Ivica Prtenjača – Dobro je, lijepo je
Ivica Prtenjača (1969) autor je tri pjesničke zbirke, od kojih je ona treća, «Uzimaj sve što te smiruje», izašla nedavno, gotovo paralelno s njegovim odskokom u prozne vode. U internim se krugovima već duže vrijeme znalo kako Prtenjača piše, potom kako ima zgotovljen roman, pa se njegovo objavljivanje doista očekivalo s nemalim nestrpljenjem. Ne samo zato što je taj Rječanin na privremenom radu u Zagrebu simpatični i poznati lik s naše književne scene, bilo kao pjesnik bilo kao voditelj promocija «Profilovih» izdanja, nego prije svega zato što je uvijek zanimljivo vidjeti kako je izveden taj transfer iz ruha u pjesnika u ruho romansijera.
«Dobro je, lijepo je» zapravo je jedan posve običan roman čija je, zvučalo to kontradiktorno ili ne, neobičnost upravo u tome. Za razliku od većine generacijskih kolega koji, uglavnom, pucaju na važne ili velike teme domaće tranzicijske zbilje ili pak atraktivne fabule čiji će obrati zadržati čitateljsku pažnju, Prtenjača se odlučuje za relativno običan, svakodnevni život. Nešto je slično prošle godine učinio Krešimir Pintarić i u svome romanu «Ljubav je sve» ponudio jednu takvu priču iz svakodnevice ljubavnog para, širom otvorivši vrata njihove obične i «obične» intime. No, da ne bi bilo zabune, to je i jedina dodirna točka između dva romaneskne naslova.
Jer, junak je Prtenjačina prva romana posve suprotno – trideset i četverogodišnji samac, pjesnik koji seli iz Rijeke u Zagreb jer je dobio prvi pravi posao u životu, u jednoj knjižari, te tako riješio svoje egzistencijalne muke i zove se – Ivica. Roman se doista može čitati u tome, autobiografskome ključu jer je, osim poklapanja imena autor po svome romanu posuo brojne autobiografske mrvice («stvarni» je Ivica doista doselio iz Rijeke i zaposlio se u zagrebačkoj knjižari «Meandar» itd.) koje je potom fikcionalno nadogradio. Otkrivanje što je u romanu istinito, a što fikcionalno, dakako, nema nikakvoga smisla, iako nekoga vjerojatno može zabaviti. Prtenjačin je Ivica, dakle, svojevrstan intelektualac našeg doba, no to ga ne vodi u intelektualistička prenemaganja niti lamentacije o besmislu vlastite egzistencije. On je, naime, vrlo tipično određen istom onom već spomenutom tranzicijskom i postranzicijskom zbiljom u kojoj se od poezije ne može živjeti, javljanje na oglase za posao završava neuspjehom, a u džepu je sve manje novaca za osnovne životne potrebe. Roman se zbiva tijekom samo par mjeseci Ivičine prilagodbe na novi grad, novu sredinu i novi posao i fokusira prije svega usamljenost i nepripadnost kao ono što je ostalo nakon što su neki drugi egzistencijalni problemi riješeni.
Prtenjača pripovijeda o poslu u knjižari, curama s kojima radi, te svođenju života u gradu u kojemu gotovo nikoga ne poznaje na duplu smjenu u knjižari, boravak u podstanarskom stanu u kojem se osjeća prisutnost nekih bivših stanara, te ispijanje piva u obližnjoj pizzeriji. Dakako, roman pisan u prvome licu, kako i zahtjeva (polu)autobiografski žanr, presijecan je ekskursima u prošlost, no tek kao kratkim i fragmentarnim skicama o nekim događajima ili likovima iz mladosti, kojima se Ivica vrlo neprimjetno ali ipak jače karakterizira, odnosno pozicionira u nekakav background u vrijeme prije no što se našao u podstanarskom stanu u ulici Side Košutić, na čija je vrata umjesto svoga imena nalijepio pločicu s imenom Angeline Jolie. Samoća i njezino tematiziranje, uz povremene naznake erotskih impulsa prema curama s kojima radi, sjećanja i snovi, dobivaju nekakav svoj smisao nakon upoznavanja maloljetne susjede s kojom započinje i vrlo brzo završava seksualno-ljubavnički odnos čija je intrigantnost upravo u njegovoj tajnovitosti i zabranjenosti. Iako bez budućnosti, jer generacijska se razlika očituje čak i u lingvističkim pitanjima, taj ga odnos na neki način spašava ili barem tješi spoznajom kako se «sve već dogodilo», pa se konačno može izreći naslovna rečenica – dobro je, lijepo je.
Prtenjačin roman u kojem čak ni spomenuta afera s maloljetnicom ne pretendira na skandal i spektakl, već je toliko «normalna» da tek naknadno shvatite kako je tu posijano zrnce «neobičnosti», pismen je i stilski vrlo izbrušen roman u kojem se na trenutke prepoznaje i pjesnička ruka. Po njemu su pravilno raspodijeljena i brojna formalna i sadržajna znanja koja Prtenjača svakako ima, ali ponovo bez nekog velikog naboja, kao da su izrečena negdje između dva piva u nekoj kvartovskoj pizzeriji. Prtenjača, također, nije pjesnik koji se, eto, malo okušao u prozi, roman ne nadgrađuje njegov pjesnički iskaz drugim sredstvima, već je njegov transfer u romaneskni tim posve suveren i samostalan.
Jedan pisac koji rješava egzistenciju, jedna sekvenca iz njegova života, bez puno pametovanja i želje da se u prvome romanu pokaže sve što se zna, sve to rezultira čitkim i životnim romanom u kojem se, ipak, prepoznaje i generacijska dimenzija. Kad Prtenjačin Ivica kaže «Prije deset godina brojio sam mrtve u vijestima, ljude koji su ginuli po ratištima, danas više ne brojim ništa, umoran sam, jebe mi se i za vodostaj», jasno je o čemu je riječ. Nekako je slično i s umorom čitatelja kojima će ovakav simpatičan roman - kao skica jedne svakodnevice koja je neobična u svojoj običnosti, pa i tipičnosti - svakako doći kao potrebno osvježenje.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )