Hrvatske noći

Od samougašenja Festivala A književnosti, glasnih polemika i prebrojavanja pozitivnih i negativnih posljedica istog, već je prošlo dosta vremena, no ovog nas je proljeća FAK ponovo podsjetio ne samo da je postojao, već i koje su njegove najveće zasluge po domaću književnost. Njegovi pokretači, prije svega Borivoj Radaković, konačno su pametno zaključili fakovsku priču onako kako to i zaslužuje. FAK je, naime, od samog početka zamišljen kao festival književnosti koji će domaće pisce i njihovu prozu sučeljavati s inozemnim kolegama, na hrvatske su festivale uvijek pozivani inozemni gosti, pri čemu su osim ex-YU pisaca uvelike prednjačili Britanci. Svoje prijateljsko-prevoditeljske veze s britanskom književnom scenom Radaković je prezentirao dovodeći u Hrvatsku brojne britanske pisce i inicirajući prijevode njihovih knjiga. Dakako, radilo se o onim piscima s kojima je on sam, kao i šarena skupina fakovaca, imao određene poetičke bliskosti ili barem slične predodžbe o tome što je i kakva treba biti proza danas.

I tako, ovoga se proljeća dogodila završna turneja dijela fakovaca kod svojih britanskih kolega, a kao popratni i vrijedan proizvod pojavila se i knjiga »Hrvatske noći«, istovremeno u hrvatskom i engleskom izdanju, kao kruna fakovske međudržavne suradnje. Osim kao popratni proizvod FAK-a, »Hrvatske noći« važne su i zbog premijernog pojavljivanja nekih domaćih pisaca na engleskom jeziku, što uvijek može predstavljati i najvažniji korak prema nekim drugim suradnjama, prijeko potrebnim domaćim piscima. Zbornik kojeg kao urednici, uz Radakovića, potpisuju i jedan od urednika zbornika novih puritanaca, Matt Thorne, te Tony White, donosi priče osam hrvatskih i devet britanskih pisaca, a kao njihov gost pojavljuje se i još jedan »inozemac«, Beograđanin Vladimir Arsenijević. Stvar je u tome da su svi zastupljeni britanski pisci nastupali na FAK-u u Hrvatskoj, a velik broj njih paralelno je doživio i hrvatsko izdanje svojih knjiga.

Tako su se sa svojim pričama ovdje našli dobro poznati John Williams, Anna Davis, Nicholas Blincoe ili pak u Zagrebu zapažena književna performerica Selena Saliva Godden. Kako navode urednici knjige, prigodom poziva za sudjelovanje nije bilo nikakvih unaprijed dogovorenih propozicija kojih se trebalo držati, no britanska moćna gomilica ipak djeluje kao da se dogovorila kako će biti iznimno »friendly« prema domaćinima. Uglavnom svi zastupljeni britanski pisci, naime, pisali su o Hrvatskoj; njihove se priče zbivaju u Hrvatskoj, neki su njihovi junaci Hrvati, a i tematski sklopovi često su povezani uz goruće hrvatske teme, kao što je rat i poraće. Tako u britanskom dijelu knjige čitamo, na primjer, o tome kako je prošao engleski student arhitekture s Dinamovom majicom u Splitu, kako su engleski turisti u Rovinju doživjeli vojnu akciju Oluja, kako je prošao ostarjeli gitarist punk banda na turneji u Zagrebu, s kakvom su pozornošću primljeni pisci koji su gostovali na danima Walesa u Zagrebu, kakvi su hrvatski ljubavnici i ugodni razgovori prije čitanja u »Gjuri«, što se zbiva kad sretneš poznatog engleskog redatelja s ljubavnicom na Motovun film festivalu i dr.

Uglavnom, možda bi gledano globalno nama bilo (književno) zanimljivije da su se Britanci manje distancirali od vlastite zbilje i prezentirali ono što trenutno pišu, bez obzira na FAK, ali uzmemo li u obzir objavljivanje njihovih priča i za engleskog čitatelja, može se reći kako su oni učinili čak i veću promidžbu Hrvatske, kao i rušenje nekih postojećih stereotipa i predrasuda, od svojih hrvatskih kolega, a o promidžbi hrvatskog turizma, s obzirom na spominjanje nekih destinacija, ali i »suvenira« kao što su biska ili lijepe noge hrvatskih djevojaka, da i ne govorimo.

Dakako da nas ovom prigodom itekako zanima naša, domaća književna reprezentacija, ne samo kako bismo vidjeli kako su branili naše boje u inozemstvu, nego i kao dobra prigoda za zavirivanje u ono što trenutno rade. Osim Miljenka Jergovića, s kojim se i otvaraju »Hrvatske noći«, koji se predstavlja pričom »Misir« već objavljenom u knjizi »Inšallah, Madona, inšallah«, ostali su zastupljeni novim materijalima. Globalno gledano, za domaćeg čitatelja nema tu mnogo iznenađenja i može se reći kako su se svi bavili neposrednim oslikavanjem suvremene domaće zbilje, s naglaskom na njezine neuralgične točke (rat, tranzicija i posttranzicija, fenomen tajkunizacije, socijalna zbilja i dr.). Radaković tako na pozadini jednog susjedsko-muškog ljetnog druženja ispisuje tragičnu priču o čovjeku koji je počinio sadističke zločine u ratu, dok Zorica Radaković oslikava posljedice tajkunizacije, nezaposlenosti i osiromašenja na mikro, obiteljskoj razini. Edo Popović u svoje se dvije kratke priče drži svojih glavnih tema – luzera i betonskog zagrebačkog kvarta. Nuhanović se u svojoj priči »Posljednji dio puta« dodirnuo socijalne zbilje i tajkunizacije, ali je u njih upleo i gay problematiku. Socijalna zbilja, kvart na periferiji i njegova tranzicija, pozadina je i Tribusonove priče u kojoj do izraza dolazi njegov prepoznatljivi smisao za humor i ironiju.

Zoran Ferić, pak, ostao je posve svoj; u vješto montiranoj priči u kojoj se i sam pojavljuje kao lik, opet smo suočeni s njegovom prepoznatljivom groteskom i hipohondrijom! Možda je najveće iznenađenja Jelena Čarija, koju nakon zapaženog romana »Klonirana«, čitamo i u posve drugom proznom modelu; njezina je priča (dijelom pisana i kao filmski scenarij), tarantinovski nasilna, ali i začuđujuća jer u noćnom okršaju i tučnjavi u opskurnom restoranu, kao suparnica muškom »gorili«, sudjeluje - žena.

»Hrvatske noći« su knjiga koju svakako moramo promatrati u kontekstu – FAK poslije FAK-a. Ova antologija, praćena gostovanjem hrvatskih pisaca u Engleskoj, samo je definitivno podvukla tezu kako je FAK itekako imao smisla. Ravnopravno zastupljeni pripadnici »velike« i »male« književnosti u »Hrvatskim noćima«, naime, jasno pokazuju kako je takva podjela bespotrebna i nimalo ne pomaže u polumraku kluba, pred publikom, na jednoj od hrvatskih ili britanskih fakovskih noći.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )