Hrvoje Klasić : Jugoslavija i svijet 1968.

Održava se
29.08.2012.

Iako je po mnogim interpretima dvadeseto stoljeće najkraće od svih, i trajalo je od 1914. do 1989., dakle, od početka Prvog svjetskog rata do rušenja Berlinskog zida, jedna godina iz tog stoljeća uspješno se opire prolaženju: to je 1968., godina koja je započela objavljivanjem Dyanova albuma "John Wesley Harding'"a završila prijenosom kruženja Apola 8 oko Mjeseca. Profesorica Vera Horvat- Pintarić na jednom je predavanju rekla kako je dvadeseto stoljeće bilo stoljeće politike, te kako će dvadeset i prvo stoljeće biti stoljeće kulture. Dylan i astronauti, umjetnost i tehnika, međutim, ostali su u sjeni politike.

Prije nekoliko godina kod nas je objavljen prijevod knjige Marka Kurlanskoga, "1968-godina koja je uzdrmala svijet", gdje Kurlansky piše o 1968. kao o godini u kojoj je u Sjedinjenim Državama poezija nešto značila. Bila je to ujedno i godina koja je nagovijestila da će Ameri prvi nogom stati na mjesec (pa makar on bio i u Nevadi); bila je to godina specijalnih efekata: povijest pamti nekog lokalnog šerifa koji je skužio taktiku nenasilnih skupova Martina Luthera Kinga, pa se i sam odlučio za nenasilje te je skup prošao medijski neprimjećen jer nije bilo nikakvih izgreda. King je shvatio da okupljanja mora organizirati tamo gdje 'vladaju šefovi policije tankih živaca i bijesni, nestrpljivi gradonačelnici'. Hrvoje Klasić ovu turbulentnu godinu obrađuje pogledom iz našeg dvorišta (iliti sokaka).

Za razliku od histeričnih vođa Zapadnoga svijeta, naši su 'sanjači nemogućega' tijekom revolucionarne partije badmintona s druge strane mreže imali Tita, a taj je znao nekoliko trikova. 1968. ih je morao gotovo sve ubaciti u igru, što, kao svojevrsno priznanje recolucionarnim kretanjima studenata, uopće nije malo. Dapače. Profesori Filozofskoga fakulteta su tada dobili blješteću auru od čijeg se kapaciteta dalo živjeti. I koja nije bila neutemeljena. Tih su godina u Jugoslaviju dolazili gostovati veliki mislioci, Ernst Bloch, Herbert Marcuze, Lucien Goldmann, Jürgen Habermas, Erich Fromm...a najveće domaće filozofske zvijezde bili su Gajo Petrović i Milan Kangrga. Čuvenu maksimu "kritika svega postojećega" objavljenu u časopisu Praxis vlastodršci su interpretirali u "kritiku svega postignutoga", što je znak kako vlast nije bile lišena perverznog smisla za humor. Koji je, naravno, netragom nestao tijekom obračuna s buntovnicima, koji je uslijedio odmah nakon prekida demonstracija.

Kako je ta godina (i pripadajući joj događaji) u kasnijim desetljećima polako prerastala u mit i emocionalnu baštinu učesnika, tako se mijenjao i pogled na sudionike - njihov međusobni pogled. Intervju što ga je časopisu Gordogan dao Šime Vranić, poznat i po eksperimentalnom prijevodu Nietzschea, indikativan je primjer promijenjenih perspektiva i zavađenih taština. Revolucija je sada već stara dama koja trača svoju djecu. Osim jednog čovjeka, kojemu znamo ime, i čija je pragmatičnost ponovno pokazala zube (takvu je zubatu vrstu pragme imao): Tito je jedno govorio, drugo mislio i radio stvari za koje nisu potrebne misli nego jak policijski aparat, a takav je imao. Nakon što se sve svršilo, za neke je studente i umjetnike tek počelo: Lazar Stojanović zaglavio je u zatvoru zbog filma 'Plastični Isus' (gdje imate snimku nervoznog Tita), a zbog 'osnivanja neprijateljskih antidržavnih političkih organizacija, trockističke djelatnosti i neprijateljske propagande' u zatvor ih je strpano još podosta. Posebno je zanimljiva optužnica za trockizam, i da se nije dogodila bila bi nezamisliva.

Događanja iz 1968. teško je interpretirati standardnim frojdističkim teorijskim aparatom. Ovdje se dogodilo nešto sasvim drugo no u grčkome mitu (i drami): zamislite scenu u kojoj na planinskome prijevoju mladić sreće namrgođenog starca s kojim ulazi u sukob - mislim da bi ovdje trebalo otpočeti s psiho-analizom: Edip uopće nije junak budući da ubija slabije. Međutim, u Jugoslaviji (i na svijetu općenito), ti starci nisu kao ove Sofoklove lako usmrtive vreće kostiju. Starac se ispriča Edipu, ponudi ga gustim grčkim vinom i ubija na spavanju. Vraća se kući, ne misleći ništa, jer se ništa nije ni dogodilo: ništa što bi izlazilo iz njegova obzora: agresivne je ljude, bili oni mladi ili stari, posve legitimno ubiti na spavanju, jer, kada su budni, oni su kao padobranci: moraš ih usmrtiti još dok su u zraku (ili snu), jer su na tlu (ili javi) opaki igrači. Ovdje je java bila strukturirana kao sanjanje nemogućega. Lacan je bio iznenađujuće pragmatičan i u svoj toj galami čuo je samo jedan ton: potragu za novim gospodarem. Kasniji tijek biografija većine sudionika daje mu za pravo.

Šezdeset osma nema nijednog lika pogodnog za hagiografiju. Prepredeni starac nije ni približno opasan kao što to može biti najobičnija ljudska potreba za mrvicom luskuza, upakiranoga kao izgovaranje prevratničkih teza. Hannah Arendt rekla je kako će 1968. jednom biti važna kao i 1848. Možda bi se moglo reći kako je kod nas zbog poraza šezdesetosmaša bila moguća 1991. Ili da je šteta što potisnute želje šezdeset osme nisu imale svoj politički povratak kao što su ga imali nacionalistički snovi iz sedamdeset prve. I koji gledamo kao franšizu Povratka zombija prvi, drugi, treći i tako dalje dio.

Tito se najviše bojao radnika, ostali ga slojevi društva nisu previše brinuli. Radnici na ulicama, e to je bila noćna mora. S inteligencijom se borio i prije rata, znao je metodu, dočim bi radnik na ulici bio znak početka kraja, znak da je krenula apokalipsa. Međutim, radnik je ostao u birtiji, gdje je pripit pjevušio zabranjene pjesme i to pjevušenje kasnije kapitalizirao u rječit dokaz nacionalne osviještenosti u mračnim vremenima.

1968. je misteriozna godina. Kurlansky je mislio da se radilo o jednostavnoj činjenici: 1968. je konformizam izašao iz mode. Klasićeva je knjiga vješto napisana i moguće ju je čitati tempom kakvim čitamo romane. Zašto šezdeset osma nije imala i spisateljski atraktivan potencijal trebalo bi pitati sudionike; dio se odgovora možda krije u onom iskazu Vere Horvat-Pintarić, da se radilo o vremenima u kojima je, prije svega, bila važna politika. Dylan na stvari ne gleda tako, ali on nije Hrvat, nije Jugoslaven. Kao što je to bio Tito i kao što je to bio Drago Mlinarec.

Talent ti valjda omogućuje da već u dvadesetom stoljeću živiš kao da je dvadeset i prvo stoljeće, kao da je već počelo sanjano vrijeme kulture u kojemu neće biti moguća vladavina pavijana u skupim odijelima. Što je još jedna stvar koju bi trebalo reinterpretirati. Ako se i nismo popeli na mjesec, mi smo uspjeli u jednom desetljeću - onom nakon pada Berlinskog zida - u političkom smislu uskrsnuti ideale cvrkutavoga devetnaestoga vijeka, što je zanimljiv doprinos evaluaciji političkih ideja i ideja vremena. Starčević i Baudrillard. Gaj i Deleuze.

Šezdeset osma zbilja kao da se dogodila u snu, nekome drugome. Nekome tko je ovdje bio nakratko, tko je navratio iz dvadeset trećeg stoljeća.

Hrvoje Klasić: "Jugoslavija i svijet 1968."

Naklada Ljevak, 2012.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )