Ivica Ðikić : Ostatak svijeta
Nakon pada Berlinskoga zida, jako kasnih osamdesetih, trajni prezent bivše nam domovine obogatio se za još jednu, za ove prostore i prilike, očekivano nemuštu kronologiju/kronografiju: mi koji smo, kao zrela mladež dosezali tridesetu, a i mlađi od nas poput autora ove knjige bili smo instruirani da se ne sjećamo preglasno. Oni koji su se drznuli sjetiti kako nam je bilo sredinom osamdesetih, dakle, samo četiri godine unazad bili su etiketirani i obilježeni kao Jugonostalgičari (što je tada bila ideologemska umanjenica za Četnik) dok su se oni među nama koji su se živo i gotovo neposredovano sjećali sedmog stoljeća bili pravi Hrvati koji niti jednoga dana u tisućljeću koje nam se s kamatama vratilo nisu zaspali već su čekali dan da se taj veliki nacionalni pacijent probudi iz kome i da, baš kao i SFRJ na umoru, proglasi okvire jedine stvarne, jedine podobne i jedine naše povijesti.
U zadimljenim rupčagama jedan je drag bend prašio riječi: konji ostaju konji, kočijaši dolaze novi. Šumare su zamijenili kontoverzni poduzetnici, vagonaše bageraši... a nama se svijet rascijepio na od i do lijepo i bipolarno se glasajući na imena sjećanje i zaborav... samo s time što se podrazumjevalo da sjećanje ima 1000 godina, a zaborav tjedan dana.
Ivica Ðikić ovu je nostalgičnu zbirku sjećanja raspolovio i svakome polu dao ime. Ono prije, bila je Jugoslavija, a ono kasnije, Ostatak svijeta. Za razliku od povijesti koja, jašući nas, dere i vrijeme i prostor ispisujući panoramski plan velikih projekata, mikrohistorija koja počiva na nizu osobnih pamćenja humanizira prostore historijskih zabrana, briše granicu između propisanog i receptno prepisanog ponašanja i s čitateljem dijeli krupne planove okvirima kojih defiliraju lica i to ne samo naša nego i lica drugih i drugog... ona za koja filozof Levinas govori da nam se katkad kao sebi obraćaju. Jedna takva niska portreta vremena temelj koje je osobna memorija i iskustvo prostora i vremena prije i poslije, pred nama je. Romanopisac, novinar, urednik, prozaik, katkad i politički esejist... Ivica Ðikić, odlučio se okušati u poeziji.
No, nije poezija kao prostor razlike fragmenta u odnosu na totalitetnije zahvate proze ono što je ovdje primarno: poezija tu nema autonomiju vrste, roda, žanra, načina i oblika pisanja... ona je tu da u poosobljenim fragmentima intimizira autorov gotovo introspekcijski odnos s turbulentnim vremenima kako njegove osobne tako i oficijelne povijesti juga Srednje Europe. Herc, Ego i vino, kako o Hercegovini pjeva Enes Kišević, i ovdje se, ispunivši segment ostatka svijeta zavičaja, zamijenivši tek naoko ispisani ideologem Jugoslavije kao prostora primarne akvizicije zbilje koliko toliko lirskog subjekta, na sličan način pounutrilo i sadržajem osobne melankolije, memorije i memorabilije, ispisalo kronološko poslije knjige dajući tijeku vremena smisao na pravi način trošeći energente logike literature.
Iako za ovu priliku pjesnik, Ðikić nije isključivo to. On je i to. Osluškujući fragmente zbilje koja se najprije javlja kao iskustvo, a onda kao sjećanje, za ovu je priliku odlučio mobilizirati poeziju. I to je dobro. Ispisao je čitku i pitku knjigu čiji medij na rubu lirskoga, na razini izričaja i stila, bez ostatka, zahtjeva i stih.
Ivica Ðikić: "Ostatak svijeta"
HDP, 2012.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )