Ivana Bodrožić : Rupa (ulomak)

Ivana Bodrožić odabrala je za vas ulomak iz svog novog romana "Rupa", a na pitanje zašto je odabrala upravo ovaj odlomak Ivana odgovara:

Poglavlje "Oči boje meda" sam odabrala zato što mi je jedno od najdražih u romanu, zato što sam, dok sam ga pisala, točno znala zašto se pisanjem bavim i zašto mi je to jedan od najboljih osjećaja. Stvarati priču, izmišljati i govoriti istinu. 

DRUGI DIO
OVO JE ZEMLJA ZA NAS

Rupa Bodrožić Ivana

Ni jedno svjetlo nije se upalilo, prozori su se doimali kao crne rupe na oronuloj zgradi. Gledao je u njih dovoljno dugo da mu se učini kako se šire i rastu, prelijevaju preko okvira. Norina soba očito je bila okrenuta prema vodi, pješčanoj adi u sredini rijeke koja se u ovom mraku nije razabirala. Ako je uopće palila svjetlo. Ni vodena masa koja je samo naizgled, sporo tutnjala koritom nije se jasno vidjela, ali se mogla osjetiti. Marko je još neko vrijeme stajao pred hotelom, a onda oklijevajući krenuo prema svom stanu, okrećući glavu od vode. Još na samom početku, davno davno, dok je rat bio filmski i uzbudljiv, u jedno od ranih jutara kad je izmaglica nad rijekom bila mliječna i najgušća, gledao je u vodu vraćajući se sa straže i pitao se tko je posjekao tolika mlada stabla i kako je moguće da svi trupci još uvijek putuju zajedno. Prizor ga je privukao pa je sišao niz kej kako bi bolje vidio. Debla su promicala dovoljno sporo da bi uočio kako su odjevena u poderane majice i hlače, oko nekih su plutale valjkaste trake dugih bijelih crijeva što su se ploveći sudarala, zapetljavala, doticala i odgurivala, kao da vježbaju neku sinkroniziranu točku. Sve su bili muškarci, jaki, veliki, zaokruženi, samo beživotni. Otada se više nikada nije okupao u Dunavu, iako je samo ljeto prije tog prizora bio jedan od onih koji su ga obavezno preplivavali na kraju školske godine. Osjećao ga je kao dio sebe, poistovjećivao se s njim, gutao ga, puštao da ga nosi, gubio se u njegovim dubinama. Dok je bio dječak, čika Jovica, koji je živio u istom dvorištu, jedino je njega od sve djece iz komšiluka vodio na pecanje. Samo zato što je bio strpljiv, mogao je dugo bivati u tišini i promatrati male pomake prirode oko sebe, nije mu bilo dosadno, više ga je zanimalo to nego kidanje repova gušterima. Markov otac umro je rano, samo se srušio u bašti iza kuće dok je brao trešnje. Oko lica su mu zujale pčele prekrivajući mu oči, ležao je u travi lagano otvorenih usta i zabačene glave, čitav roj se skupljao na medeni sok, kad ga je sedmogodišnji dječak došao pozvati na večeru. Obdukcija je pokazala srčanu manu koja je sve do tada bila neotkrivena, sasvim malo zadebljanje srčanog mišića koje je čekalo da jednog ljetnog poslijepodneva preusmjeri živote. Markovu majku tada su upozorili da je riječ o nasljednoj bolesti i da bi bilo dobro dječaka odvesti doktoru. U tom trenutku njegov kratki život razdijelio se na dvoje, prije i poslije pčela. Kratak period topline i nečeg nedefinirano slatkog, a nakon toga prva ozbiljna sjećanja koja se vezuju za posjet Beogradu nedugo nakon očeve smrti. Zabrinuta majka koja ga vodi na Vojnomedicinsku akademiju na ultrazvuk srca, sve je veliko i hladno, kao i dijagnoza koja je potvrdila sumnje provincijskog liječnika. Ipak, veliki metalni vojnik za kojeg Marko ne može shvatiti da je ujedno i doktor, ledenim prstima drži ga za bradu dok konstatira da ipak postoje dobre vijesti i da će dječak preživjeti. Njegov mali organizam na neobičan se način srodio sa srčanim kontraudarom koji će se u godinama koje dolaze ispostaviti kao svojevrsni životni princip, ali baš kao u mitskim pričama, postojalo je i prokletstvo koje mu je očito udijelio vojnik-doktor kad je tresući mu palcem i kažiprstom vilicu izgovorio: – Ma ići ćeš ti meni u vojsku, još koju godinicu pa se opet ovde vidimo! Aj, živio mali! – Kasnije, pred početak služenja vojnog roka koji se podudarao s početkom rata '90. godine, Marko je uporno pokušavao izbjeći vojsku upravo zbog srčane mane, ali te godine nije palilo ništa. Ni potvrda s fakulteta da je upisao slavistiku i književnost, ni majčine očajničke molbe da mu odsiječe samo jedan prst, na što nije pristajao zbog gitare. U ono vrijeme radije bi umro, nego pristao na život bez muzike. Iz ratne mornarice u Tivtu dolazi kući na odsustvo svega dva puta, a jednom ga posjećuje majka. U četiri mjeseca koliko je najduže nije vidio činilo mu se da je ostarjela bar petnaest godina, na jednoj od rijetkih fotografija vjetar je nosi na molu, kao da će poletjeti sa svojih četrdeset pet kila. Marko je drži oko ramena i čini se kao da je gura prema zemlji, mlad, sa suviše ozbiljnim pogledom ispunjenim predosjećanjem nečeg skorog i strašnog. Iz ratne mornarice vraća se u ljeto 1991. i ponovo pokušava upisati fakultet. To se svodi na jedan odlazak u kaotični, veliki grad na prijemni ispit, u vrijeme kad su plakati sa slikom Slobodana Miloševića odavno posvuda po zidovima. Marko prodaje svoje stripove kako bi u tom jednom posjetu otišao na glazbeni festival. Po povratku kući ubrzo se otkriva da majčino naglo starenje ima veze s rakom kostiju, u tvornici više ne može stajati za krugom. Odlazi na bolovanje s kojeg se više nikad ne vraća, a Marko idućih mjeseci ostaje uz nju, nikada ne upisavši fakultet. Regrutiraju ga u nešto između redovne vojske i teritorijalne obrane, ono nešto što nikada nije službeno postojalo, za što ne postoje ni dokazi ni nadređeni, a u stvarnosti je funkcioniralo kao čvrsta veza između JNA-e i divlje teritorijalne obrane. Jedinica sastavljena od profesionalaca i uglavnom mladih rezervista koji se nisu na vrijeme snašli, ucijenjenih pozivanjem na ljubav prema domovini, na dužnost koju su se zakleli obavljati, sastavljena od mladosti, neiskustva i posvemašnje bezizlaznosti. Svima im je obećana novčana naknada u vrijeme kada više nitko ne radi i, čim ovo prođe, za nedelju dve kad satru ustaše, najbolja skrb za Markovu majku na Vojnomedicinskoj akademiji.

Lažni pokušaji primirja i pregovori na koje Marko odlazi kao Velimirovićev tjelohranitelj i osiguranje, učmale podrumske prostorije u kojima čuje sočne šale oficira, generala i političara i njihov perverzan smijeh, dok on i njegov vršnjak Šveps naoružani šeću ispred pritvorenih vrata i gledaju se preko nišana, povremeno zbunjeni. Tu prvi put kroz dim i slabo svjetlo čuje za prezime Kirin, a tek godinama kasnije shvaća o čemu je tada bila riječ i na kakvoj je akciji Velimirović ispotiha čestitao Ilinčiću. Tada, a da to nitko nikada nije saznao, spašava Švepsu i još nekima život znajući gdje se nalazi zasjeda, i kolonu hrvatskih pregovarača dok kontraudar bubnja u ušima, šalje kroz Marince drugom rutom. Godinama kasnije sa španjolske mobilne mreže dobiva poruku zahvale na koju nikad nije odgovorio i paket s bocom Glenliveta pred vratima stana. Slijede mjeseci pakla, Marko se sve više udaljuje od drugova u jedinici i pokušava proći što neopaženije. Majka teško ustaje iz kreveta i bez njegove pomoći ne može ni do improviziranog WC-a u ćošku podruma. Danima i noćima leži na uskom sklopivom ležaju čekajući da se Marko vrati i pridigne je. Najviše i najvrjednije što je ikada dobio sudjelujući u paravojnim postrojbama bile su pelene iz Beograda, preko veze, koje se više nigdje nisu mogle nabaviti. Prije nego bi odlazio na teren gdje će ostati čitav dan ili noć, prao bi majku vodom iz boce u lavoru u podrumu da ublaži dekubitus od ležanja. Svi su bili ludi od pucnjeva, nespavanja, smrada paljevine, fekalija, krvi i leševa. Nije bilo više jasne granice između dana i noći, čitav je grad živio u neprirodnom ritmu granatiranja, bombardiranja, umiranja, opijanja. Nitko više nije mogao ni van ni unutra, zlo je moralo eksplodirati u sebi. Marko je dobio zaduženje da organizira bagere koji će iskopati ogromnu rupu na poljima nedaleko od grada i kamione koji će odvoziti grupe ljudi koji će kopati. Te noći nije ispalio ni jedan jedini metak, a iduće upada u Velimirovićevu spavaću sobu i nabija mu cijev pištolja u nepce.

Prve noći nakon oslobođenja koju su nakon tri mjeseca trebali prespavati na katu, silazi po usnulu majku u podrum da je ponese gore, na krevet. Podvlači ruke ispod njezinog mršavog, sitnog tijela i osjeti tvrdi, ledeni otpor bedara. Nakon toga, sve što čuje samo je zujanje pčela. Krajem devedeset i prve upada u dug period depresije iz koje ne izlazi sve do devedeset i sedme godine. Više nikada ne napušta grad smatrajući da zaslužuje živjeti sve što postoji i opstoji u njemu, da tu mora ostati do kraja života, osjećajući se krivim za svaku pojedinačnu žrtvu. Od toga perioda do danas radio je samo fizičke poslove i vozio taksi, čitajući sve što je mogao nabaviti. U posljednje vrijeme mogao je preko interneta nabaviti gotovo sve. To je bilo jedino što mu je povremeno pomagalo da se osjeća živim, što ga je postepeno izvlačilo iz dubokog ponora. I ponekad muzika, prije svega tamni, mračni džez. Sve do večeras, dok nije kružeći gradom susreo Noru. Skoro se udavio u njezinim očima. Znao ju je tako dobro, ona je bila sve što ovaj kraj jest, što se nije dalo objasniti nikome sa strane. I ova voda koja ga je privlačila, i koju nije mogao gledati, i med, i pčele, i bašte, i sva ta krv koja je zemlju natopila kilometrima duboko, i noževi među zubima, i sablje oko bedara. Znao je sve, i vidio je da i ona nešto sluti, ali to nije bilo ni blizu njegovim strašnim spoznajama. Došlo mu je da stoji pred hotelom do kraja života, da kleči kraj njezinog kreveta, ako slučajno otvori oči. Ušao je u mali lift u svojoj zgradi i zaokupljen mislima o mjestu pod rukom, na kojem je još osjećao toplinu, slučajno se pogledao u ogledalo pod neonskim svjetlom. I brzo skrenuo pogled, osjetivši mučninu.

© Naklada Ljevak, 2016

Ivana Bodrožić

Rupa

• Naklada Ljevak 03/2016.
• 216 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533038780

Radnja romana odvija se u vrijeme postavljanja dvojezičnih ploča na gradske institucije u gradu u kojem je najprofitabilnije trgovati ljudskim žrtvama. Glavni pokretači svih procesa i dalje su ljudi koji su sudjelovali u ratnim zločinima devedesetih, korumpirani političari, preživjeli pripadnici mafijaških klanova, gospodari rata koji su se u miru, dvadeset godina kasnije, prometnuli u pripadnike lokalne političke i društvene elite.