Irvin D. Yalom : Kad je Nietzsche plakao
Bečki liječnik Josef Breuer, rusko-njemačka književnica i psihoanalitičarka Lou Andreas-Salomé i njemački filozof Friedrich Nietzsche tri su poznate povijesne ličnosti, kao, uostalom, i Breuerov štićenik, “otac psihoanalize” Sigmund Freud ili Bertha Pappenheim, Breuerova zacijelo najpoznatija pacijentica, što će je pod pseudonimom “Anna O.” Breuer i Freud ovjekovječiti u svojim zajedničkim “Studijama o histeriji”.
Ukucamo li, suvremenom pristupu za volju, sva ta imena u bilo koji internet-pretražnik, uvidjet ćemo da se njihovi životopisi isprepleću u najrazličitijim kontekstima, ali i da znameniti filozof, koji je u svojim djelima sahranio boga i postulirao ideju nadčovjeka, svoje fizičke i psihičke boljke, koje su ga zaista morile, nikad nije liječio kod Breuera. Uz to, pretraživanje će nas odvesti do jedne zanimljive knjige, romana “Kad je Nietzsche plakao” američkog psihijatra i književnika Irvina D. Yaloma, objavljenog nedavno i u hrvatskom prijevodu, čija je središnja tema upravo mogućnost susreta dvojice umova u formalnom svojstvu liječnika i pacijenta, uronjenih duboko u kulturni i duhovni background kasnog 19. stoljeća.
Radnja se, manje-više, odigrava u Beču 1882, gdje se Nietzsche, depresivan i suicidalan, te, što je lako zaključiti, emotivno opasno uzdrman nesvakidašnjim odnosom s Lou Salomé - koja je, uz njega, romantično prijateljevala i s mnogim drugim istaknutim imenima epohe, poput Freuda, filozofa Paula Reea ili pjesnika R. M. Rilkea - njenim tajnim posredovanjem povjerava Breueru. Nijedan od likova, zaključuju znalci, u romanu se ne ponaša bitno drukčije, nego što bi se ponašao i u stvarnom životu, tek s razlikom što se opisana priča upravo tamo nikad nije odigrala, što, međutim, nipošto ne znači da njen kontekst nije realan i nadasve moguć.
Breuer, opsjednut opasnim odnosom spram pacijentice “Anne. O.”, sa samovoljnim filozofom započinje neku vrstu prikrivene terapije: tražeći od potonjeg da ga riješi opsesije, potajice se nada da će ga u tim razgovorima izliječiti bez njegova znanja. Fabulu romana, u kojoj se uloge liječnika i pacijenta miješaju i mijenjaju gotovo do neraspoznatljivosti, Yalom temelji prije svega na odličnom poznavanju činjeničnih biografija i dubokoj empatiji spram obojice protagonista, uzimajući, dakako, u obzir i širi duhovni kontekst njihova svijeta i vremena, što mjestimice neodoljivo podsjeća na prikaze i analize, što ih u svom djelu “Austrijski duh” podastire američki povjesničar William M. Johnston.
Možda je “američki odmak” dvojice autora zaista najbolji način da se objektivno sagleda taj melankoličan svijet genijalnih ludila i luđačkih genijalnosti, među čijim se epicentrima svakako nalazio Beč. Bez tih pretpostavki, pisanje hipotetskog romana o stvarnim osobama bio bi krajnje riskantan poduhvat, koji je u ovom slučaju, međutim, urodio čvrstom, izazovnom i poticajnom pričom.
Odnosno, kao što i autor daje naslutiti: Nietzsche se nikad formalno nije zanimao za psihoanalizu, ali je duboko zavirio u pitanje čovjekova razumijevanja samog sebe, dok je Breuerova tjeskoba u Beču fin de sičclea bila više nego normalno stanje. Svaka daljnja sličnost sa stvarnim osobama hotimična je i namjerna.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )