Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Sven Popović • 09.10.2014.

Igor Čumandra : Ambulanta za bol

Teško je objasniti pojavu Igora Čumandre na hrvatskoj književnoj sceni. Rođen '68, svakako premlad da bi bio quorumaš (barem punokrvni, tako reći), a opet preotkačen da bi ga se dalo opisati kao njegovatelja takozvane stvarnosne poezije i pripadajuće joj poetike. Zapravo, bilo koje dominantne poetike. Čumandru će neki u određenim novozagrebačkim četvrtima možda prepoznati kao nekadašnjeg drugara Dubravka Ivaniša, a drugi, ako imaju sreće ili ako su "upućeniji", ga znaju kao iznimno darovitog autora. Ne pjesnika, ne prozaika, već autora. Uvijek pomalo off, Igor Čumandra kao da u svakom trenutku u glavi ima najmanje desetak ideja, za roman, za zbirku poezije, za crtež ili novi predmet za muzej popratnih pojava (čiji je ravnatelj i utemeljitelj).

Možda je upravo to razlog zašto mu je prva knjiga, zbirka pjesama "Trbuh crnog bombardera" objavljena u dobi od trideset i šest godina. Nakon toga, kao da je sve, ili barem većinu ideja uspio staviti na papir. Godinu dana nakon prvijenca objavljuje dvije knjige. Prva, "Sretni ljudi svi" je nježna, iznimno intimistička proza koja (kao i svaka dobra proza) odaje bljeskove poezije, dok je "Sunčana strana radijatora" (čiju je naslovnicu ilustrirao sam autor i uz koju se dobije audio cd gdje knjigu čita maloprije spomenuti Dubravko Ivaniš), osim što ima uvjerljivo najbolji naslov na ovim prostorima, odvaljeni, fiktivni prikaz djetinjstva koji je ujedno i posvećen svakom djetinjstvu. Kasnije objavljuje roman (moram li napomenuti kako je bio bizaran i otkačen?) "Posljednji čovjek koji je umro prije rata" (2008.), briljantnu zbirku poezije "Letač koji je svoje nebo smotao kao čarobni ćilim" (2012.) te zbirku poezije za djecu "Vjetar nema tenisice" (2013.).

Svrha ovog kratkog pregleda bila je demonstrirati Čumandrinu kameleonsku i zaigranu narav. Svaki autorski tekst bio mu je izvrstan, na trenutke bih se čak usudio reći genijalan, ali čitatelja i recepcije nigdje. Odgovor na pitanje "zašto" iznimno je jednostavan.


Čumandrin stil nije, kao što sam napomenuo, rob nikakve dominantne i prepoznatljive poetike, on je na trenutke infantilan, ponekad karnevaleskan, često ironičan, češće autoironičan, uvijek čeznutljiv i nevjerojatno poetičan. Autor, poput Janusa, posjeduje dva lica. Ako ćemo simplificirati: jedno je lirsko "ja" zaigrano, pomalo poput djeteta koje ima poteškoća s koncentracijom, a drugo je lirsko "ja" ipak (relativno) zrela, ali svakako formirana osoba koja se kroz stihove ogoljuje i, ironično, biva čvršćom.

"Ambulanta za bol" njegova je sedma i najbolja knjiga. I dok su adolescentski tragovi još uvijek mjestimice prisutni, ovdje su sasvim opravdano u svrhu postizanja određenog raspoloženja. Čumandra kao da se ispucao u prošlim djelima i u svega nekoliko godina prešao iz autorskog puberteta u zreliju, bistriju fazu. Čumandrine slike kreću se iz surovog u poetično, tako da je Mjesec ponekad "puknuti sfinkter noći", a ponekad jednostavno visi na tankoj niti i na krivome mjestu, lirsko "ja" na momente uči čitati "abecedu hepatitisa", a u drugim trenucima "na mutavu noć zakucava dugu".

Prisjeća se djetinjstva i vremena "kada me je više palila kosa/od cica, noge i dupeta". Uz sve to, autor uvijek stremi vertikali. Nebo se kao motiv provlači iz pjesme u pjesmu, iz zbirke u zbirku, kao nešto nedostižno. Čumandrin je pjesnički postupak možda najjednostavnije opisati njegovim vlastitim stihovima:

                           
"La Dolce Vita

ne postoji,

ja znam samo ljepše opisati

tih nekoliko sekundi

do duge nemirne noći."


Prodiranje "stvarnog" i „svakodnevnog" u Čumandrin somnabulizam ostvaruje dinamiku i razigrava svaku od pjesama u zbirci. Poezija služi kao posljednja crta obrane; Čumandra, poput Cortázarovog junaka Horacia Oliveire iz "Školica",  napola u deliriju, u mraku slaže obrambenu liniju od konaca i lavora punih vode. Neprijatelj ipak prodire, postavljač zamki treba se oporaviti, u Oliveirinom slučaju u mentalnoj intitiuciji, u Čumandrinom pomoću "Ambulante za bol".

Čumandrina poezija daje signal da je autoterapeutska. Prije šest godina sam ga pitao za ovaj isti portal hoće li u budućnosti pisati više poeziju ili prozu, odgovorio mi je na sljedeći način: „(...) a onda ću pisati samo pjesme. Zašto? Frende, zato kaj mi je to ljepše, teško mi je to reći, ali ima nekaj, neke zvjezdice u želucu koje kolutaju, vrte se, neki filing da pišeš knjigu koja nema kraja. Bar se ja tako osjećam dok pišem pjesme. Tako da i sada polako, baš polako radim na rukopisu koji se zove "Letač koji je svoje nebo smotao kao čarobni ćilim"".

A čitanje ove zbirke stvara upravo taj dojam, zvjezdice u želucu.


Igor Čumandra: "Ambulanta za bol"

Naklada Semafora, 2014.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –