Ivana Rogar : Tamno ogledalo

Tamno ogledalo Rogar Ivana

Strastveni čitatelji ponekad su nalik na teške ovisnike. Neke od stvari koje ih obilježe su vječno sjećanje na sjajan naslov, opipljivu atmosferu određenog djela, dramaturški obrat koji iznevjeri očekivanja ili u potpunosti iznenadi, pokoji poetski fragment ili točno pogođenu sintagmu koja ostaje uglavljena kao trajna asocijacija uz ime određenog autora.
Da, ponekad može ispasti kako je iznevjeriti publiku poželjno, uništiti njihova očekivanja još bolje, a ti šašavi ljudi time su sasvim zadovoljni, često i oduševljeni, jer im se napokon, nakon tolikih tisuća stranica netko ponovno uspio prikrasti, izvesti nešto originalno i zateći ih nespremne.

I bilo bi sjajno kad bi sve to bilo toliko jednostavno – pronaći svoj glas, očvrsnuti ga u hipnotički ujednačen monolit (tako da ga praktički nije moguće prestati slušati) i rasturiti tuđa očekivanja autentičnom prozom. Ali, taj i takav ideal – često je dosta daleko od dostižne realnosti.

Ivana Rogar u svojoj se prvoj zbirci priča "Tamno ogledalo" fokusira na naizgled neprispodobive paradokse i sitne fele koji duboko obilježavaju ljudsko biće. Na naše nepokolebljivo uvjerenje da smo bolji od drugih – koje se zna kolosalno urušiti u sebe u trenucima samoće i prežvakavanja vlastitih neuspjeha. Na selektivno sljepilo naše percepcije i neopravdano traženje krivca u drugima. A često i na ono izuzetno snažno u nama – odbacivanje različitosti i različitih, ignoriranje tuđih problema, (ne)svjesno i automatsko gaženje drugih.

U jednoj od priča Ivane Rogar spisateljica nosi glavnu ulogu. Naime, nju i ljubavnika uhvatila je njegova žena dok su bili intimni, no ona ne osjeća kajanje kad se toga prisjeća. Kasnije, potpuno sama osluškuje nešto što joj se učini kao poznati glasovi koji dolaze iz susjednog stana – za koje nije ni sigurna jesu li stvarni, i za koje ne zna što zapravo govore.

Ivana Rogar kaže kako se poveznica svih ovih priča, dakle taj pozadinski glas, skriva u jednoj izreci koja nikako da izgubi na aktualnosti – čovjek je čovjeku vuk. Možda upravo zato u jednom intervjuu kaže: "Općenito se divim velikodušnim ljudima. Onima koji, kad vide nekog u nevolji, dobiju nagon pomoći mu, a ne da to učine jer je pristojno. Onima koji ne bilježe u tekicu da su nekome učinili uslugu, nego im je takvo ponašanje prirodno. Ne govorim o materijalnom davanju, naravno. Nesebični ljudi su prekrasni. Takve uglavnom pamtim.“

No ono što čitatelj pamti u ovom prvijencu je zrelo i ujednačeno pripovijedanje, hrabre, pa i aktivističke teme, ali i kreativan jezik autorice koji se ne upušta u klišeje, već dapače iznalazi i začuđujuće originalna rješenja. Ali opet, tu i tamo, ponekad kao da iz teksta ispadne poneka imenica ili glagol koju je trebalo zamijeniti rječju niže frekvencije. Tako je, primjerice, tek stranicu nakon jednog fenomenalnog jezičnog rješenja sljedeća rečenica: "Imala je svilenu crvenu haljinu...“, a odnosi se na haljinu koju je nosila.

Znam, sitničav sam, ali postoji razlog i za to – nije teško primijetiti i najsitnije greške upravo zato jer je tekst toliko skladan i izbrušen. Premda se radi o prilično rijetkim propustima neki od tih detalja mogli su se urednički popeglati.

Da ne ulazimo previše u sadržaj zbirke, pozabavimo se na tren samo naslovnom pričom (Rogar "tamno ogledalo“ najvjerojatnije preuzima iz 1. poslanice Korinćanima 13:12, "Sad vidimo u ogledalu, nejasno, a onda ćemo licem u lice“).

"Tamno ogledalo“ tematizira obiteljsko nasilje i osobe koje (si) ne žele pomoći. Govori o našoj naučenosti da budemo tiho, o nemiješanju u tuđe probleme, ma koliko oni bili ozbiljni, i ma koliko mi mogli biti od koristi i promijeniti živote drugih. Autorica prikazuje gotovo uniformno prisutan sentiment u našem društvu – "ne talasaj“ stav i nekad za druge zainteresiranu, a sad ravnodušnu osobu koja se skriva iza zaključanih vrata i čeka da onaj koji treba pomoć jednostavno ode ili nestane.

Takav koregrafski postav iz naslovne priče Ivane Rogar neodoljivo podsjeća na početak romana "Očuh i kopile“ Aleksandre Hampamer, u kojem Hampamer opisuje svoje stvarno djetinjstvo i stvarne susjede koju su prvo kroz rupu u ogradi promatrali kako ih očuh mlati (mladu Aleksandru koja se u romanu zove Aiya i njezinu obitelj), da bi nakon te predstave susjedi otišli na večeru, bez da bi zvali policiju ili ponudili pomoć. I tako godinama.

Ipak, u slučaju ove zbirke Ivane Rogar teško je biti originalan i ne složiti s još pokojim recenzentom – pa zaključiti istu stvar: posljednje priče trebalo je izbaciti ili zamijeniti. Sjajnim (a ponekad i začudnim pričama) mogli bismo proglasiti već spomenutu naslovnu priču "Tamno ogledalo“, ali i početnu – "Došljaci“, pa i "Nastju“, "Mezzosopran“... no na samom kraju gubi se fokus.

Radi se o tome da se pri samom završetku ne može jasno naslutiti provodni motiv zbirke – homo homini lupus – već se čitatelj zbuni, nesiguran u to kako se to točno te posljednje priče uklapaju u ostatak zbirke koji je ujednačen. Ovom prvijencu zato nedostaje jako malo da ostavi puno čvršći dojam konkretnosti i zaokruženosti. I upravo zbog toga što se to čini toliko blizu, nadohvat ruke, upravo zbog te blizine tog zapravo teško dostižnog treba još malo zajaukati zbog tog kraja zbirke, i reći: samo da je popravila ovo, samo da je popravila ono...

No, bez obzira na sitne zamjerke prvijenac Ivane Rogar treba pročitati jer predstavlja ugodno kratokopričaško iznenađenje. Da se malo referiram na početak ovog teksta – Ivana Rogar piše autentičnu prozu i često iznenađuje autorskom originalnošću, bez obzira na to što se u tekstu ponekad mogu osjetiti njezini književni uzori.

Zdravi znakovi spisateljske zrelosti i jezične kombinatorike odaju dojam književnog potencijala na kojem bi se svakako trebalo raditi, i iskoristiti ga. Nadam se kako će ova mlada autorica nastaviti pisati i objavljivati, jer već sada pokazuje jako puno.

Ivana Rogar

Tamno ogledalo

• Durieux 10/2014.
• 153 str., meki uvez
• ISBN 9789531884075
• Cijena: 11.15 eur
  Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro

Svijet priča Ivane Rogar na prvi pogled djeluje poznato, da bi se malo-pomalo stvarnost u njima raspala. No tek potom čitatelja čeka pravo iznenađenje: autorica virtuozno vodi dvostruku igru u kojoj najvećom tajnom nisu zahvaćeni likovi nego upravo pripovjedači.