Helene Grimaud : Divljinske varijacije

Održava se
01.01.1901.

"Divljinske varijacije" autobiografska je knjiga čuvene svjetske pijanistice Helene Grimaud, zanimljiva zbog antitetičkog izlaganja 'problema' života. S jedne strane Helene opisuje svoje odrastanje, gdje glazbi daje orfičku dimenziju, ona je spas, produžetak tišine, prodor u nutrinu duše: glazba je magija, magija u smislu da otvara druge stupnjeve bića. Kontrapunkt svijetu visoke kulture i rafinmana je životinski svijet, poglavito vukovi kojima je Helene Grimaud fascinirana.

Ovdje nemamo posla s Freudovim slučajem prisilne neuroze, nego je Grimaudova očito naumila nešto drugo: preko priče iz vukovima i vukodlacima Grimaudova sugerira kako je ljudskoj vrsti neophodno ponovno razviti izgubljeno šesto osjetilo, jer je suha racionalnost, čini se, nemoćna odgovoriti na izazove s kojima su ljudi suočeni. Mi smo bića koja su otpala sa stabla života. Vuk je stari simbol žestine i nepokorene divljine (neka vas ne zbunjuju psi), a ovaj žal za divljinom, ovu žudnju za besputnim prostranstvom Helene Grimaud u autobiografiji izražava janusovskim licem teksta: vježbe Chopina ukrštaju se s ekspertizama o zvjerinju, historijskim ekskurzima tijekom kojih saznajemo kako je vučje ime bilo zabranjeno izgovarati na sjeveru Njemačke tijekom dvanaest najhladnijih dana u godini, što ne čudi jer je životinja bila iznimno ozloglašena: gdje prođe, iza sebe ostavlja spaljenu travu, hrani se samo žabama krastačama (ovo je čudan razlog - žabe krastače su poodvratne i vuk bi u tom slučaju trebao biti slavljen). Vuka su slavili samo Kelti i Skandinavci, gdje je bijeli vuk simbol svjetla.

Grimaud niže priče, legenda o Žar-ptici još je jedno mjesto gdje vuk ljudima donosi dobro. A stvar, naravno, nije u vukovima, nego u novoj sintezi ljudske s ostalom prirodom. Čini se da je knjiga namijenjena mlađoj publici (ili starijima koji su se odveć udaljili od svoga djetinjstva) jer su anegdote kojima Grimaud podupire sviju tezu o čovjeku kao jedinoj izgubljenoj vrsti na Zemlji prilično tipične: od mačke Winstona Churchila koja bolno mijaukne i pobjegne iz sobe neposredno prije gospodareve smrti (a inače je cijelo vrijeme bila uz gospodara), do pasa koji prevaljuju golema prostranstva ne bi li se vratili kući, živina koje predosjećaju elementarne nepogode i slično tome.

Za autobiografijom tako poznate i uspješne pijanistice posezati će, pretpostavljam, prije ostalih ljudi iz glazbenog miljea, pa nije zgorega dodati kako je ovo svojevrsni uvod u drugi svijet, u svijet koji i najrafiniraniji ljudi imaju ispod kože, u svijet instikata, svijet koji se opire pravilima dnevnoga života, u svijet obrnute metamorfoze, čega se i Grimaudova dotiče pišući o vukodlacima. To je svijet zvijeri, svijet do kojega se dolazi kada se ide prema dolje.

Ono zbog čega jest sve što jest (ispričavam se na rječniku) ovdje je poglavito poradi toga da bude promijenjeno, upotpunjeno, nadograđeno, ili, kao što je u Grimaudove slučaj, iskopano ispod nanosa evolucijskih i civilizacijskih glačanja. Nije stvar u tome što se čovjek razvijao, nego što je počesto odbacivao i ono što je za puno življenje neophodno. Što su, uostalom, djela velikih kompozitora ako ne i pozivnice za svijet sleđene divljine, divlje matematike što se odbila pokoriti mediokritetskoj algebri svakidašnjice?

U nje se otklon od civilizacijskih uzusa ne događa striktno didroovski ili rusoovski, s potpunim pouzdanjem u dobru čovječju prirodu, nego se radi o inzistiranju na prerogativima bez kojih je ta priroda okljaštrena, obogaljena i spoznajno ispod svojih moći, odnosno ispod mogućeg inteziteta života. Helene Grimaud utemeljiteljica je Centra za zaštitu vukova u državi New York, a vuk je za nju ta ključna spona između čovjeka i divljine. Na koncu, vuk je prva domaća životinja. Ima u Helene Grimaud romatiziranja vučje sudbine, što ne čudi jer je ona predisponirana za romantike: jedan od njenih najomiljenijih kompozitora je Rahmanjinov (a slavu je stekla, između ostaloga, i interpretacijama Rahmanjinova), posljednji veliki klavirista i kompozitor romantizma, s velikim zašiljenim feničanskim ušima koje su, kako Grimaud piše, prvo čule pa onda zapisale divlju glazbu stepe koju je svirao.

A divljina za ovu pijanisticu nije samo riječ: ona je napustila konzervatorij i razvijala se slijedeći svoj put. Opet romantizam? Možda. Iako, ona je uspjela, što je valjda u romantizmu zabranjeno. Kada su njene teme u pitanju (Brahms, Chopin, Rahmanjinov, vukovi) erudicija joj je na zavidnome nivou. Temeljna facinacija su - vukovi. Apolona je rodio vuk. Hildegarda iz Bingena piše kako je vuk 'posve topao, ima karakter zračnih duhova i navade lavova. Zračni duhovi nam se sviđaju poradi njihova suglasja s prirodom.'

Suglasje s prirodom, mislim da je to ključna formulacija kada je ova knjiga u pitanju. Knjiga koja će odbiti preosjetljive duhove jer Helene Grimaud zna koliko ovakva potraga vrijedi, a ova 'vučja' osobina ustrajavanja na vlastitome putu pekinezerima može biti iritantna, može im se činiti kako se jedna lijepa i uspješna žena pravi važna, dok se zapravo radilo o nastojanju da se bilo sudbine što točnije usuglasi s vučjim sazviježđem u sebi, sa zovom kojemu očito nije mogla odoljeti.

 
Helene Grimaud: "Divljinske varijacije"
Prevela Jadranka Brnčić

V.B.Z., 2011.