "Antologiju hrvatske kratke priče" u koju je uvršteno sedam autorica. Carmen Klein nalazi se u objema antologijama. U Šicelovoj antologiji više je onih priča u kojima je glavni lik žena. Zašto je žena toliko provokativan i poticajan tematski subjekt? To je još jedno od brojnih pitanja koje možemo u ovome trenutku postaviti, ali na njega sada nećemo tražiti odgovor.

Složila bih se s mišljenjem o kratkoj priči kao o ne-ženskom žanru i spomenula zbirku priča "Ljubavne priče iz grada kraj mora" pulskog književnika Vlatka Ivandića. Autor se u njoj bavi, nazovimo ih samo uvjetno, ženskim temama kao što su osjeti, patetična tjeskoba i distancirana osama, socijalni konzervatizam i lažni moral, zaljubljenost, ranjivost, zanesenost, iščekivanje, žudnja. U petnaest priča naslovljenih ženskim imenima (Petra, Tamara, Marta, Ljerka, Ana...) i u jednoj kratkoj kratkoj priči sastavljenoj od spomenutih likova i sudbina u drugim pričama, pojavljuje se muškarac Vlado. Autor ne piše o ljubavnoj strasti ili tjelesnosti već se u njima prepoznaje zgusnuti pogled distanciranoga pripovjedača na različite oblike potisnute sentimentalnosti. Iz dobre ženske pripovjedačke perspektive.

S obzirom da je kratku priču moguće objasniti unutar četiri generičke skupine. U kojoj skupini mislite da najbolje kohabitira: kao književni rod, vrsta, podvrsta ili žanr?

Često sam upadala u zamku pojedinoga predloška jer se nisam mogla precizno odlučiti je li riječ o noveli ili kratkoj priči. Prihvatila sam mišljenje da je kratka priča podvrsta novele jer sam se i sama često suočila s činjenicom kako je razlika između njih manja nego što mi je to na prvi pogled bilo vidljivo. Analizirala sam vrlo često quorumaške kratke priče kao ilustraciju onoga o čemu sam trenutno govorila jer su je upravo ovi autori i afirmirali. Milivoj Solar na kraju uvoda knjige "Ideja i priča" (1973) zaključio je kako interpretacija svakog pojedinog teksta predstavlja uvijek interpretaciju svih tekstova, odnosno interpretaciju kulturne i duhovne tradicije u cjelini. Vodila sam se izabirući predloške za analizu tim solarovskim načelom. Moje se mišljenje o kategorizaciji kratke priče u književnoj klasifikaciji nastavlja na one analize koje o njoj govore kao o podvrsti novele.

U kratkoj priči rijetko kada dolazi do dotematizacije odnosno do razvijanja neke misli koja je nadgradnja napisanome. U tom smislu kratka priča je često u opasnosti da bude ili prekodirana ili banalna?

Kada se govori o tematskim sustavima kratke priče onda se prije svega misli na perceptivnu usmjerenost autora prema izboru teme o kojoj će pisati. Obično se autori odlučuju za informacije o izvanjskim društveno-političkim i kulturno-historijskim događajima, a tek onda kreću u tematiziranje zbivanja u privatnom prostoru kako bi se diskretno uvukli u prikazivanje intimnih stanja nekih od svojih likova. U kratkoj priči rijetko kada dolazi do dotematizacija, do razvijanja neke misli koja je nadgradnja napisanome, odnosno do upisivanja dokumentarne građe u sam tijek naracije.

U kojemu političkom imperativu živi današnja kratka priča? Je li adekvatna ideologiji koju živimo? Što se o tome može reći?

U vremenu u kome živimo, vremenu brzih komunikacija, čini se da je knjiga suviše spor medij. Možemo li kratku priču odnosno kratku proznu formu, u svijetlu nekih međumedijskih poređenja promatrati kao ekvivalent fotografiji, umjetnički oblikovanoj reklami, video spotu kojim se komentira npr. slučaj Lex Perković ili Lex Lederer?

Možemo, dakako, ali moramo imati na umu da je to samo jedan od njezinih aspekata. U stvari, kratka priča je više od fotografije, budući da fotografija može zabilježiti samo jedan trenutak (moguće je napraviti niz fotografija, ali to je onda niz trenutaka a ne cjeloviti kontinuitet) dok kratka priča, ma koliko bila kratka, uvijek traje u vremenu. Drugim riječima i kratka priča je spora bez obzira što je kratka, jednostavno zbog toga što je čitanje samo po sebi sporo. Ali, zašto bi brzina bila mjerilo bilo kakve vrijednosti? O knjizi se doista govori kao o sporom mediju, ali knjige se i dalje čitaju, usprkos sporosti. I čitaju se možda upravo zbog toga što su spore, što idu dublje i detaljnije od brzih medija koji najčešće, upravo zbog svoje brzine, mogu samo zagrepsti po površini. Inzistiranjem na usporedbi kratke priče s fotografijom mi u stvari podržavamo tvrdnju koja kaže da se mora povući razlika između kraćih i dužih formi - filma kao duže forme fotografije, romana kao duže forme kratke priče - te da su duge forme vrednije samim tim što su duže.

Ništa nije dalje od istine te tvrdnje s obzirom da u jednoj zen priči ili indijanskoj legendi, koje stanu na jednu stranicu, može biti više uvida i mudrosti nego u nekom romanu od osam stotina stranica.

Kroz eseje progovorili ste u knjizi "O strasti, čitanju i dokolici". Kako živi i kako se odgaja / uzgaja kultura čitanja? Kako to vidite kao profesorica, a kako kao kritičarka?

Čitanjem se zbiva čitateljeva transformacija. Čitanje je kako kaže Marilynne Robinson, čin velike introvertiranosti i subjektivnosti, ono je susret s drugim sobom u tišini mentalne samoće. Ono je isključivo osobna, individualna, intimno-poticajna energija. Jednom sam pitala studentice koje mjesto u njihovom životu ima samoća i čitanje. Jedna od njih je priznala da ju pomisao da bude sama toliko uznemiruje da će radije sjediti s prijateljicom iako treba pisati seminar jer zašto bi itko želio biti sam? Kada sam im rekla kako volim biti sama, kako mi slušanje tišine predstavlja čisti užitak, gledali su me u čudu. Njima je internet bijeg od samoće. Omogućio im je komunikaciju i pronalaženje drugog, brzog čitanja. Moje studentice kažu da imaju malo vremena za intimnost. I naravno, nemaju uopće vremena za dokoličarenje, a o „Pohvali sporosti" i zavodljivosti stvaralačke strasti ne znaju gotovo ništa. One ne mogu zamisliti zašto bi bilo vrijedno biti sam i stapati se s tekstom. Čitanje potiče one koji ne žele ostati mirni, one koji žude izaći iz ustaljenog klišeja ponašanja i mišljenja.

Za čitanje moramo sve češće uzimati u obzir buku, a ne tišinu, kao što vi predlažete u spomenutoj knjizi? Kako se snaći u toj kakofoniji? 

U knjizi Igora Dude „U potrazi za blagostanjem" se spominju francuski analisti koji su dali inicijalnu kapislu suvremenoj historiografiji, pa tako i povijesti dokolice. U tom višku vremena, vremena lišenog moranja i trebanja, treba se osjećati Helenski. To su vrijeme Stari Grci shvaćali kao istinsko, kao ono u kojemu je čovjek zagledan u sebe, gdje je on sam u epicentru promišljanja. Treba otići na vrh zgrade u naselju, prijeći na neku drugu stranu, otići u park ili biti u nevidljivoj kakofoniji shopping centra i uživati u čistoj dokolici za koju se treba izboriti s brojnim poslovnim i javnim obvezama.

Kada se iz slobodnoga vremena izluči vrijeme koje se posvećuje društvenim i obiteljskim obvezama, ostaje ono kreativno. I dokolica dugoga trajanja. I pisati se može ako se odluči izdvojiti iz gužve, buka zamijeni osamom, a glasna razgovaranja potonućem u unutarnjost sebe. Tada se spoznaje tišina u dvoje, Sebe i Mene tako da ona postaje kreativna punina jednine.

Sumnjam da vjerujete u apokaliptične najave budućnosti knjige?

Sumnjali su mnogi i u Orwellovu 1984. A Pavao Pavličić je nedavno u „Forumu" objavio sjajan polemično-provokativan tekst o hrvatskoj književnosti koju treba ukinuti. A gledali smo i čitali Ecovo „Ime ruže". Osobno, vjerujem u moć knjige! I napisane riječi.

Ženska proza / ženski autorski glas i dalje vodi rat s (pseudo)emancipacijom. Čini mi se da je često tek u službi vjernog potvrđivanja patrijarhata. Je li "žensko pitanje" u istoj formi i sadržaju kao što je bilo sredinom dvadesetog stoljeća? 

Različiti tematski i žanrovski odnosi ženskoga identiteta nakon osamdesetih godina prošloga stoljeća mijenja se na način da su žene prvotno propitivale fenomen ženskoga u tekstu, u  devedesetim su razotkrivale dimenzije ženskoga identiteta, dok su početkom dvadesetprvoga stoljeća žena, posebno ako hoće i zna, počela djelovati u prostoru stvarnosti i odredila se prema njoj. Sve se više u našim danima konstruira ženski subjekt kao onaj koji stvarnost osjeća kao narativni izazov. Pri tome se pozornost usmjerava posebice prema onim mjestima u ženskoj hrvatskoj prozi, autobiografskim tekstovima i kazališnim predstavama u kojima se javno priznaje osobna krhkost, slabost i ranjivost utisnuta u pukotine kulturalne konstrukcije ženskoga roda u društveno zadan prostor.

Pripovijedanje o osobnoj prošlosti, prikazivanje atmosfere dnevnih događaja poziva na djelovanje, na nijansiranje osobnoga odnosa prema javnim i privatnim događanjima, iskustvenim činjenicama i sudbinama preko područja dobro razrađenih uspomena koje su vezane uz tri vanjska prostora (urbani, politički, kulturni), dva privatna (kuća, obitelj) i jedan intimni. Osobna povijest, obiteljska povijest, opća povijest u odnosu sa recentnim zbivanjima u prostoru i trenutnim osobnim frustracijama, odgovara konceptu identiteta koji svoju cjelovitost i harmoničnost nastoji ostvariti posredovanjem između autobiografskog pripovijedanja i dnevničkog zapisivanje, historiografske fikcije i ljetopisne kronike, prvoga lica jednine i prvoga lica množine.

Proze suvremenih hrvatskih književnica (Irene Vrkljan, Slavenke Drakulić, Nade Gašić, Milane Vuković Runjić, Olje Savičević, Ivane Sajko, Ivane Šojat...) obilježene su znakom doživljene aktualnosti. Ove književnice prepoznaju nove nijanse već viđenih prizora mijenjajući na taj način vlastite svakidašnje tankoćutnosti ili pak  stupajući u neke komunikacijske odnose s njim. Kritički one piše o društvu, ukazuju na prednost otvorenoga dijaloga kao oznake civilnoga društva temeljenog na personalizaciji i individualizaciji mišljenja, a njihova lacanovska žudnja za tekstom, prostor je kojim se ovaj dijalog uspostavlja. Njihov pristup je izuzetno čitateljski uzbudljiv. On pomiče percepciju iznad stupnja očekivanoga čitanja kronike jednoga vremena na poziciju u kojoj se tekstom zbilja preoblikuje u skladu sa vlastitim spoznajama. Jer stvarnost se u njoj doživljava kao izazov, a unutarnji nemir kao poticaj.

Postoji li obveza autorica na nešto autentičnije "žensko pismo"? Ipak to je politička odluka, reakcija:  odabir jezika, teme, načina...?

Vratila bih se na jedno od vaših prvih pitanja i rekla još nešto  o mogućnosti rodnog određenja kratke priče jer posljednjih nekoliko godina znatan broj autorica ulazi u prostore književnosti upravo zbirkom kratkih priča. Ova rodna odrednica književnoga žanra prepoznaje se u prvoj zbirci priča Tee Tulić "Kosa posvuda" koja kroz prizmu triju ženskih likova, bake, majke i kćeri, jednostavno i lako progovara o njihovu međusobnom odnosu i njihovim osobnim egzistencijalnim iskustvima. Na razini cijele zbirke ovih stotinjak narativnim ritmom ujednačenih jednokartičnih priča povezano je nadtemom bolesti koja meandrira kroz površinu govora o svakodnevnim banalnostima i privatnim sentimentima. Opisana stvarnost konstruirana je isključivo kao narativni izazov. Autorica prepletanjem triju ženskih perspektiva, sažeto, fokusirano, informacijski kondenzirano i stilski pročišćeno prati tipove osobnih obračuna s demonom dolazeće smrti.

Posebice je dojmljiv niz priča ("Smrt na povjetarcu", "Gospođa s rakom", "Kosa u sifonu", "Vidljivi") u kojima se prikazuje majčina bitka s kosom koja otpada uz duhovito infantilne komentare njezine kćeri koja je bodri. Čini ona to na mahove sasvim zaigrano, na mahove blago ironično, na tren bolno. Na prvi pogled govor o nevažnim stvarima (novine, sladoled, odijelo, ljetne misli, čokolino, hrčak) funkcionira kao rubni glasnik teške bolesti i zebnje, kao obrambeni mehanizam uoči spoznaje o gubitku bližnjega. Mukli ton u ovom jezgrovitom kaleidoskopu emocija, susreta i slavlja navješćuje neumitnost smrti majke noseći u sebi žal za propuštenim.

Odrastanje djeteta suočena s majčinom bolesti pretapa se s njezinom odgovornošću za budući život bake naglašavajući metamorfoze kroz koje prolazi pripovjedačica. Preoblačeći se u različite uloge koje joj nameću izvanjske okolnosti, ona sazrijeva doslovno pred očima čitatelja. Zadržava pri tome javnom svlačenju samo onu naivnu, čistu, posve slobodnu dječju emociju. Postupak zgušnjavanja samorazumijevanja i samotumačenja najuočljivija je posljedica račvanja ženskih glasova koje se kreće krhkom amplitudom napetosti između pisanja i življenja. Krećući se između stvarnosti i mašte, propituju se uza sam rub priča i načini predstavljanja intimnoga u tekstu, ali i prezentacija vlastite slike u obiteljskim odnosima.

Priče iz zbirke funkcioniraju kao mikrocjeline koje nudi dojmljiv zapis o jednom trenutku međusobnog odnosa triju generacijski udaljenih žena. U svakoj od njih autorica razvija jednu situaciju, opisuje jedan prizor, prikazuje jedan osjet unutar obiteljske zajednice koja pokušava nadvladati miris bolesničke postelje. Tea Tulić govorom infantilne pripovjedačice spušta se unutar teksta, u njegovu dubinu, stvarajući na taj način neku novu ženski prozračnu kožu koja postaje nepropusnom opnom izvanjskim lošim vibracijama. I spaja u tome jezik, ideologiju, temu i stil.

Volio bih da kao kritičarka prokomentirate sadašnji trenutak hrvatske proze, i uopće književnosti u RH?

Možda ću biti gruba, ali kao da su naši pisci upali u poetičku predvidivost, jednoličnost teksta, istost osobne poetike, u klanovsku etiketiranost, cenzuriranost, korporacijsku grupiranost, neslobodu mišljenja.... Nedostaje hrvatskoj prozi duhovitosti, humora, satire, kritike, znatiželje i strasti. Sve je sivo, a ja sam ona koja volim boje. Crvenu posebice.

Imate li u vidu kada pišete kritiku i njezinog čitatelja. Tko bi po Vama bila njezina publika?

Pisala sam, nema tome tako davno, dnevnu kritiku u „Vjesniku", a govorim je i danas petkom u „Kutiji slova" na HR1. Riječ je o maksimalno dvije kartice teksta koji u sebi ne treba primarno biti namijenjen onima koji ga očekuju vec slučajnim čitateljima/slušateljima. Bila sam prije nekoliko dana na poticajnom  predavanju mr.sc. Dubravka Hoića, člana uprave Calzedonie, koji je govorio o njihovim trgovinama na način da one nude robu slučajne kupnje. Dnevna kritika ima upravu namjeru potaknuti slučajnog čitatelja.

Sada bih vam ispričala posve osobnu priču na temu knjiga i čarapa.

Gotovo uvijek kada sam trebala poslati kritiku od dvije kartice za Vjesnik ustajala bih se oko 4 ujutro, uzimala bilješke sa stranica knjige koju sam upravo pročitala i o kojoj sam kanila pisati, skenirala bih tada njezinu naslovnicu i potom počinjala pisati. Prva rečenica mi je bila uvijek najteža. Jer kako započeti dovoljno intrigantno da bi nestrpljivi jutarnji čitatelji zaustavili pogled na njoj i nastavili je čitati. Kada bih „probila" početnu kritičarsku tremu, nametnula mi se nova zamka. Kako kroz dnevnu, dvokartičnu kritiku koja ne želi biti sveobuhvatna već sažeta i informativna, kratko popisati osnovne karakteristike djela, kako argumentirano, a jasno naglasiti neke inovacije u odnosu na dosadašnju poetiku autora, kako to sve upakirati u primjerenu teorijsku analitičnost, te kako navesti čitatelje/kupce da prihvate kritikom ocrtane vrijednosne koordinate i posebnost upravo prikazanog djela.

Mislim kako bi upravo dnevna kritika, kao uostalom i kupnja čarapa, mogla biti tipično ženski žanr. Zašto? Upravo ona, za razliku od ostalih tipova književne kritike, mora biti u trendu, mora prva dati informaciju o djelu inicijalno temeljenu na intuitivnom predosjećaju, upravo u njoj dominira eksplicitna subjektivnost kritičara. Naime, kada i sama iz mnoštva knjiga u izlozima i na web-stranicama bez neke pretjerane uzročno-posljedične veze izaberem upravo TU knjigu, OVU čarapu,  tješim se najčešće iluzijom o vlastitoj sistematičnosti, a privukla me je zanimljiva naslovnica, strašno zavodljiv naslov, ili pak zlatna zvjezdica na crnoj, svilenoj tkanini. Ili je pak pri mom izboru presudilo ime autoru/proizvođača o kojemu već vodim virtualni kritički dnevnik čitanja pa bi bilo dobro pročitati i OVU njegovu knjigu (ili pak kupiti još jedan par samostojećih čipkanih čarapa iste oznake).

Ponekad mi se čini kako moja jutarnja rana buđenja i pisanja postaju moj ženski dnevni posao koji moram obaviti kako bih krenula nešto „ozbiljnije" raditi. Upravo su ta pisanja strašno spontana, temelje se obično na nekim premisama samo meni shvaćene intuitivnosti, a čini mi se kako ponekad i pretjerano kroz nju otkrivam osobni senzibilitet. Naime, u takvim prvim tekstovima o knjizi koji su, kao što sam upravo priznala, posljedica čitanja isključivo po subjektivnom izboru dolazi do izražaja taj ženski intuitivni, neposredni odnos prema književnom djelu.

Namjera kritike u dnevnim novina je čitateljima pomoći pri izboru knjiga za čitanje, navesti ih na prepoznavanje njihovih vlastitih osjećaja u/prema literaturi. Jer upravo dnevna kritika ima onaj prikriveni eros koji se gomila u kritičarevoj težnji za racionalizacijom koja mu se „otima", koja će se obično, kako se pisanje kritike primiče kraju, ipak prepusti pisanju o osobnim utiscima, osobnim zapažanjima i ponekad vrlo intimnim asocijacijama. Pisana kao prva reakcija u točno određenom trenutku, odmah po objavljivanju knjige, ona sudjeluje u oblikovanju šireg konteksta vrednovanja literarne produkcije.

Jedno je ipak sigurno. Književna kritika u dnevnim novinama je u isto vrijeme neophodan katalizator kulturnih procesa kao i mjesto selekcije duhovnih i estetskih vrijednosti. Preko njih se može uspostaviti dijalog s drugim oblicima mišljenja iniciranim stanjem u književnom životu kojim je i sama dnevna kritika uslovljena. Ne nalikuje li ona posve spontanoj kupnji pri usputnoj šetnji. Samostojećih crvenih, naravno.      

DODATAK:

U knjizi "Montaža citatnih atrakcija- u obzoru quorumaške proze" iz 1998.pokazali ste da su autori vezani oko te biblioteke i časopisa bili na tragu europskog i američkog književnog konteksta. Koliko i kamo su evoluirali ti glasovi? (* svjesni da ovo razmjerno kratko pitanje iziskuje kompleksan odgovor koji uključuje brojne autore, stoga smo sugerirali našoj sugovornici da prema potrebi slobodno posegne i za svojim radnim bilješkama, op.ur. :-)

Stanislav Habjan prvi je objavio knjigu kratkih priča "Nemoguća varijanta" u biblioteci "Quorum". Prozaici toga naraštaja inzistirali su na tematizaciji samog čina pisanja, a konceptualnost njihove proze oznaka je koja istodobno posreduje fikcijski svijet i autorovu zamisao o najprikladnijim načinima njegova oblikovanja. Predstavnici konceptualne proze jesu Damir Miloš, zatim Ljiljana Domić, Edo Budiša, Vjekoslav Boban, Mladen Kožul i Nikola Petković. Urbanost je dominantna tema gotovo svih quromaša, grad je mjesto događanja priče i njezina nadtema. Premda je grad simbol stabilnosti i civilizacije koja je prestala biti nomadskom on postaje prostorom modernog nomadizma, nenastanjenosti i raspršenosti duha. Urbani je pejzaž poput labirinta u kojemu je pojedinac, želi li sačuvati osobnost, prisiljen na paradoksalnu osamljenost unutar mnoštva, na odustajanje od svake ponuđene mogućnosti, tj. na prisvajanje pozicije autsajdera. Najvažniji predstavnici proze urbanog pejzaža jesu Edo Popović, Mate Bašić, Velibor Čolić, Dragan Ogurlić, Delimir Rešicki, Krešimir Mićanović i Zoran Ferić. Neki od njih tim tragom hodaju/pišu i danas.

Na samom početku devedesetih u Hrvatskoj se dogodio Domovinski rat. Gramatika zbilje u zavičajnoj je fazi rata, kako bi to rekao Ivan Rogić, pismom odgovorila na svoja zavičajna sjećanja imajući potrebu prostrijeti ih kao identitetna. U tekstovima iz prvih mjeseci rata pohranjena je zgusnuta emocija njihovih autora i gradova. Upravo rečeno, vrlo jednostavno i sažeto, zapisao je u kolumnističkim pričama, onoj telefaksiranoj seriji tekstova, Siniša Glavašević. Njegovi kratki zapisi o načinima funkcioniranja čovjeka i ratnoga prostora, o vrijednostima od kojih pojedinac unatoč i usprkos ne smije odustati, objavljeni su u zbirci dvadeset i četiriju priča naslovljenoj "Priča iz Vukovara". Priče o Vukovaru, djetinjstvu, prijateljima, životu, gradu i ratu pisao je ovaj autor u obliku osobnih obraćanja sebi samome i prostoru u kojemu se nalazi. One su posve osobne, nježne i meditativne, natopljene su dubokom emotivnom energijom. 

Hrvatski književni kontekst do sredine devedesetih označava osim govora o ratu i fenomen ekspanzije autobiografske proze. Snažna zbilja s kulturološkim i društveno-političkim lomovima potaknula je autore na dijakronijsku potragu za uobličavanje individualiteta. Jasno se uočavala opterećenost književnika osobnim postmodernističkim mišljenjem kao i narcisoidnom pozicijom čitatelja koji su unutar horizonta očekivanja pretpostavljali kako jedino autobiografski diskurs može udovoljiti i afirmirati kulturu individualizma i njih samih. U tom autobiografskom ključu kratku prozu pisali su Pavao Pavličić ("Šapudl", 1995), Julijana Matanović ("Zašto sam vam lagala", 1997), Miroslav Kirin, ("Album", 2001).

Energičnija zasijecanja u autobiografski prostor dogodila su se pojavom knjige Mirne Velčić, "Otisak priče", iz 1991. koja je ukazivala na mogućnost intertekstualnoga proučavanje autobiografije, zatim knjige Vinka Brešića "Autobiografije hrvatskih pisaca" (1997) i Andree Zlatar "Autobiografija u Hrvatskoj" (1998) u kojima se susreću povijesna i teorijska razumijevanja autobiografije kao značajnoga književnog i kulturološkog fenomena. Tih godina quorumov pjesnik Delimir Rešicki objavljuje zbirku priča "Sagrada familia" (1993). Među njima je i priča "Bablje ljeto" u kojoj je kroz prizmu topline panonske zemlje prikazana duboka osobna tuga nagomilana u pripovjedaču koji je ono što se zbivalo u olovnim danima devedesetih vidio svojim očima. Ostale priče iz zbirke kao što su "Pas od snijega", "Bajka (guf)", "Astronomija", "Ljubav", "Kult mineralne vode" pisane su u maniri quorumove kratke priče zasićene intertekstualnim i intermedijalnim postmodernim upletima.

Na ovome mjestu potrebno je spomenuti i zbirku priča Miljenka Jergovića "Sarajevski Marlboro" (1994) koja se pojavila u kontekstu prevlasti fragmentarne autobiografske proze i proze koja tematizira ratna događanja. Još  se  jedan  quorumov  pjesnik u  devedesetima ogledao u pisanju kratkih priča. Pojavljujući se u ulozi proznog subjekta - vrtlara, Krešimir Mićanović u zbirci "Vrtlar" (1994) već je naslovnom sintagmom dao naslutiti da će uspostaviti tematski sustav koji može "očistiti, prokopati, obraditi" prostor urbanoga zapuštenog vrta. Iz takve pozicije pripovjedač svako poslijepodne detektira što se u tim privatnim prostorima promijenilo, a što je ostalo isto. Ova zbirka pripada tipu proze jakog urbanoga pejzaža.

Ponovno oživljavanje zaleđenoga Walta Disneyja dogodilo se u zbirci kratkih priča Zorana Ferića "Mišolovka Walta Disneyja" (1996). Prepoznat ćemo u pričama djeliće pripovjedačeva djetinjstva koje Ferić upisuje u žanrovske kanone, npr. kanon kriminalističkoga romana, ljubavne trivijalne priče, horor priče, potpuno ih neočekivano završavajući. Druga Ferićeva zbirka priča "Anđeo u ofsajdu" (2000) na neki način predstavlja logičan nastavak prve jer i u njoj fabule pokreću bizarni motivi, kao i česti motivi bolesti. Glavna tema ovih priča jest osjet paranoje i bolesti koji postaje hipohondrijom. Opsesija u kojoj likovi doživljavaju svoje tijelo i zbilju u kojoj se nalaze također je čest ferićevski motiv. Na tome mjestu one se približavaju žanru horora.

Mislim da bismo se mogli složiti s mišljenjem Katarine Peović koja na jednome mjestu piše kako je u devedesetim godinama književnost pokušavala iznaći vlastite načine preživljavanja pa umjesto samodopadnosti i pogleda odozgo, ona konkurira masmedijima. Posuđuje od njega posve nove oblike, kratke i jezgrovite narativne strategije mišljenja pa kratke priče nalikuju filmskim scenarijima. Konkretna posljedica te prilagodbe jest brisanje granice između trivijalne i visoke kulture. Uz ovu, bitno je narušena i granica između fikcije i činjenice.

Za razliku od prozaika osamdesetih koji su bili skloni konceptualnom građenju priče i autoreferencijalnom propitivanju samog čina pisanja te koji su uglavnom polazili od ideje da je zbilja jezični konstrukt, devedesete su obilježene oblikovanjem lakočitljivog, komunikativnog teksta temeljenog na jednostavnim rješenjima i dokidanju svih distanci spram događaja, jezika i stvarnosti.

Potkraj devedesetih u hrvatskoj književnosti nastupa razdoblje promjena. O kulturnom i književnom kontekstu tih godina piše u "Sarajevskim sveskama" Velimir Visković u članku naslovljenom "Fakovci dolaze!". Turbulentni društveni kontekst u kojemu se urušavao autoritet vlasti na kulturnu površinu izvukao je sadržaje s jakim nacionalnim predznakom, ali se istodobno s tim procesima uspostavlja i nova književna energija koja se, željna daha, vrtoglavom brzinom približava površinskom udahu. Naraštaj pisaca rođenih u šezdesetima i početkom sedamdesetih koji nisu bili previše zadivljeni retorikom o nacionalnoj državi, javnim su nastupima počeli prikazivati posve drugačiju sliku socijalne, političke i kulturne stvarnosti. Njihova književnost komunicira sa zbivanjima u društvu i politici, kritički je oni komentiraju, a bave se i pozicijom pojedinca u kontekstu tranzicijskih vremena. Stoga nije ni čudno da se kao poetičke oznake proze toga vremena počinju upotrebljavati termini neorealizam i stvarnosna književnost.

Od književnih glasila važnih za formiranje novoga književnog senzibiliteta valja svakako spomenuti časopis "Godine", koji je poslije sukoba redakcije s upravom dotadašnjeg izdavača Studentskog centra promijenio nakladnika i bio preimenovan u "Godine nove". Međutim, časopis je izlazio prilično neredovito, s prevelikim stankama da bi mogao prerasti u dinamičnu generacijsku književnu tribinu. Nipošto se ne smije zanemariti važna uloga tzv. informativno-političkih glasila, koja čak nadmašuje snagom utjecaja na književnu scenu književnu periodiku. Novi hrvatski pisci (Ante Tomić, Renato Baretić, Robert Perišić) ne shvaćaju novinarstvo kao nešto degradantno i nužno suprotstavljeno književnosti. Novinarsku stranu svoga djelovanja doživljavaju kao ravnopravnu književnoj, jednako kreativnu energiju u suvremenom društvu koju su iskoristili u korist književnosti. Važna je pojava "Feral Tribunea" koji počinje izlaziti kao samostalni tjednik 1993. godine. Njegovi osnivači Viktor Ivančić, Predrag Lucić i Boris Dežulović vjerojatno u to vrijeme nisu ni bili previše zaokupljeni time ima li njihov rad književnu dimenziju. Svoje satiričke priloge čak nisu ni potpisivali personalizirano, pokazujući time da ne drže previše do književničkoga kulta autorstva. Ipak, Ivančić je poslije sabrao dio svojih satiričkih zapisa u knjizi "Dnevnik Robija K.", koja  funkcionira, po Viskovićevu mišljenju, kao jedna od najboljih zbirki kratkih priča iz devedesetih.

Na književnu scenu tada stupaju energični medijsko-književni ratnici koji čitaju svoje priče u javnim prostorima, posebice kafićima i klubovima. Oni se afirmiraju iza označnice FAK. Spomenula bih vam izvrsnu zbirku kratkih priča Ante Tomića „Zaboravio sam gdje sam parkirao i druge priče" (2001). Kao poznavatelj svakodnevice, Tomić je duhovito nizao različita zbivanju u njoj čineći to ponekad na tužan, ponekad na tâman, ali uvijek humoran način. Priznajem, glasno sam se smijala kada sam je čitala i ponesena dobrim vibracijama koje su stizale s njezinih stranica, imala sam potrebu autoru poslati mejl u kojemu mu zahvaljujem na ugodi koju mi je priuštilo čitanje ove, kako kaže kritika, „zdrave knjige".

Iste godine objavljena je, dominantno crnim obojena, zbirka trinaest horor priča „Kuke za šunke" (2001) Davora Špišića. U njoj se prikazana zbivanja koja se događaju ponekad i ispred naših kuća, stanova, na poznatim parkiralištima ili parkovima, odvijaju brzo, s preciznim opisima socijalnog stanja u kojima se zbivaju brojna mučenja i ubijanja. Mnogo narativno nježniji od Špišića jedan je od fakovaca koji je poznatiji kao organizator Festivala europske kratke priče, Roman Simić Bodrožić. Objavio je tri zbirke priča, "Mjesto na kojem ćemo provesti noć" (2000) i "U što se zaljubljujemo" (2005) i „Nahrani me" (2012) koja  potvrđuje veliko pripovjedačko umijeće svoga autora. U pričama koje naizgled govore o malim događajima u često jednoličnim životima njihovih junaka, Roman Simić Bodrožić zapravo opisuje univerzalne sukobe između ljubavi i mržnje, nježnosti i nerazumijevanja prikazujući ih u različitim kontekstima. Upravo je Roman Simić Bodrožić 2012. dobio nagradu „Večernjeg lista" za najbolju kratku priču, 2013. Kiklopa za najbolju knjigu proze za spomenutu

Usporedo s dominantnim FAK-om na književnoj i kulturnoj sceni, jedan je "pravi" quorumaš pjesnik Miroslav Mićanović objavio prvu zbirku priča "Trajekt" (2004) nastalu kao rezultat dvogodišnjeg pisanja dvoipolkartičnih tekstova za kolumnu "Jednosmjerna ulica" u "Jutarnjem listu". Priče su pisane iz pozicije autora u prvome licu jednine, u njima se bilježe gotovo nevidljivi dijelovi svakodnevlja koji upravo svojom ritualnom uklopljenošću u ritam vremena ostaju izvan vidljivoga. Mićanović pričama opisuje zbivanja vezana uz različite prostore kroz koje prolazi. Pritom nije riječ samo o prolaženju izvanjskim prostorima Slavonije, Gunje, mora i Komiže,  Malte i Opuzena, Zagreba i kvarta u kojemu autor stanuje, već i o tematiziranju osobnih lutanja po onim prostorima privatnim i intimnim.

Nakon FAK-ovaca na književnu scenu dolaze eventualisti koji se promoviraju kao  pokret za revitalizaciju književne scene sa željom da se pisanjem usprotive nametanju filozofije pragmatičnosti koja je, kako kažu, opasno zavladala današnjim svijetom. Osam mladih pisaca od 18 do 28 godina ne vjeruju u žanrove jer su im oni nepotrebni i ograničavajući. U pisanju priča drže se razumljivosti i jednostavnosti, ne zamaraju se formom, nego teže univerzalnosti na razini sadržaja, a preokupacija im je slobodan književni izraz. Ovi pisci okupljeni su oko Manifesta eventualizma. Svoje su priče objavili u zborniku "Nagni se kroz prozor" (2006). U njihovim se kratkim pričama iz svakodnevice, kako piše Jagna Pogačnik, primjećuje apsolutno odsuće bilo kakvih političkih i socijalnih referenca hrvatske zbilje koje su njihovi prethodnici rado uzimali kao građu svojih priča i prema njima bili vrlo transparentno kritični.

Ušetao je u ovaj moj odgovorni resume i quorumaš Boris Gregorić, novinar, prevoditelj, književni i filmski kritičar objavljujući 2009. zbirku "Kali Juga" (2009). Gregorić često zadire u neegzaktne sfere ljudske emocionalnosti pružajući na taj način višeslojne značenjske krugove u koje dinamikom i univerzalnošću asocijacija uspijeva uvući i čitatelja. Upravo taj aktivni proces čitanja potaknut je zavodljivom igrom ove slojevite teksture koja postaje podatna za utiskivanje osobnih dojmova i poruka poništavajući na taj način svaku površnost. Cut-up tehnika kolažiranja raznolikih djelića različitih "stvarnosti" u jedan diskurs nameće se kao potpuno logičan Gregorićev izbor kojim on usmjerava čitanje priča izvan banalno shvaćene ugode.