Ivan Dabo Ðono : Odlazimo u sjene

Sol, čipke, more, Velebit, ovce&janjci, nevere, vinogradi, trudni graditelji=težaki, polja, kampaneli, kamen/žalo/amfore, klopotnice, školjke, gromače pa vjera, pastirice, voštanice, žrvan, komin, majka, gumno, bonaca, lovor&krš... Ne radi se o repu nekog paškog Gige. Radi se o motivskom nizu gradbenih elemenata osobne poetike koju potpisuje Ivan Dabo Ðono. Za njega uglavnom znamo da je gradonačelnik Novalje na otoku Pagu. O njemu kao pjesniku znamo daleko manje.

Homersko-hadski naslov treće po redu knjige pjesama proslavljenog inovatora novaljske tradicionalne kuhinje kao da skriva nutrinu njegove duše. Stasom nevelik, ali epski pozamašan, u svojim prisno-gromovitim nastupima Dabo zapravo, onima koji umiju čitati mimo glasnica, sramežljivo pokušava otkriti svoje lirsko biće. Oksimoron kojega spretno u sebi sa sobom nosi, jednom položen na plohu papira ne treba se više skrivati. Niz motiva s početka prikaza niti obećava niti razočarava: to je objektivno očekivano tkanje elemenata od kojih se može a i ne mora (sa)tkati tekstura respektabilnog teksta.

Baština je ono što zanima Dabu. Taj njegov otok i on na njemu. Život u izolaciji koja, ukoliko sam nisi zatvoren za svijet i ne mora biti za tebe ograničavajuća... Niz s početka tako opako daje na pasatizam, na kampanilizam, na sve one čestice koje u zavičajnoj poeziji, uvjerene da su jedinice za zavičajnu ljubav, ovu, infantilizmom mentalnih deminutiva, sve dublje guraju k neproduktivnoj margini.

No, Dabo, čak i kad se raspiše na primarnoj jezičnoj akviziciji njegova svijeta (čakavici), ne zapada u zamke zavičajne klaustrofobije u mreži kojih se koprcaju i daleko afirmiraniji pjesnici od njega. Izvedbeni red u osobnom "skladištu tišine" Dabo čini ovakvim poetskim konstatacijama: "baština naše duše / vječni je pjev / i vjerno zrcalo". Os, potrebna da se oko nje rasporede uspomene koje su uglavnom bez prezentnog predmeta (bivši ljudi, bivša vremena, bivši događaji) tako je postavljena. Ako propitujemo njezinu konceptualnu statiku, zanimljivo je da, iako se bavi arhemotivima tradicije kojoj je kontinuitet jedan od uvjeta bez kojih teško da u tradicionalnome poimanju slike svijeta ova može preživjeti, Dabo os osobne poetike ne zabija u tlo, nego je ostavlja da pluta po površini... čega nego mora. Jer more je otočanima jednako izvjesno kao i tlo.

Nije slučajno da u stihu "otok je korijen mog života" Dabo naoko paradoksalno suprotstavlja dvije, opet naoko, nesumjerljive ideje: onu korijena i onu rizoma - ukorijenjenja i uzemljenja i onu lutanja i plovidbe... dvije ideje dobro poznate starom Odiseju, ideje koje se mogu naći u prostoru sinteze kruženja sjenki kojima smo, kako nam memorija (knjige) govori, ionako opkoljeni...

Čovjek koji kaže da mu je otok korijen života ima iskustvo imaginacije. Zna kako "živjeti u glavi". Kako maštom i u mašti putovati. Kako umnažati svjetove za čiju mu je materijalizaciju potreban trajekt, barka, helikopter... I nije slučajno da je Dabo kojemu je otok korijen egzistencije, taj prostor misaonog oksimorona odlučio legitimirati riječima Wilhelma von Humboldta "što nije u čovjeku, neće ni izvana ući u njega".

Kada svijest o potonjem stanju racionalizma oplemeni ideja otoka kao korijena... pozicija insularnog kozmopolitizma postane mogućom. Ova pak posjeduje zamah potreban da se od osame zavičaja pokuša sagraditi zavičaj svijeta: kako onoga kojega u njegovoj ukupnosti tako zovemo tako i osobnog svijeta pjesnika. Nacrt za susret svjetova na ovaj način izgleda ovako: u njegovom je središtu otok. S jedne strane subjekta otoka nedokučivo je i beskon. Tu stanuju spiritualne pjesme u kojima Dabo komunicira sa sjenama. S druge strane je ljubav koja se tako zove u njezinoj subjektivnoj dimenziji. Kad poprimi mjere objektivnog, tada se pretvara u žudnju. I to je tekstura svijeta od koje je satkan tekst ove knjige.

Iako se radi o neujednačenim pjesmama (ljubavne su recimo slabije od drugih) u kojima se katkada potkrade i pokoji pleonazam kao što je to primjerice "bonaca bez vjetra", pjesme Ivana Dabe zaslužuju svaku pažnju. Činjenica da su njegovi promotori i lirski kompanjoni osobe sa samog vrha Parnasa nacionalne poezije i kritike, Andriana Škunca i akademik Zvonimir Mrkonjić, govori i o društveno-cehovskom statusu pjesnika u Dabi.

Puni smo, nažalost, predrasuda. Ni sam nisam cijepljen od te pošasti. Tako priznajem da sam knjige novaljskog gradonačelnika počeo čitati obložen prvima. Onako iz minusa misleći, ajoj, još jedan od onih kojemu nikad dosta moći. Pa kud i na poeziju!? Ali, na svoje veliko veselje, u zrcalu vlastite duše sam sam sebe, ovoga puta, vidio kao sitnu dušu - sitnu jer sam ovako nešto, u slučaju Dabe, sebi i dopustio pomisliti. Dabine su pjesme za čitanje. I za razmišljanje. Neke, a tih ima više u knjizi, daleko su bolje od onih koje potpisuju pjesnici koji gradonačelnike vide samo kad od njih moljakaju novce koje gordo zovu "potpora".

 
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )