Irena Vrkljan – "Sestra, kao iza stakla"
Pomalo nevjerojatno zvuči podatak kako je Irena Vrkljan posljednjih godina postala jedna od najproduktivnijih naših književnica (i književnika), zauzevši poziciju koja je ranije bila rezervirana za neke posve druge i drukčije pisce. To u našim uvjetima znači otprilike svake godine jedna knjiga, no kod Irene Vrkljan taj ritam zna biti i nešto »zgusnutiji«; iako formalno knjige nose različite godine izdanja radi se i o razmacima od nekoliko mjeseci. Autorica, kojoj je upravo konačno objelodanjena i »Sabrana proza«, jedan je od najeklatantnijih primjera za tezu kako pisac stalno nadopisuje jednu priču. Iako ni jednim kasnijim rukopisom zapravo nije dostigla slavu kultne proze »Svila, škare«, ostajala je dosljedna sebi i svome fragmentarnom, autobiografskom ili biografskom, suptilnom pripovijedanju, čak i onda kad bi kao formu odabrala žanrovski, kriminalistički roman.
U novijim naslovima, poput »Naših ljubavi, naših bolesti« ili »Zelenih čarapa«, doista joj se može zamjeriti svojevrsno ponavljanje motiva, ustrajavanje na istim pripovjednim postupcima čak i kad to nije potrebno ili pak »starinskost« nekih stavova koje u refleksivnim dijelovima izriče pripovjedačko ja, no istovremeno je tu riječ o jednoj od rijetkih pripovjedačica koja ne mari za trendove i tržište, pa joj i padovi u odnosu na rane radove ne mogu ugroziti titulu jednog od najkonzistentnijeg ženskog proznog rukopisa u domaćim okvirima.
Najnovija autoričina proza, »Sestra, kao iza stakla«, uklapa se u taj kontekst, iako donosi i neke manje promjene. Riječ je o priči o dvije sestre, jednoj od »kompliciranijih« tema ženskih odnosa. Sestra koja pripovijeda ženski je glas srednjih godina koji živi u Zagrebu, u stanu s roditeljima, iza nje je jedan propali brak i pokoja neuspješna ljubavna veza, radi u Arheološkom muzeju i njezin će se pripovjedački glas lagano isprepletati s glasom njezine sestre Mire. Ona je njezino »drugo ja«, ona je učinila stvari za koje sama nikada nije imala snage i volje, a sada taj odnos funkcionira na daljinu, preko pisama, citata i isječaka iz novina koje joj sestra uredno šalje ili pak tijekom kratkih posjeta rodnome gradu, koji postaju sve rjeđi, a njihov odnos sve otuđeniji. Mira je, naime, nakon što je »u sebe upila nečiju umjetnost i biografiju«, odlučila otići u Njemačku, u Wuppertal, grad u kojem je živjela pjesnikinja Else Lasker Schueler, s čijim se stihom »I u duši sam slomljena, poderana kao moja haljina«, posve identificirala.
Čitava je priča o sestrinskom odnosu, u kojem kao da se jedna i druga neprestano pretapaju, saznajemo pri kraju, napisana nakon što je Mira poginula u terorističkom napadu na londonski autobus, tik nakon što je ispunila jednu svoju davnašnju, umjetničku želju - vidjela Rhotkovu sliku u londonskoj Tate Gallery. S jedne strane, Irena Vrkljan u svome novom naslovu ponovo skuplja rasute krhotine, slike njihove zajedničke prošlosti, odrastanja i mladosti, kao i slike i osjećaje sadašnjosti. Tu su, također, brojne kratke epizode ili naznake nesretnih i promašenih ljubavi, sredine koja guši pojedinca, ponešto »ženskih« tema, tu je i ponovo stan (sa svojim središtem u kuhinji), ovoga puta pretijesan za sve koji u njemu žive. Sve su to tipični Vrkljaničini motivi, rasuti i po najnovijoj prozi, koji su nadopunjeni promišljanjem sjećanja - kao materijalne (ceduljice, isječci, fotografije) ili duhovne kategorije, pri čemu se pripovjedačica odlučuje za ovu drugu, pa nakon sestrine smrti odlučuje sve materijalno pohraniti u kutiju jer je njezina mrtva sestra ionako »pohranjena u svima nama«.
Tipično poigravanje s biografijama drugih, »bliskih« umjetničkih osobnosti ovdje je izvedeno ne samo vrlo čestim navođenjima djelića biografije pjesnikinje Else Lasker Schueler, ili pak spominjanjem referentnih imena kao što su Hannah Arendt ili Virginia Woolf, već i epizodom negdje u sredini proze koja se bavi krhotinama životne tragedija pjesnika Georga Trakla i njegove sestre Grete. Krhotine su ovdje, ipak, mnogo »urednije« posložene u stanoviti kronološki slijed no što je to bio slučaj u dosadašnjoj autoričinoj prozi.
Kao što primjećuje i autorica pogovora knjige, Andrea Zlatar, u »Sestra, kao iza stakla« primjetna je mnogo manja doza otpora i rezignacije no u prijašnjim naslovima. Dok su se njezine junakinje, pasivno ili aktivno, borile protiv ustaljenih tradicionalnih normi i predstavljale svojevrsnu oporbu svojim konzervativnim i autorativnim obiteljima, te ustaljenim klasičnim ženskim stereotipima, što je u prethodnom romanu bilo simbolički prikazano motivim zelenih čarapa, ovdje toga doista nema. Ovdje sve odiše nekakvom pomirenošću sa životom, roditeljskim domom, pa, na koncu, i tragičnim događajem. Kao i u svim novijim naslovima Irena Vrkljan i ovdje iznosi oštru, iako ne i agresivnu kritiku sadašnjice, prije svega umjetničkih, modnih, socioloških trendova jednog vremena i to kroz usta svoje pripovjedačice i drugog, sestrinog glasa. Pri tome svakako valja primjetiti kako njezine sestre, rođene šezdesetih, djeluju prije kao pripadnice nekog drugog vremena, staromodne po svome svjetonazoru i umjetničkim preferencijama. Vrkljaničine sestre kao da su glasnogovornice same autorice i po tome djeluju neuvjerljivo.
U ovoj se Vrkljaničinoj prozi može pronaći i više no što bi trebalo očitih nedorađenosti rukopisa, kao i mnoštvo sintaktičkih nezgrapnosti, a u cjelini »Sestra, kao iza stakla« doista djeluje kao nekakav stari film – »Nestali likovi, nestale ljubavi – sve je to samo još jedan stari film, već pomalo požutio, nejasan i nikako holivudski«. No, u svemu tome još uvijek ima nekog šarma.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )