Ivica Prtenjača : Skromnost je obezvrijeđen pogled na život

Za Ivicu Prtenjaču, barem kao pisca, ovo je jako dobra godina: objavio je zbirku poezije „Uzimaj sve što te smiruje“ (Meandar), a nedugo nakon toga i svoj prvi roman „Dobro je, lijepo je“ (Profil). Pod tim umirujućim naslovom Prtenjača je razvio priču o liku koji u svojim tridesetim godinama dolazi iz Rijeke u Zagreb ne bi li konačno dao neke konture svom životu. U Zagrebu nalazi posao u knjižari (jednako kao i autor, zbog čega se često govori o autobiografskim preklapanjima u romanu), rijetka prijateljstva i jedan odnos koji ima obrise ljubavi. Romanom dominira usamljenost, pokušaj pronalaženja sebe, drugih i, naravno, sebe u drugima, neka blagost i povrh svega vjera da će sve biti dobro.

Barbara Matejčić : Već ste posljednjom zbirkom pjesama „Uzimaj sve što te smiruje“ započeli s proznim diskursom. Čini se da se tim pjesmama na neki način nagovještava kasnija prozna forma, kao da Vam je poezija postala nedovoljno „obuhvatna“ za ono što ste htjeli pisati.

Ivica Prtenjača : Uvijek sam pisao samo ono što sam iskreno osjećao da moram napisati. Tako je bilo i s ovim romanom. U meni se stvorila potreba za njim, sjeo sam i napisao ga. Nikad nisam živio od pisanja i s te strane sam potpuno neopterećen bilo kojim drugim razlogom osim unutarnje potrebe. Ovdje sam htio ispričati priču, osjetio sam se oslobođen od nje onog časa kad sam knjigu vidio u izlozima knjižara. U pravu ste kad kažete da u mojoj posljednjoj zbirci ima dosta narativnog, zato i mislim da je do ovog romana moralo doći. Za mene je važno pitanje kamo sad. A na to još ne znam odgovoriti. Kad sam odlučio napisati roman, znao sam da hoću kratki roman, s malo likova i u sadašnjem trenutku. To je jedino što sam znao na početku. I mnogo me toga lijepo iznenadilo kad su se počele slagati rečenice, neke su stvari došle iz takvih udaljenosti, iz strašno potisnutih osjećaja i iz moje potrebe da se zabavljam, igram i da provodim lijepo vrijeme pišući.

Zbirka „Uzimaj sve što te smiruje“ razlikuje se od Vaših prethodnih dviju zbirki. Koliko su razlike uvjetovane promjenom mjesta boravka - Vašim dolaskom iz Rijeke u Zagreb?

Dijelom i tim, jasno. Mislim da je najviše utjecalo to što sam malo ostario i umirio se, što sam neke stvari bolje upoznao i zauzeo neki stav o životu, stav koji me istovremeno i plaši i tješi. S druge strane, moje pisanje uvijek je bilo komuniciranje s onim što teško izgovaram bilo kome, možda je i nemoguće drukčije to reći nego pišući pjesme ili priče. U Zagrebu sam se počeo baviti stvarnim mjestima i stvarnim adresama. Taj grad je i dalje vrlo važan za sve moje likove, bilo da se u njega vraćaju ili iz njega bježe. Ono što se sa mnom dogodilo kad sam iz Rijeke došao ovamo veliko je iskustvo i još veće iskušenje.

Ali ja nisam imao što izgubiti. U Rijeci sam bio većim svojim dijelom nerealiziran čovjek. Slabo sam se uklapao u njenu kulturnu, književnu scenu. Kad sam dospio ovdje i počeo se istovremeno i gubiti i nalaziti, to me kao čovjeka i kao pisca dosta promijenilo. No, i dalje mislim da je najvažniji taj biološki i iskustveni udar koji se, eto, dogodio i koji se upravo događa. Lijepe su mi ove moje godine i, da budem patetičan do kraja, to žalo na koje me je ocean izbacio.

Iako glavni lik romana „Dobro je, lijepo je“ radi u knjižari i smatra se piscem, u knjizi je zapravo jako malo govora o knjigama ili književnosti; on ne piše, a i mjesto njegova zaposlenja je moglo biti bilo koje drugo.

Da, on se bori za osnovnu egzistenciju, doslovce za kruh i pivo. Ne piše ništa, ne čita, sluša glazbu i radi. On je na neki način izložen "radnoj terapiji", u jednom poglavlju odlučuje moliti direktoricu da mu dopusti raditi dvije smjene jer "slobodno vrijeme ga ubija". Užasno je osamljen i neprilagođen, istovremeno je ispunjen poslom i činjenicom da će u jednom trenutku sjesti nešto novca na račun. On se čuva razgovora o knjigama i o umjetnosti, najviše iz dosade. On je pisac, proizvođač i uglavnom ga šuplje priče i ne zanimaju previše. Zanimaju ga žene. Po onoj Štulićevoj: "sloboda je žena, uzmi je…" Na kraju dođe do jednog lijepog odnosa i on se osjeti dobrodošlim.

Naravno u toj svojoj osamljenosti on mnogo razmišlja i sjeća se, raznih stvari, čak i nekih snova, sjeća se svog odrastanja i nekih zgoda koje su ga formirale takvim kakav je sad. Lijepa je stvar s tim likom, a to mi je dosad reklo dosta ljudi, da se s njim moguće identificirati. Ja to, naravno, smatram svojevrsnim komplimentom. Ako se s nekim možete identificirati, znači da ga možete i voljeti, a to onda znači da volite i njegov svijet. To je dobro za knjigu, tako je moguće da ona živi i onda kad splasne ovaj medijski interes za nju i kad ona postane samo dio nečije čitalačke ljubavi i samoće.

Predstavljajući roman rekli ste da su Vam dani u kojima ste ga pisali najljepši zagrebački dani. Možete li opisati kako su izgledali i je li istina da je roman nastao u jako kratkom periodu?

Istina, to su neusporedivo moji najljepši dani u Zagrebu. Prošloga ljeta kad su bile one velike vrućine u srpnju, napisao sam „Dobro je, lijepo je“, jedan po svemu zimski roman. Budio bih se oko osam i odmah odlazio na tržnicu, vraćao bih se oko jedanaest i počinjao kuhati nekakav lijep ručak, najčešće ribu, pio bih crno vino i slušao glasno glazbu, potom ručao i legao u mračnu sobu. Zatim bih čituckao, gledao televiziju, kasno popodne otišao bih na nasip i prohodao koji kilometar. Vratio se kući i počeo oko osam ili devet navečer pisati. I pisao do jedan ili dva iza pola noći. Blaženo zaspao i sutra sve, gotovo identično, ponovio. To je trajalo dvadesetak dana i roman je "ugrubo" bio gotov. Kasnije sam još fino podešavao neke stvari i to je to.

Dok sam pisao malo sam s kim komunicirao, nisam imao niti neku potrebu za tim. Svijet romana kojeg sam stvarao bio mi je i više nego dovoljan da se osjetim ispunjenim i mirnim. A da budem i posve otvoren, ako to ikoga zanima: riba je bila na lešo ili brudet, vino je bilo cabernet sauvignon Cassillero del Diablo, glazba je bila od Arsena do Milesa Davisa i ranih riječkih punkera, mnogo toga šarenog, doista. I sam sam iznenađen kako je ispao taj roman, imao sam u glavi nekoliko smjerova kojim sam htio da krene, ali ispalo je ovako i to mi se dopalo.

Pisanje je valjda upravo taj susret racionalnog i intuitivnog, zato me tako i privlači. Možda je to nekome posve blesavo provedeno vrijeme, ali meni je bilo jako lijepo. Nemam nekih velikih očekivanja od života, ni na materijalnoj niti na bilo kojoj drugoj razini, i mislim da je skromnost važan i nažalost posve obezvrijeđen pogled na život.

( Razgovor je prvotno objavljen u Vjesniku )