Hugo Claus : Tuga Belgije

Biografija belgijsko-flamanskog književnika Huga Clausa (Bruges, 1929., Antwerpen, 2008.) na neobičan je način oslikala zapadnoevropsku povijest u posljednjih sedamdesetak godina.

Rođen u nacionalističkoj flamanskoj zajednici Hugo Claus je tokom okupacije Belgije pristupio pronjemačkoj, flamanskoj fašističkoj mladeži. U poratnim, zrelijim godinama, Claus postaje socijalista i nakon posjeta Kubi veliki zagovornik Castrove revolucije. Ženio se dvaputa, drugi put u sedamdesetima za nizozemsku soft-porno divu Sylviu Kristel s kojom je imao sina. U nultim godinama dijagnostiran mu je Alzheimer, nakon čega se odlučuje na eutanaziju, u Belgiji legalnoj od 2002. godine.

I tako je biografija Huga Clausa uvezala fašizam Drugog svjetskog rata, socijalizam šezdesetih, soft porno industriju sedamdesetih, i legalizaciju eutanazije s početka milenija. Takvo neobjašnjivo, a opet sasvim logično mijenjanje kostima i ambijenata tokom jednog života, narativno može objediniti jedino magični realizam. Određeni flamanski magični realizam upravo je i nit kojom je Hugo Claus uvezao "Tugu Belgije" (1983.), roman o odrastanju flamanskog dječaka Louisa u vrijeme prije i tokom Drugog svjetskog rata.

Louis, mali pitomac katoličkog Internata, o početku rata slušao je na radiju. Stanoviti je profesor tronuto ali i dramatično iznosio istinitu priču o okapiju iz pariškog zoološkog vrta koji je odbijao hranu otkako su njemačke divizije ušle u Poljsku. U očima životinje iz Belgijskog Konga mogla se navodno vidjeti neizreciva tuga. Direktor zoološkog vrta bdio je cijelu noć s bananom u ruci, ali je pred zoru stoički okapi demonstrativno pred licem ljudskog nečovještva ispustio svoju dušu.

Niti godinu dana kasnije rat će stići i u Belgiju. Kao i Poljska i Belgija je evropski koridor ratova. Da bi zaobišli francusku Maginot liniju njemački tenkovi udarili su preko Belgije. Flandrijsku flamansku zajednicu to je stavilo u dugoročno opasan položaj. Savezništva Drugog svjetskog rata bila su poput viceva o Nijemcima, Rusima i Talijanima. Plavokosi i plavooki arijski nadljudi glavne su saveznike pronašli u tamnoputim Talijanima i kosookim Japancima.

No za naciste je postojalo i nešto poput "prirodnih saveznika". Prije svega to su bili Englezi, ali od te germanske osovine od početka nije bilo ničeg. Potom su tu bili "slučajni saveznici" poput Finske koja je zbog sovjetske agresije iz 1940. pala u krilo Trećem Reichu; ili "neprirodni saveznici" poput hrvatskih ustaša, kojima je zbog političko-vojnog oportunizma dato rasno odrješenje od slavenstva i time dozvola da se pridruže imperijalno-rasnom pohodu nacista.

Belgijski Flamanci, zajedno sa Šveđanima, Norvežanima, Nizozemcima, Dancima i Austrijancima, predstavljali su „prirodne saveznike" velikog germanskog brata. Secesionističke Flamance to je pretvorilo u lake žrtve kolaboracije. Uključujući tu i mladog Louisa. Clausov alter ego je iz očevog novčanika ukrao novac kojim je platio uniformu pronjemačke mladeži, da bi paradirao u njoj gradom, maltretirajući starce što su sjedili na stolcu na pločniku ("pločnik mora biti slobodan za sve"), i prijeteći im isukanim bodežom Hitlerjugenda. Istovremeno, dok je Louis zavodio red na ulicama, majka je sudjelovala u tzv. "ležećoj kolaboraciji", ljubujući kao tajnica s njemačkim upraviteljem tvornice u kojoj su se proizvodili dijelovi za Messerschmidte.   

Na kraju, kad su u zapadnu Flandriju stigli Amerikanci a njemački blitzkrieg u Ardenima završio na dizelskim parama, najgore je prošao otac tročlane obitelji koji je kao kolaboracionista završio u savezničkom istražnom zatvoru (što je ujedno bila i sudbina Clausovog oca). Optužbe su bile ozbiljne, spominjala se i suradnja s Gestapom, a i svatko voljan mogao je nešto nabaciti. No otac se vratio kući. Doduše malo uzdrman, ali i dalje spreman umanjivati broj žrtava holokausta i opravdavati ga ratnim prilikama...

 
Što reći, ozbiljna je to obiteljska kronika o kolaboracionizmu i stupanju s Hitlerom, no Claus je ispisuje neopterećeno, zaigrano, i s puno odličnog humora: pišući o fašizaciji obitelji na isti način na koji piše i o seksualnom odrastanju. Nije da Hitler gleda u križ kao u francuskim komedijama, ali ima tu dosta komedije, a kad smo već kod gledanja u križ moramo citirati Louisova starijeg i iskusnijeg školskog kolegu koji kaže da su najbolje razroke jer "gledaju ravno kad svršavaju".

Claus se može zezati s obiteljskim fašizmom, jer obitelj maloga Louisa ipak nije posve poludila, nije okrvarila ruke i prešla granicu nakon koje nema povratka. Njihov fašizam nije bio manijakalni i zločinački, već više karnevalski - koji se, eto, "može dogoditi svakome". Na kraju je umjesto obiteljskih traumi ostao samo mamurluk, kao nakon proslave koja se otela kontroli. No time odgovornost nije umanjena. Dapače, malo flamanskog pangermanizma i frankofobije, malo antisemitizma, i učas više ne možemo prepoznati svoju obitelj, niti sami sebe.

Roman završava krajem rata i početkom Louisova pisanja obiteljske kronike. Prva rečenica u njegovoj bilježnici glasi točno onako kako glasi i prva rečenica Clausova romana. Naslov koji Louis stavlja je "Tuga". Na prijedlog tajnika komisije za književnu nagradu naslov proširuje u "Tuga Belgije". No naslov ima i svoju ozbiljniju pozadinu. Sintagma se spominje na više mjesta u romanu, ali možda je najindikativnije ono kada baka kaže Louisu: "Tuga Belgije, to si ti"...

Hugo Claus će tokom života pisati knjige, snimati filmove, oženiti softporno divu, i organizirati natjecanje za izbor miss (u kojem prema pravilima članovi žirija moraju biti goli). Živopisan je to život, a "Tuga Belgije" njegov je upečatljivi literarni ekstrakt. Međutim kad se iza svega podvuče crta - ispod seksa sa časnom sestrom i seksa s maminom sestrom, ispod časne sestre koja nevjeruje u skijanje ali vjeruje u hodanje po vodi, ispod razrokih cura i kućne pepeljare s kukastim križom - ostaje slika dječaka u uniformi fašističke mladeži i s bodežom Hitlerjugenda.

Ostaje slika - "tuge Belgije", u ovom odličnom (i već klasičnom) flandrijskom "Amarcordu".

Hugo Claus: "Tuga Belgije"
Prevela Romana Perečinec

Fraktura, 2012.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )