Igor Čumandra - "Sretni ljudi svi"
Igor Čumandra (1968) jedan je od onih likova za koje, još negdje od vremena omladinskog tiska, znate da postoje i prčkaju nešto oko novinarstva i umjetnosti, no što se tiče ovog drugog, bez opipljivih dokaza u pravom smislu riječi. Osim pisanja poezije i proze, Čumandra crta i stripove, a slijedom dobrosusjedskih odnosa u zagrebačkom novozagrebačkom naselju Zapruđe, koji su rezultirali prijateljstvom s Ripperom iz Pipsa, Chipsa i Videoclipsa, na njihovoj web stranici zadužen je i za rubriku »Zeleni kader«. Iako se povremeno njegovo ime pojavljivalo i na stranicama književne periodike, Čumandra je tek nedavno pružio spomenute opiljive dokaze svoga književnog postojanja. U kratkom su vremenskom roku, naime, objavljene dvije njegove knjige – zbirka poezije »Trbuh crnog bombardera« (Naklada MD) i zbirka proze »Sretni ljudi svi«, mada nisam posve sigurna kako u ovome slučaju doista postoji tako čvrsta i nepropusna prozno/poetska granica. Kako autor (i neki nakladnici) najavljuje, navodno postoji još njegovih rukopisa koji bi uskoro mogli ugledati svjetlost dana, što znači da se Čumandra doista ozbiljno bacio na zabadanje zastavice u svoje mjesto na zemljovidu recentne književne produkcije.
»Sretni ljudi svi« zbirka je od nekih sedamdesetak kratkih proza koje na trenutke mnogo više djeluju kao poezija grafički prelomljena kao proza. Rekla bih kako je osnovna odlika Čumandrine knjige njezina privatnost, koja povremeno zbunjuje čitatelja do mjere neshvatljivosti. Čumandrine su proze zapravo jedna, razlomljena cjelina, iz jedne u drugu prelijevaju se neki isti motivi koji imaju vrlo malo veze sa stvarnošću, odnosno stvarnost koja u njegove priče prodire posredovana je isključivo kroz svijest pripovjedača koji je prerađuje i daje joj nekad i posve neraspoznatljiva svojstva. Ovdje se ne radi o tipu hermetične proze, dapače, Čumandrine su priče čitljive, ali radi se o prozi koja poput nekakvog tajnog intimnog zapisa posjeduje šifru koja je poznata samo njezinom vlasniku, odnosno pripovjedaču, a bez nje vrlo često klizne u teško razumljive besmislice.
Kao takva knjiga »Sretni ljudi svi« djeluje kao nekakav katalog osobnih užasa koje je autor pribilježio samo za sebe, jer je pritom zaboravio potencijalnom čitatelju ponuditi prave ključeve za ulazak. Od prve rečenice prve priče u zbirci, koja glasi »Moj život je bolest«, to i jest nekakvo prevladavajuće stanje koje bilježi pripovjedač, pri tome se koristeći mimikrijom sakrivanja i preobrazbama u različita lica (ponekad se razotkriva, primjerice, i kao »stol pored WC-a«, izaberemo li najekstremniji primjer), kako bi na neki način zametnuo svoj trag. Slično je i s Wandom, likom-imenom-opsesijom koja se seli iz priče u priču kao neuhvatljivi objekt čežnje, ljubavi, lutanja, smisla; ponekad živa, ponekad mrtva, ponekad žena, ponekad čak »pogled ovoga svijeta«. Neke od priča posve funkcioniraju kao pjesme u prozi, poput onih »Rat« i »Mir«, a na jednom ćemo mjestu pronaći i parafrazu Matoševe »Utjehe kose« (ovdje »Smijeh rose«), iako bez prave svrhe i razloga. Osim toga Čumandra često parafrazira neke općepoznate popkulturne reference (nimalo usamljene nisu rečenice tipa: »Osjećali smo se kao mravi na vrućem limenom krovu« ili »Djevojke na autobusnim stanicama volim«), ali to ipak ne može pomoći prilično tanušnom dojmu ove proze.
Nemoguće je dakako takav tip proznoga pisma posve jasno opisati jer se on takvom racionalnom opisivanju svjesno opire. Riječ je o prozi koja bilježi snove, želje, stanja koja su uglavnom posljedica razočaranja i privatnih »badova«, odlazaka i rastanaka, padova koji uzrokuju stanje u kojem je »duša u gipsu« i pri tome često odmiče u prostore nadrealnog. Iako od toga na prvi pogled bježi, Čumandrina je proza neočekivano romantičarski »mekana«, čak i sklona patetici koja je također kamuflirana ispod slojeva prividnih grubosti i nezainteresiranosti. »Sretni ljudi svi« najlošiji su u onim dijelovima gdje se proživljeno nastoji uobličiti u nekakvu priručnu filozofiju života, čak i sentencioznost (mnogo je u knjizi rečenica kao što su npr. »Smrt je košulja, život je konac«, »Hrabrost je živjeti, hrabrost je hrabro umrijeti« i sl.), a za takvo što ovaj autor nema ni snage ni pravog razloga, a ni čitatelj volje. No, onda kad poželi malo relativizirati teret velikih istina, to ispadne pomalo smiješno – »Dani su mi bili mekani kao gibanica, snovi izvrnuti kao oranica«.
Možda se radi o pogrešnim očekivanjima od nekog autora, ali »Sretni ljudi svi« prilično su razočaravajući prozni ulaz Igora Čumandre. Proza puna stilskih nezgrapnosti, »pubertetskih« zapisa, u kojoj se pojavljuju rečenica tipa »Oj, živote, nisam znao da sam ti toliko dao«, bez pravog i vidljivijeg otklona, nadam se, tek je nekakva prekasno objavljena mladalačka stilska vježba.
( Tekst je prvotno objavljen u prilogu "Bestseler" Jutarnjeg lista )