Indra Sinha : Animalovi ljudi

Održava se
01.01.1901.

1984. godine, u noći s drugog na treći prosinca, u indijskom je gradu Bhopalu došlo do curenja otrovnih plinova iz industrijskih postrojenja Union Carbide kompanije koja je proizvodila pesticide, a što je preraslo u jednu od najvećih industrijskih katastrofa u povijesti. Broj umrlih izravno od plina koji je te noći iscurio službeno je zaokružen na 3787. U narednim tjednima umrlo je još 3000 osoba, a još 8000 umrlo je naknadno, od bolesti prouzrokovanih kontaktom s plinom. Plinu je bilo izloženo preko pola milijuna ljudi od čega su tisuće ostale s trajnim oštećenjima.

Voda u Bhopalu i danas je zagađena, a tvornica još uvijek nije sanirana, zemljište nije počišćeno. Područje Bhopala u Indiji danas je mjesto na karti svijeta koje farmaceutske kompanije rado odabiru za provođenje eksperimenata sa svojim lijekovima. Union Carbide posluje i dalje, a zagadili su i područje u blizini Sydneya (Australija), pa je preporuka da se riba uhvaćena zapadno od Sydney Harbour Bridgea ne jede.

Za napisati roman o tragediji ovih razmjera bez patetike potrebno je pravo umijeće. Stoga i ne čudi što je Indra Sinha postigavši navedeno sa svojim romanom "Animalovi ljudi" ušao u uži izbor za Man Booker nagradu 2007. godine. Ne samo da nema patetike i sažaljevanja, već je dominantan humorističan ton. Čitava je priča izvrnuta naglavačke, ali doslovno, jer radnju iz svog ugla prepričava dvadesetogodišnji lik (Animal) koji je kao posljedicu izloženosti otrovnom plinu svega nekoliko dana nakon rođenja na dar dobio potpuno iskrivljenje kičme, tako da je jedini način na koji se može kretati onaj životinjski, na sve četiri.

Pogled na svijet iz perspektive mladića u najljepšim godinama i s posljedicama kakve već jesu ne razlikuje se mnogo od pogleda nekog drugog dvadesetogodišnjaka bilo gdje na svijetu - Animalov najveći problem je kako povaliti djevojku. Ne kako preživjeti, jer hrane ima i u otpacima, ili ga netko nahrani, ne kako doći do novca, jer uvijek zaradi koju kintu prepričavajući znatiželjnim novinarima koji navrate u potrazi za svjetskom bolju uvijek istu priču, nisu to njegovi glavni problemi, već seks, odnosno kako da ukroti svoju veliku šipku.

Iako je sam sebi na prvome mjestu i bitno mu je da zadovolji sebe, svojim će postupcima pokazati da ipak nije istina ono što stalno ponavlja - Nekad sam bio čovjek - jer istina je da on to još uvijek jest i nije nikad ni prestao biti, ma koliko se češkao, skakao i glasao kao životinja. Animal tako pronalazi bitnu ulogu u svakom dijelu borbe lokalnog stanovništva izmišljenog grada Khaufpura (u stvarnosti Bhopal) koje nastoji sudskim putem dobiti zadovoljštinu od Kampanije (Union Carbide) koja je potrovala mnoge i svijetu dala sliku o njima kao žrtvama. Borba koju stanovnici Khaufpura vode je najsnažniji dio romana, a od njihove mantra da moraju pobijediti jer nemaju što izgubiti i njihovog nastojanje da ih svijet opet vidi kao ljude, a ne kao žrtve (ličnosti bez identiteta) ježi se koža čitatelja.

Pomirenost sa svakodnevicom koja se odvija po nekom kaotičnom planu u kojem nema mjesta za pridošlice koje žele pomoći jer su sigurno samo Kampanijina podvala, ustrajnost i zajedništvo, toplina ljudskog koja izvire iz najdublje srži čovjeka, dubine pročišćene otrovnim plinom, sve prošarano nadrealnim Animalovim misaonim lutanjima i dijalozima s fetusima u staklenci (a sve je to pojačano i Animalovim slengom), špijuniranjem žena dok se skidaju, zatim likovima čudesnim kao stara francuska redovnica koja sve više gubi razum, a koja je zbog trovanja plinom zaboravila sve jezike osim francuskog i čini joj se da svi ostali samo laju, blebeću, a nikako da ih urazumi da govore kao ljudi, strah da se tragedija ne ponovi jer Kampanijino postrojenje još stoji (Animal u njemu i spava),
a snažan je i istodobno potresan prikaz konačnog obračuna s donositeljima pravde i predstavnicima Kampanije.

Roman "Animalovi ljudi" priča je koja nosi univerzalnu poruku i s čijim će se čudnim i zanimljivo profiliranim likovima čitatelj svakom stranicom sve više zbližiti, ali i uživati u literaturi. No, indijski pisac nije se zaustavio samo na pisanju romana, već je na internetu napravio stranicu Khaufpura na kojoj će posjetitelj pronaći mnoštvo informacija o tom gradu (podaci zapravo pripadaju Bhopalu), a ako dobro zagrebe naići će i na likove iz romana (odlična stvar za proučiti nakon čitanja knjige).

I za kraj, jedna zanimljivost iz svijeta žutila. U isto vrijeme, te 2007. godine, kad se lista nominiranih za Man Booker nagradu suzila na uži krug autora, u Ujedinjenom Kraljevstvu odvijao se pandan slučaju koji je u Hrvatskoj poznat kao Nives Celzijus ili Gola istina. Naime, određena je Jordan (Katie Price, 29. god) po broju prodanih primjeraka romana kojeg je za nju napisao neki unajmi-me-napisat-ću-ti-knjigu plaćenik (preko 150 tisuća primjeraka) nadmašila ukupan broj prodanih primjeraka svih za Bookera nominiranih autora užeg kruga zajedno. Možda je Nives inspiraciju za svoj 2008. godine zaslužen i nekoliko godina kasnije (nakon svršetka sudskog spora) Kiklopom ovjenčan hit godine dobila upravo čitajući Jordanin roman "Crystal".

Za Bookera nominirani Animalovi ljudi u Ujedinjenom Kraljevstvu prodan je u to vrijeme u samo nešto više od 200 primjeraka što, kad se usporedi sa sto pedeset tisuća Jordaninih primjeraka, još jednom potvrđuje da broj prodanih knjiga ne jamči kvalitetu.

Indra Sinha: "Animalovi ljudi"
Preveo Tomislav Kuzmanović

Profil, 2011.