Iosi Havilio : Opendoor

Održava se
01.01.1901.

Bezimenu pripovjedačicu Haviliova romana "Opendoor" poput zabludjele Alise umjesto bijelog zeca jedan umirući konj uvlači u grotesknu bukoliku. Prašnjava provincija koja betonskim hangarima, ruzinavim dalekovodima i zaboravljenom željeznicom evocira turobnu vizualnost Nicka Cavea ("I magarica ugleda anđela"), Davida Lyncha ("Twin Peaks"), pa i Terryja Gilliama ("Zemlja plime"), guta urbanu pridošlicu, bez ostatka, bez povratka.

Je li ludilo koje djevojka ondje zatječe objektivno ili samo stvar fokalizacije, tek autsajderski dojam jednog uljeza, a doskora ipak  novoprihvaćene članice hermetične seoske zajednice? Zbivanja su ondje izglobljena, nalik halucinacijama na ketaminu kojim se pucaju lokalne cure. Je li slobodoumna energija pridošle (anti)junakinje aktivator devijacija malomišćanske dinamike ili je ona tek promatračica bezumlja kojem se postupno i sama s užitkom predaje?

Mjestašce svega nekoliko desetaka kilometara od Buenos Airesa kao da od moderne civilizacije dijele stoljeća. Usred pampe, sanjivo, s efektom sepije, maleno mjesto Open Door odlikuje sasvim osobit historijat. Izraslo je naime oko eponimske umobolnice otvorenog tipa, prve takve u Latinskoj Americi, utemeljene koncem 19. stoljeća. Činjenica da mentalni bolesnici ondje imaju potpunu slobodu kretanja, navodi na pitanje kolika je protočnost tj. interakcija štićenika bolničkog rezervata i stanovnika susjednog mjestašca te jesu li potonji, i sami ne manje čudačke pojave, također pod kakvom terapijom ili prismotrom liječničkog osoblja.

Nalazimo analogiju između dvaju naselja: lakše je ondje završiti, no odanle otići. Selo koje misteriozno privlači mladu strankinju i omamljuje je svojom zlogukom atmosferičnošću, ona unatoč uzgrednim brzinskim i nevoljkim povratcima gradu, više neće napustiti. Djevojka kojoj ne doznajemo ime upletena je u kriminalistički slučaj tj. uzaludnu potragu za njenom neobjašnjivo nestalom životnom partnericom iz metropole, što je opetovano prisiljava na apsurdne posjete gradskoj mrtvačnici, radi prepoznavanja.

Dok inzistira na pomaknutim deskripcijama naoko banalnih situacija, autor istodobno čitatelja svjesno zakida za pomniju karakterizaciju likova, čak i za osnovne informacije o njima - sve ostaje na naznakama, opskurnim, izlomljenim epizodama. Takvom se narativnom šupljikavošću generira gusta, ljepljiva atmosfera nesigurnosti i blage jeze. Protagonisti koji blude začudnim fabularnim stranputicama Haviliovog romana, na granici ludila i sna, usamljenici su koji glad za emocionalnim ispunjenjem zatomljuju zazornim seksualnim eskapadama. Naratorica i središnja protagonistica, u svojoj gotovo katatoničnoj nemotiviranosti te posvemašnjem pomanjkanju emocija i reakcija, vrlo nalik Camusovom Mersaultu, neutralan je, tek armaturni element romana, pa jači ton tekstu daje njezinih dvoje ljubavnika, postariji vrtlar bolničkog rasadnika i provokativna maloljetnica neodredivih godina.

Upravo snažno akcentuirana erotičnost, u svojoj eksplicitnosti mjestimice urnebesna, koja u drugom dijelu teksta pojavom karnalne tinejdžerice Eloíse kulminira kolidirajućim triangularnim ljubavničkim kombinacijama, tekstualnim tkivom širi emociju očaja, tjeskobe, besmisla. Havilio se u svome nevelikom romanu zabavlja opozicijama urbanog i ruralnog, novodobnog i starinskog, ispravnog i abnormalnog, no junakinjinu biseksualnost postavlja toliko samorazumljivom da je ni čitatelj ne doživljava kao nešto što bi se nametalo kao predmet razmišljanja, dvojbi, čuđenja.

Škrtim, prigušenim stilom s elementima nadrealistične komike autor gradi varljivu napetost, jer tmasta prijetnja koja se apokaliptično nadvija nad središnji trojac ne ostvaruje se. Priča sazdana od  nasilnih košmara,  seksualnih fantazija i alkoholnih delirija okončava se u ozračju konvencionalne vedrine, čak tragikomične malograđanske blaženosti. Možemo samo nagađati je li smiraj  isprazne dokolice obiteljskog života u zabiti u kojoj se središnja protagonistica naposljetku skrasila ta katastrofa koju se sa strepnjom iščekivalo.

Prvijenac 40-godišnjeg Iosia Havilia "Opendoor" (Opendoor, 2006) zaigrana je i crnohumorna, bizarna i iznimno zavodljiva poema slobode. Valja svakako pratiti što će se dalje događati s ovim intrigantnim Argentincem; nestrpljivo čekamo prijevode novih romana, a zasad propuštamo dva - "Estocolmo" (2010.) i "Paraísos" (2012.).

Iosi Havilio: "Opendoor"

Edicije Božičević, 2014.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )