Ingeborg Bachmann / Paul Celan : Vrijeme srca

Održava se
01.01.1901.

Može zvučati patetično, ali kako je strašna bila historijska pozadina susreta pjesnika Paula Celana i spisateljice Ingeborg Bachmann u Beču 1948. godine; kakva je teška simbolika opterećivala ovo dvoje ljubavnika.

1948. Beč je razoren grad, podijeljen između pobjedničkih sila. 1948. Evropa je razoreni kontinent, prekrivena pepelom rata i pelelom holokausta. U sjeni tog najvećeg zločina u povijesti čovječanstva, na ničijoj zemlji traumatizirane i podijeljene Evrope, susreću se dvadeset i osmogodišnji pjesnik Paul Celan i dvadeset i dvogodišnja studentica filozofije, pjesnikinja u nastajanju, Ingeborg Bachmann.

On je preživjeli holokausta. Rođen kao Paul Antschel u židovskoj obitelji u Bukovini (tadašnjoj Rumunjskoj a današnjoj Ukrajini) u holokaustu ostaje bez roditelja. Rat provodi u radnom logoru. Nakon spuštanja Željezne zavjese iz Rumunjske preko Budimpešte bježi u Beč, gdje boravi kao tzv. "displaced person", što je poetični engleski naziv za novu vrstu Evropljana. Ona je studentica, rođena u Klagenfurtu, kćer ravnatelja škole i istaknutog naciste. Dvoje dvadesetogodišnjaka na svojim plećima nose katastrofu Evrope: traumu holokausta i podijeljenog kontinenta, te krivnju nacizma.

No ljubavnici vedro nose teret. O svom susretu sa Celanom, kojeg "si je malo pogledala", Ingeborg piše roditeljima: "nadrealistički liričar, kojeg sam upoznala još preksinoć... divnim se slučajem zaljubio u mene... Moja je soba trenutno polje maka, jer se usudio obasuti me tom vrstom cvijeća." Ingeborg Bachmann ne tura pod nos roditeljima židovsko podrijetlo svog "liričara"; barem ne u prvom pismu. Ali zna što znači u poslijeratnoj Austriji "biti sa Židovom" pošto je već bila u vezi s mladim engleskim okupacijskim oficirom, židovsko-austrijskog podrijetla.

I Paul zaneseno bilježi svoj susret s Ingeborg Bachmann. Doduše u nešto tamnijim tonovima. U likovnoj monografiji Matissea kao posvetu za Ingeborg piše pjesmu "U Egiptu". U njoj govori o obožavanju tuđinke pokraj tri najljepše Židovke; o boli obožavanja strankinje zbog "Rut, Mirjam i Noemi"... Pjesma je posvećena njegovoj dvadeset i dvogodišnjoj bečkoj ljubavnoj avanturi - ali je pisana kao isprika ubijenim Židovkama. Paul Celan se ispričava ubijenoj majci, i najljepšim Židovkama, što voli strankinju. Na tome neće stati, za Ingeborg spreman je isprazniti sve džepove. Uz pjesmu Celan će svojoj "strankinji" na kraju pokloniti i prsten, rijetku uspomenu na ubijenu obitelj.

Veza kratko traje, nekoliko tjedana, tek do Celanova odlaska u Pariz. Ponovne susrete razdvajaju godine, a ono što znamo o vezi ostaje razbacano u poeziji, te u pismima koje su Celan i Bachmann razmjenjivali idućih godina. Točnije, u 196 dokumenta - pisma, dopisnice, brzojava, posvete, i bilješke o razgovoru - razmjenjenih između posvete pjesmom iz svibnja/lipnja 1948. i posljednjeg pisma iz jeseni 1967. godine.

Dugačko je to dopisivanje da bi se u njemu evocirale samo ljubavne strasti. Isprva više piše Bachmann. Između odgovora prolaze mjeseci, tokom kojih se ona ubrzano razvija u pjesnikinju i intelektualku - ali to se tek usput razabire iz korespodencije. Dojam je da kada pošalje pismo, kao da svijet stane, i čeka, i tako mjesecima, dok ne stigne odgovor. A kad odgovor stigne, onda se svijet potpuno isključuje, upada u tišinu, poput one nakon eksplozije bombe. I onda ispočetka.

Godine 1952. Celan se ženi s Gisele de Lestrange. Bivši ljubavnici sada su prijatelji. Celan traži od Bachmann da mu vrati prsten koji joj je poklonio. Možda i zato da bi ga stavio na ruku Gisele. No ljubavna veza se ponovo obnavlja 1957., ovoga puta kao preljub, a pjesnik Celan gađa pjesnikinju Ingeborg s najtežom artiljerijom, pišući: "htio bih s tobom biti i nijem".

Preljubnička romansa traje do proljeća 1958., ali dopisivanje se nastavlja i dalje. Njime sada počinju dominirati Celanovi problemi. Od 1953. suočava se s (neosnovanim) optužbama za plagijat u tzv. aferi Goll, a krajem 1959. u Der Tagesspiegelu izlazi Guenter Bloeckerova recenzija zbirke "Rešetke jezika" na koju reagira vrlo emotivno. Zbog određenih antisemitskih akcenata koje vidi u recenziji pada u ozbiljnu krizu. Od Ingeborg i njenog tadašnjeg partnera Maxa Frischa traži bespogovornu podršku. Naposljetku, krajem 1962. hospitaliziran je u psihijatrijskoj klinici. Zanimljivo, zbog psihičkih problema i pokušaja samoubojstva u isto vrijeme hospitalizirana je i Ingeborg; kao da su nadnaravno povezani. No to je početak kraja za postholokaustnog Romea i Juliju.

Celan i Bachmann više se neće vidjeti. U kratkim crtama: između 1965. i i 1967. Ingeborg u više navrata boravi u klinici u Baden-Badenu. Krajem 1965. Celan prijeti nožem Gisele, nakon čega je prisilno hospitaliziran. 1967. ponovni pokušaj ubojstva Gisele, pokušaj samoubojstva, i ponovno prisilno odvođenje u psihijatrijsku kliniku. Godine 1970. Paul Celan se ubija skokom u Seinu. Na pokopu se okuplja tridesetak ljudi: grle sina koji je, "posve preobražen, na neki čudan način posve nalik svom ocu".

Dopisivanje s Ingeborg tada je već preuzela Gisele, isprva kao prevarena supruga i prijateljica, zatim kao žrtva pokušaja ubojstva, a sada i kao udovica. Posljednje pismo stiže početkom 1973. U rujnu iste godine Ingeborg Bachmann teško stradava u požaru svog rimskog stana. Umire nekoliko tjedana kasnije. Celana je nadživjela tek za tri i pol godine...

"Vrijeme srca", korespodenciju Celana i Bachmann naslovljenu prema prvim riječima Celanove pjesme "Koeln, Am Hof", uredili su i komentirali Bertrand Badiou, Hans Hoeller, Andrea Stoll i Barbara Wiedemann. Dobro ogranizirana i temeljito istražena ova je knjiga sada dom ljubavi Paula Celana i Ingeborg Bachmann. Ali ne samo ljubavi. Kao i u životu, sve je ovdje pomiješano: od ljubavničkih strasti, karijernih problema i psihičkih kriza, do duge prepiske zbog utjerivanja neisplaćenih honorara.

I čitavo je stoljeće ugurano u ovu "ljubavnu priču". Cijela ta ratna i poratna Evropa usred koje su se Celan i Bachmann našli 1948. godine, i koja će ih uvijek pratiti kao dio njihova takozvanog usuda, kao dio njihove ljubavi i prijateljstva. Na kraju te će ih historijske traume i sustići. Bachmann će o Paulovom samoubojstvu u proljetnoj bujici pisati kao o "transportu", aludirajući na židovske transporte prema logorima uništenja. A Ingeborg će izgorjeti, kao vještica, kao heretik, u nikad posve razjašnjenom požaru.

Drugačije kao da nije moglo ni završiti za ljubavnike koji su nehotice na sebe preuzeli simboliku i traumu XX-stoljetne Evrope.

 
Ingeborg Bachmann / Paul Celan: "Vrijeme srca: Dopisivanje"
Prevela Truda Stamać

Naklada OceanMore, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )