Ivana Sajko – "Rio bar"

Održava se
01.01.1901.

Ivana Sajko (1975) danas vrijedi kao jedna od najkvalitetnijih, najsuptilnijih i najoriginalnijih dramskih autorica, čije su drame postavljene u kazalištima i izvedene na radijima diljem svijeta. Činjenice iz biografije koje govore kako je riječ o spisateljici koja se osim pisanjem dramskih tekstova bavi i dramaturgijom, režijom, radijskim i multimedijalnim projektima, predaje na ADU, uređuje časopise «Frakcija» i «Tema», te je jedna od suosnivačica kazališne skupine BAD co., svjedoči ne samo o širokom polju njezinih interesa, već i o priličnom odmaku od bilo kakvog, uglavnom nezanimljivog i ponavljačkog, teatarskog mainstreama, ili možda bolje reći i šire – kulturnog mainstreama.

Njezini intrigantni dramski tekstovi, uvijek odmaknuti od tradicionalne žanrovske klasifikacije, s mnoštvom skrovitih interpretacijskih kanala, često su i bili negdje na rubu proze (poput naslova «Žena bomba» za koji sam dugo dvojila treba li o njemu pisati kao o proznom tekstu!), stoga njezin novi naslov koji se pojavljuje s čvrstom (nakladničkom) bilješkom kako je riječ o romanu zapravo i ne treba suviše čuditi. No, kao što je bio slučaj s dramama, i «Rio bar» izmiče bilo kakvoj klasičnoj interpretaciji romana i pleše negdje na žanrovskim rubovima, ali to nimalo ne šteti njegovoj kvaliteti. Dapače, s (nazovimo ga) prvim romanom Ivane Sajko domaća je proza obogaćena naslovom u kojem se mogu pronaći neke od dominantnih tema mlađih prozaika (rat, poraće, sudbina prognanih i nestalih, tranzicija, mafijaški obračuni, ratni zločini i dr.) uklopljene u neobičnu strukturu i provučene kroz filter jakih ženskih pripovjedačkih glasova, što sve skupa rezultira cjelinom na kakvu recentna proza doista, na žalost, nije navikla.

«Rio bar» mišljen je scenskom logikom; prva pripovjedačica ona je koja piše «Osam monologa o ratu za osam glumica odjevenih u vjenčanice». No, to je tek okvir iza kojega se uvodi polifonija glasova u kojem se prepoznaju još dva glavna pripovjedačka glasa koji svoje pripovijedanje baziraju na dugačkim unutarnjim monolozima. Jedan od njih u roman će konstantno uvoditi temu rata; ona je ta koja je prvu granatu doživjela na sam dan vlastitog vjenčanja, ona je ta koja će nas provesti kroz oslobodilačku akciju «Oluja» i ona je ta koja će tražiti «nestalog» po bešćutnim birokratskim uredima. Drugi (odnosno treći, ako računamo i okvir) glas pripada tajanstvenoj ženi koja negdje u gradići kraj mora provodi vrijeme u Rio baru, uvijek pijana «kao muškarac», prepušta se ljubavničkim odnosima u koje ulazi negdje na rubovima nesvjesnog, alkoholom natopljenog postojanja i ona je ta koja će u roman uvesti neuralgične teme hrvatske tranzicije; mafijaška ubojstva, ksenofobiju, bombe u kafićima, tajkunizaciju, ali ih i uzdići do fantastičnih scena s duhom ubijenog ljubavnika i dr. Kad se na kraju ta polifonija ženskih glasova, u čije su struje svijesti upleteni i neki drugi, stopi u jedan glas postaje jasno kako je prividni košmar i «nered» promišljena i svjesna gesta.

Sva ta ženska tijela, u krvavim vjenčanicama, pretučena, poželjna ili svedena na puki objekt seksualnog čina, koja u eksplozivno brzom stilu izmjenjuju svoje dionice, i završavaju u sceni plesa koji funkcionira kao svojevrstan danse macabre, zapravo iza sebe ostavljaju stravičan, do krajnjih granica ironičan, pa i ciničan, krik kao rezultat bespomoćnosti, usamljenosti, čežnje za ljubavlju, odnosno onoga što će biti izrečeno jednim od pripovjedačkih glasova – «a ja želim živjeti u nekom drugom svijetu». Jer, svijet iz kojega pripovijedaju, viču, optužuju glasovi Ivane Sajko onaj je koji je autorica skupila na kraju knjige u dodatku «Bilješke o ratu» koji se bazira isključivo na dokumentima (citatima iz novina, leksikografskih izdanja, transkripata). Taj crno-bijeli, hladan i posve «faction» okvir ovog romana u namjernom je nesuglasju s proznim tekstom koji smo upravo pročitali, ali upravo s njim na neki paradoksalan, ali pogođen način funkcionira kao savršena cjelina.

Teško je uopće nabrojati što je sve Ivana Sajko dotakla u svome romanu; osim prepoznatljivih krhotina hrvatske nedavne povijesti i sadašnjosti, «Rio bar» funkcionira i kao mali repetitorij raznovrsnih umjetničkih praksi, spoj naizgled nespojivih žanrova, začinjen nevjerojatno britkim i oštrim stilom. Dijalog s kipom Majke Božje, pogođenim jednom od ratnih granata, na primjer, spada među najsnažnije stranice o ratu koje smo imali prilike pročitati u posljednje vrijeme, a takvih bi se «slučajnih uzoraka» iz romana moglo pronaći još mnogo – od jasno generacijski pozicionirane osude starijih generacija, preko tematiziranja i problematiziranja ženskosti, do ciničnog gađenja prema svim umjetno nametnutim, državnim oblicima slavljenja ratnih pobjeda i političara kao njihovih smiješnih marioneta. Ne samo promišljeno odabranim citatima u dokumentarističkom dodatku, već i cjelokupnim romanom koji doista otvara interpretativne mogućnosti koje količinski posve izmiču limitu novinske kritike, Ivana Sajko neskriveno daje do znanja kako je zanima (i) politika, kako je njezin prozni tekst političan u onome smislu za koji bi možda najbolje odgovarala oznaka svojevrsnog, čak avangardističkog aktivizma koji u ovome slučaju nije nimalo iritantan, ma koliko bio snažan, oštar i funkcionirao kao glasan, preglasan krik.

Govorimo li, pak, o Ivani Sajko kao ženskoj autorici u ovome slučaju padaju u vodu i postaju posve izlišna sva «ladičaranje» s oznakama kao što su žensko pismo ili feminizam i svako tumačenje koje bi njezine ženske glasove koji govore, ponašaju se, pa čak i piju muški, vodilo u taj kontekst bilo bi posve pogrešno. Kod Sajko bismo, u skladu s njezinom generacijskom i teoretskom pripadnošću eventualno mogli govoriti o modelu nekakvoga postženskog pisma, iako je i to bespotrebno ograničavanje ovog proznog teksta. «Rio bar» je, naime, jedan od važnijih i originalnijih naslova koje sam pročitala u posljednje vrijeme. Iako se oko njegova šanka možda neće naći široko čitateljsko društvance, bitno je da se nađu oni koje neće plašiti radi li se ovdje o prodoru dramskog u epsko ili obrnuto, te je li ovo roman koji se raspada na dramske monologe ili monolozi koji se stapaju u roman.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )