Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Vanja Kulaš • 27.10.2020.

Ivana Bodrožić : Sinovi, kćeri

Ivana Bodrožić: Sinovi, kćeri

Sinovi, kćeri Bodrožić Ivana

Nuklearna obitelj kao osnovna društvena jedinica umjesto toplog utočišta i prostora za zdrav razvoj i samoaktualizaciju nerijetko je poprište zanemarivanja i zlostavljanja. Prijatelje i ljubavnike zato srećom probiremo sami, kao slobodno odabranu porodicu, no takvi željeni odnosi mogli bi biti apriorno upropašteni opterećenjima koja vučemo iz zajednice u koju smo ušli rođenjem. U novom romanu "Sinovi, kćeri" nagrađivane prozaistice, pjesnikinje i kolumnistice Ivane Bodrožić (1982.) čitamo o tome kako nas traumatska iskustva iz najranije dobi mogu trajno onemogućiti da se kasnije partnerski ili roditeljski (zadovoljavajuće) ostvarimo. Ako i nađemo nekoga svog s kim osjećamo da bismo mogli izgraditi nekovrsno zajedništvo, eto odnekud opominjućeg roditeljskog glasa ili pak pritiska tek deklarativno liberalnog društva koje u skladu s heteronormativnim poretkom još uvelike odbija redefiniranje tradicionalne institucije obitelji.

Tradicionalne familije sve su međusobno slične u perpetuiranju malograđansko-klerikalnih postulata i inzistiranju na imperativu ženskog trpljenja, a familija u romanu "Sinovi, kćeri" ovakva je: kći kao središte i vezivno tkivo trodijelne pripovijesti, kao perceptivna promatračica i samoizlažuća ja-pripovjedačica; senzibilna i analitična tridesetogodišnjakinja, a odjednom pregorjela i zanijemjela tragična junakinja. Sin kao društveno skrajnuta, a prije svega nasilna i moralno dezorijentirana figura bez integriteta, fabularno prisutna tek u zastrašujućim flešbekovima i uobraziljama svoje traumatizirane sestre. Hiperprotektivna, a ustvari krajnje nefunkcionalna majka, kao zloguka omniprezentna esencija, pasivni agresor iz mrtvog kuta, koja sa žrtveničke pozicije udovice i samohrane roditeljice manipulativno kinji svoje žensko dijete i bezrezervno zakriva muško. U neiscrpnim predbacivanjima frustrirana žena naizmjenice odbacuje pa onda uza se opsesivno privija tu u međuvremenu osamostaljenu i po svemu ispravnu kćer, da bi istodobno bezuvjetno obožavala hodajuću propast od sina. 

Ovo troje ljudi bez sumnje su u jednakoj mjeri žrtve nametanih i nekritički održavanih patrijarhalnih obrazaca, nesposobnosti ili naprosto nespremnosti da se iskorači iz spirale svakojakog ugnjetavanja i poništavanja; izmučena kći koja se ne prestaje boriti za majčino priznanje, indolentni sin bez odgoja i radnih navika, autoriteta i orijentira i majka koja očito nije znala drugačije, a što je kod čitateljice isprva nimalo ne amnestira pa je ona i nehotice obezljuđuje, odnosno locira tek kao depersonalizirano i gotovo monstruozno ishodište invalidnosti njene odrasle djece, da bi je uspjela oplakati i opravdati tek pri svršetku romana, utučena prikazima hladnoće i svireposti u kakvima je sazrijevala i kasnije jedva preživljavala. Kad se u Lucijinu skučenom mikrosvijetu pojavi Dorian, majka je u prilici dobiti još jednog sina, solidnijeg, privrženijeg, a usto i saveznika u uspostavljanju harmoničnijeg odnosa s kćeri, ali nesretna žena i tu odigra pogrešno, uplašena, sumnjičava i zatrovana predrasudama, mladića će momentalno odbaciti, zato što neobjašnjivo osjeća da „s njim nešto nije kako treba“, a možda i zato što od nje odvodi tu dotad posve joj podložnu kćer.

Postav novog romana Ivane Bodrožić ponajprije čini trougaona obiteljska konstrukcija u kojoj je emocionalno opterećenje nejednako raspoređeno, a shodno tome triangularno i asimetrično uspostavljena je i romaneskna kompozicija. Uvodnu cjelinu pratimo iz očišta kćeri Lucije zaključane u slomljenom tijelu za koje je neizvjesno hoće li ikad biti na putu ozdravljenja, istovremeno zaključane u rubno patološkom odnosu s majkom koji i jest korijen stanja u kojem je nalazimo. Kroz preostale dvije cjeline, dvostruko kraće od prve, progovara Lucijin dečko - i on je zaključan, i to u tijelu koje od najranijeg djetinjstva ne osjeća svojim, a ono je napokon u procesu tranzicije. Završna cjelina pripada Lucijinoj majci, cjeloživotnoj zarobljenici patrijarhata, a čini se da bi nakon kćerine nesreće koja za njih dvije fungira kao stanovita katarza, mogla zakoračiti stazama emancipacije ili barem pipavog odmicanja od tradicionalnih normativa. 

U ustanovi za palijativnu skrb, gdje iščupana iz svoje neizdržive kolotečine Lucija živi kao i prije stradavanja, sve jasno vidi i s ironijskim odmakom dubinski razumijeva, a da nije u prilici išta poduzeti i eventualno promijeniti, za čitatelja počinje priča o njoj i njenoj, nakon očeva samoubojstva, krnjoj obitelji. Ondje će započeti i priča o Dorianu koji je prije odnosa s Lucijom bio, a izvan tog odnosa još uvijek jest - Dora. Za nesreću se nekako uvijek zalijepi još koja takva, pa se to dvoje nesretnika prepoznalo, povezalo i onome drugom ubrzo postalo obitelj, uspostavivši odnos suštinskog razumijevanja i pripadanja kakav nije bio moguć u kućama iz kojih potječu.

Junakinjino onesposobljeno tijelo realizirana je metafora dubinske izranjavanosti i unutarnjih blokada, a trajne ozljede duše baštinila je od prethodnica, majke i bake, koje su joj svoje terete, po inerciji i bez pokušaja da je zaštite, redom predavale poput dote. Knjiga svjedoči o transgeneracijskoj traumi, onakvoj kakva se prenosi matrilinearno, o traumi ženskog življenja u patrijarhalnom vrijednosnom sustavu, iskustvo kakve majke, skoro pa tiho trijumfirajući, predaju nasljednicama, kao čudom preživjele mučenice, s eventualnim uputama kako prebroditi, umjesto poticaja kako iskoračiti, presložiti. Ženska nesreća u ovoj obitelji generacijske prstenove prolazi bez prepreka i opiranja, rahlo i samorazumljivo, da bi najednom zapela na Luciji, onoj koja pod težinom nasljeđa svojih odgojiteljica stasava u „preosjetljivu“ osobu i koja, eto, nije u stanju podnijeti, a zapravo itekako jest u stanju, i to osviješteno odbiti mučeništvo koje joj se automatizmom podmeće. 

Lucija, parafraziram, nema snage čistiti obiteljsko stablo od ženskog prokletstva, rješavati se balasta pretkinja, ali upravo ona je ta koja će, ne iz hrabrosti, nego iz koječega, očaja, samouništavalačkog impulsa, kukavičluka ili - kako je uvjerena - ljubavi, poduzeti desetljećima iščekivani rez. Kasnije, iz bolničke horizontale, s pozicije otpisane, promišlja taj suludi svijet u kojem ne uspijeva živjeti, sretno pa ni adekvatno, a koji je slabo promjenjiv, baš poput njenog zdravstvenog stanja. Za to vrijeme ispovijest Lucijinog dečka, mladog umjetnika, kojem je zajednica, prvenstveno najuža, obiteljska, brutalno nametala uzuse maskulinog ponašanja, pokazuje na koji način patrijarhat skrojen po muškoj mjeri okrutno tretira muškarce kad nisu kadri ili spremni držati se jednostavnih, ali strogih pravila.

Pojedinci protiv svoje volje klasificirani u pogrešne niše pa ondje bolno izolirani teško da drugima mogu išta dati, autorica međutim ispisuje ljubavnu priču, nesvakidašnju, ozdravljujuću i razdiruću, koja nadilazi ovakve paušalne zaključke; tako ovaj roman u prvom redu pripovijeda o ljubavima, u isti mah o već spominjanim traumama, znači, riječ je tu o teškim ljubavima. Jedna od njih smatra se samorazumljivom, štoviše uvjetovanom, naime ona između majke i kćeri, u nju nije potrebno ulagati, jer trpi navodno štošta, druga, između mlade žene i transrodnog mladića takva je da je ne bi smjelo biti, zazorna, zabranjena. 

Ovakva opasna percepcija međuljudskih odnosa kao da se izrodila na skučenom obzoru junakinjina brata, desno radikaliziranog čovjeka koji se svjetonazorski pronalazi i fizički zatječe s druge strane policijskog kordona dok ona korača u povorci za svoju tešku ljubav i redom sve njoj slične. Lucija se neprestano upire naći opravdanje za svaki od dvaju emocionalnih svodova koji joj štiteći je od vanjskog zla, prijete urušavanjem; u prvom slučaju pred svojim dečkom i sobom samom opravdava bliskost s majkom koja je uništava svojim fatalizmom i posesivnošću, u drugom kao da se zbog svog intimnog izbora mora izmicati i ispričavati široj zajednici, jer za iskorijeniti je sve što se opire patrijarhalno normiranim odnosima.

Roman je kompaktno oblikovan usložnjavanjem ponegdje trpko duhovitih, ali pretežno ipak turobnih solilokvija koji svjedoče o prisilno utišanim dramama prije ili poslije psihofizičkog pucanja, o svoj toj težini, patnji, nesređenosti, obespravljenosti koje Doriana, Luciju i njezinu mamu izglobljuju i čine nedohvatljivima za one koji ih vole. Pritom se pažljivim utiskivanjem poetičnog u dokumentaristički kod ostvaruje dojam svojevrsnog poetskog dokumentarizma. O ženskoj traumi koja uspijeva prosijecati i potamnjivati i najmajušnije momente svakodnevnih zadovoljstava pisala je Ivana Bodrožić u zbirci priča "100% pamuk", u romanu "Rupa" pak o združivanju dvoje otpadnika koji će se načas zahvalno učahuriti u manjkovima onog drugog, a u surovosti svijeta u kojem nema mjesta ni za jedno od njih. U aktualnom romanu autorica se iznova, prepoznatljivim pripovjednim sredstvima, ali s novim, kompleksnijim sklopom motiva, zaokuplja tematikom razmatranom u prethodnicima, onom drugosti i drugotnosti, identiteta i roda, bola i krivnje, nepravde i nasilja. 

Trećim romanom Ivane Bodrožić dobili smo puno: dobru literaturu ojačanu utemeljenim društvenim angažmanom daleko od trendovski besadržajnog aktivizma. Dobili smo također jednu od najnježnijih i najtužnijih ljubavi u novijoj hrvatskoj prozi.

Ivana Bodrožić

Sinovi, kćeri

  • Corto Literary 09/2020.
  • 264 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789534875032
  • Cijena 139.00 kn

Novi roman Ivane Bodrožić "Sinovi, kćeri" donosi priču o zaključanosti; onoj društvenoj, obiteljskoj i intimnoj kroz tri perspektive, majke, sina i kćeri. Ulančani u jednu priču u kojoj svatko dobiva pravo na svoju istinu, djeca koja pate za roditeljskom potvrdom, sinovi i kćeri koji žude za prihvaćanjem društva, roditelji oblikovani strahom koji zatim teško povređuju svoju djecu.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –