Ivana Simić Bodrožić : U meni žive dvije osobe
Ivana Simić Bodrožić vjerojatno nije očekivala toliku medijsku pažnju koja je popratila objavljivanje nenog prvog romana "Hotel Zagorje". Rođena je 1982. godine u Vukovaru, apsolventica je studija filozofije i kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za zbirku poezije "Prvi korak u tamu" dobila je nagradu Goran za mlade pjesnike te nagradu Kvirin za najbolju pjesničku knjigu autora do 35 godina (obje 2005.). Pjesme su joj objavljivane u domaćim i inozemnim književnim časopisima, izborima i antologijama.
**
Silvestar Vrljić: Za početak me zanima kako to da si odlučila napisati roman? Kako se i zasto rodila ta ideja? Što te privuklo, ponukalo, "prisililo" na prozu?
Ivana Simić Bodrožić : Imala sam puno priča u glavi, neke od njih sam ispričala kroz stihove, ali što sam više o njima razmišljala činilo mi se da to što i kako sam rekla nije bilo dovoljno. Što sam starija (ne kažem da su to neke ozbiljne godine) sve više razmišljam o svom djetinjstvu. Tako je valjda svakome, ali s više životnog iskustva vidim da je moje i djetinjstvo mojih prijatelja koje smo proveli u privremenom smještaju Hotela Zagorje, sedam godina, bilo potpuno drugačije od običnih djetinjstava. Postojao je taj cijeli svijet specifične atmosfere, likova i odnosa koji nisam željela zaboraviti.
Onda sam jednog dana, kad mi je kćer zaspala, sjela i počela zapisivati. Isprva su to bili samo fragmenti o ljudima i njihovim sudbinama povezanih u jednu priču o životu u prognaničkom smještaju kroz oči devetogodišnje djevojčice, a onda su malo po malo počeli oživljavati i postajati pravi likovi. A pravi likovi i prave priče su postale roman.
Da li ti je prelazak s poezije na prozu bio težak ili lak? Sama forma, ali i način razmišljanja kod proze je bitno drukčiji nego kod poezije.
Danas ću početi pisati roman, nije bio način na koji sam ušla u to. Iako me ta ideja zabavljala, isprva sam samo zapisivala, karticu dvije na dan, a kad sam pomislila da bi to mogla biti prava priča, shvatila sam da već pišem. Iako, kad se stvari u romanu zakompliciraju, kad se likovi i epizode nagomilaju to iziskuje drugačiji trud da se sve dovede u red, nego kad intuitivno vidiš svijet u stihovima.
Do tada sam pisala samo poeziju, ali ona je bila najčešće narativna, a pjesme su u sebi sadržavale priče, možda mi je zato bilo prirodno i lako produžiti u prozu. Osim toga i teme kojima sam se bavila u pjesmama: odrastanje, rat, odnosi, obitelj i najviše neizvjesnost su temeljne teme koje produbljujem u romanu.
Kakvo je iskustvo pjesniku pisati roman?
Možda samo ispočetka sam imala malo taj osjećaj da sam ušla u tuđe dvorište, ali to je nestalo vrlo brzo. Sada, i dalje pišem poeziju nakon romana, čini mi se da gospođica pjesnikinja i gospođa prozaistica (jer se ona pojavila u braku), imaju jedna od druge koristi. Kao da imam više mjesta pa onda mogu birati i vidjeti kuda me neki istančani osjećaj odvede, u pjesmu ili u priču. Ali, budući da i u stvarnom životu imam dvoje klinica, premda su posve različiti, nema onoga koji mi je draži. Tako mi je sad i s moje dvije knjige.
Pretpostavljam da to znači da nećeš prestati pisati poeziju. Mislim, to ne bih prežalio. Nekako me uvijek strah kada pjesnici koje cijenim odjednom krenu na prozu. Sjećam se kada sam Romanu rekao jednom istu stvar. Volio sam njegovu poeziju i pitao ga zašto se ostavio toga i okrenuo prozi, pa mi je rekao kako se u poeziji naprosto istrošio. Iako je sjajan prozaik, još uvijek sam malo ljut na njega zbog toga.
Mislim da u meni žive dvije osobe. Gospođica pjesnikinja i Gospođa prozaistica koja je došla nešto kasnije i za sada imaju dosta dobar suživot. Nisam prestala pisati poeziju jer nešto što kroz nju želim reći dolazi iz malo drugačijih registara, nego možda priča, koju je svakako lakše ispričati, raspričati, dat joj prostora. Dakle za sada, nema te bojazni.
O "Hotelu Zagorje" su sada svi krenuli pisati, opisivati ga, svrstavati. Valjda je to potreba kritike da ga stavi na mjesto s kojega im je lakše pristupiti mu. Kako bi ga ti opisala?
To je moja priča koju sam morala ispričati, i iako je moja, nadam se da sam ju uspjela podići na univerzalnu razinu gdje funkcionira naprosto kao dobra priča. O ljudima, ratu, odrastanju, i tome sto nam se svima skupa to dogodilo devedetih. Priča koja nas može podsjetiti na to kakvi smo bili prije, dok smo bili mali, i kakvi su bili veliki, prije nego što su počeli ratovati.
Naravno. Ali to je prije svega priča o odrastanju, zar ne? Bez obzira u koje okolnosti radnju staviš. I uvijek mi se čini da se na te priče o djetinjstvu svi lako nalijepe, nevažno o tome mogu li se identificirati s junakom priče ili ne. Moja bi priča o djetinjstvu u najboljem slučaju pokrivala pikulanje, ali je o tome dosta bedasto pisati.
Svakako, roman se može čitati i kao priča o odrastanju, priča o jednoj obitelji koja se našla u potpuno netipičnim i izopačenim okolnostima. Iako, uvijek mislim da nije presudno koja je tema romana i tko priča priču, nego kako je napisan, jer to je ono što čini razliku.
Opterečuje li te sva ta medijska pažnja koja se odjednom strovalila na tebe? Mene bi to izludilo. Ne bih znao što s time.
Pažnja je došla naglo i potpuno nenedano, tako da nisam imala previše vremena razmišljati o njenom utjecaju. S druge strane, ja se ipak bavim pisanjem, a piscima slava ipak ne mijenja život toliko, bar ne kod nas. Ono što je meni osobno najdraže u tom smislu, ne pažnja samih medija, nego što je njihovim posredovanjem roman došao da ljudi kojima on puno znači i koji su u njemu uživali. To je ono najljepše.
Dok sam čitao roman nisam mogao odoliti ideji da bi se to moglo pretvoriti u zanimljiv film. Možeš li to vidjeti kao nešto što igra u kinima? Zamisli da odeš na premijeru filma o vlastitom djetinjstvu.
Složila bih se s tobom da je roman filmičan, radnja je dinamična i svašta se događa, a i ima i zanimljivih likova, smiješnih, svakakvih... Vjerujem da bi netko tko se bavi time mogao snimiti film, ali za sada to još ne mogu zamisliti.
Ovdje samo moram još jednom naglasiti da to nije potpuna autobiografija, i puno toga je u romanu izmišljeno, ali svakako bilo bi uzbudljivo gledati film koji se bavi tvojim ili sličnim djetinjstvom, ali tu je cijeli niz ljudi koji u takvom projektu sudjeluju pa film nerijetko ispadne posve drugačije umjetničko djelo od književnog predloška.
Radiš li već na nekom drugom proznom djelu? Događaju li se barem kakve bilješke po papirićima?
Da, radim. Baš u zadnjih nekoliko dana opsjedaju me nove ideje, zasad samo ideje, i jesu pomalo na kompjutoru, pomalo na papirićima, ali kad u jednom trenutku počnu dobivati pravi oblik, onda ću ih podijeliti s drugima.