Ivica Prtenjača : Uništit će nas potraga za srećom

U riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca, točnije na njegovoj off sceni za kraj studenog predviđena je praizvedba prvog dramskog teksta Ivice Prtenjače naslovljenom ''Nedjeljni ručak''. Dramu će režirati Tomislav Pavković, a najavljena je sljedećom rečenicom:

''Od Konta do stana na Kozali, do opatijskog lungomarea, od smisla života do beskrajne tragičnosti, od ljepote do užasa, od razuma do ludila odigrava se jedan nedjeljni ručak jedne obitelji u kojoj je svatko od njenih članova odlučio potražiti sreću.''

I odlučili su je – otac Dinko, majka Olga, sin Dario, kći Maja i susjed Otto - potražiti pod svaku cijenu i prepoznati ju ili možda samo umisliti na neočekivanim mjestima.

''Nedjeljni ručak'' prvi je Prtenjačin dramski tekst koji je došao nakon tri zbirke pjesama i romana ''Dobro je, lijepo je'' za kojeg je prošle godine dobio uistinu izvanredne kritike kojim ga se smještalo i među najbolje prozne prvijence u posljednjih petnaestak godina.

Barbara Matejčić: Kako je došlo do toga da napišete dramu za riječki HNK?

Ivica Prtenjača: Mani Gotovac je kriva! Šalim se malo, ali tako je. Imao sam neki nastup u Rijeci na kojem sam čitao ulomke iz svog romana, a gospođa Mani tada je bila intendantica kazališta. Roman joj se svidio i ponudila mi je da napišem dramu za njih. Naravno odmah sam prihvatio i ne znajući u kakvu se lijepu avanturu upuštam. Zahvalan sam joj.

Nova intendantica Nada Matošević također je podržala taj tekst i evo nas sad pred prvom probom.

S obzirom da Vam je roman bio ''ulaznica'' za kazalište, je li se od Vas očekivalo da napišete nešto sličnog ugođaja kao ''Dobro je, lijepo je''? Jeste li imali kakve ''naputke'' kada Vam je naručen dramski tekst?

Sigurno je da se očekivalo da ta drama bude nalik romanu, njegovoj lakoći, nježnosti ili već nečemu trećem što je u njemu. Roman je dobro prošao i kod publike i kod kritike, a vjerojatno bi i drama slična njemu dobro prošla jer se bavi malim ljudima, živim stvarima i dopušta nam da se sa svojim svakodnevnim sudbinama ogledamo u njemu. To mi je barem bio cilj kad sam ga pisao. Nisam imao nikakvih naputaka niti ograničenja kad sam pisao ovu dramu, inače, ne bih je mogao ni napisati. Jedna od mojih boljih osobina je da sam ustvari divlji.

Jeste li imali ikakvih problema kada ste se prihvatili pisanja za kazalište? Postoje li neke zakonitosti dramskog pisma koje ste morali svladati?

Dao sam si potpunu slobodu da radim što hoću. Pa to i jest najljepše u pisanju, parafrazirat ću jednu Šalamunovu pjesmu gdje on kaže: „A ja ulazim ljudima u usta i tamo ih ubijem i rodim. Jer pišem.“ Pustio sam da me vodi razmišljanje, iskustvo i naravno, mnoge zablude. Smišljao sam što je to što će nas prije ili kasnije potpuno uništiti. U ovoj drami je ispalo da je to naša potraga i potreba za srećom. Znam da zvuči apsurdno, ali u ovom svijetu je tako, i moguće je osjećati i veliku sreću i bezgraničnu tugu istovremeno. Svi moji likovi kreću se u ovoj drami po takvom svijetu.

Zbog čega ste dijaloge ''ispresijecali'' monološkim kazivanjem poetskog teksta, tim više što ste jednom rekli da ste skeptični prema pokušajima da se poezija ''prevede'' u neku drugu umjetnost?

E da, jesam, naravno, poezija je dovoljno razumljiva, ne treba je prevoditi, to često ispadne vrlo nasilno i glupo. Ja sam međutim htio da moji likovi sve do jednog trenutka imaju i podsvjesni, tamni glas koji će se na sceni čuti kroz poeziju, kroz pjesme koje će oni izgovarati. Taj govor sam htio staviti kao protutežu suhom, uobičajenom, okljaštrenom i podrazumijevajućem govoru svakodnevice. Često tako govorimo, ali niti nas tko ustvari sluša, niti mi išta ustvari kažemo. Zato poezija. Kao govor kojim se očitava naša suština, ono kako se ćutimo po utrobi.

Da bi se obitelj koja se okupila na nedjeljnom ručku kao jedinom ritualu koji ih još, čini se, definira kao obitelj, konačno trgnula, odabrali ste šok kao ''sredstvo'' buđenja. Je li bez nekog naglog reza uopće moguće buđenje?

Nije. Na tom sam ručku pustio da se sudare ta dva svijeta u kojima oni jesu, pa i ta dva govora. I to kroz jednu rečenicu koju izgovara kćerka, a koja u sebi ima mnogo tjelesne iskrenosti i zaprepaštenja. Ne bih je sad izgovorio. Ali mi je jako važna u ovom tekstu. Ona dovodi stvari u blizinu.

Zbog čega nakon raspada obitelji kći postaje suvišan lik?

Istina je da je nema u trećem činu, ali naravno, namjerno je tamo nema. Ona je jedina imala šansu da njena potraga za srećom ne završi posve tragično, ma i komično. Zato je nema u trećem činu, tamo su samo nasmijani i rasplakani, ushićeni zombiji.

Otkud bezgranična ljubav između Olge i Otta u zadnjem činu, kao i privrženost Dariova Ottu, prema kojemu je prethodno bio netrpeljiv? Otkud, zapravo, ta euforična, gotovo šizofrena uvjerenost u konačno sretan život?

A što drugo? Tako se neprestano u životu ponašamo, gladni smo ljubavi, sreće i smisla. Ovo troje likova samo su malo radikalizirali tu svoju potragu. Na kraju, oni su proživjeli tragediju i obračunali se sa svojim životima kako su znali. Sad im je, na neki način sve i dopušteno. Na kraju, oni moraju negdje s tom ubitačnom ljubavlju koju osjećaju. Malo su im se pobrkale uloge pa samoubojica kojem to ne pođe za rukom postaje heroj, ali...

Sudjelujete li u postavljanju ''Nedjeljnog ručka''?

Sljedeći tjedan počinju probe. S redateljem Tomislavom Pavkovićem i dramaturginjom Magdalenom Lupi dogovorio sam se da budem na nekoliko proba. Veselim se tome, to je nešto novo za mene. Prije nekoliko godina jedno lutkarsko kazalište za odrasle iz Francuske napravilo je predstavu po mojoj pjesmi. To mi je bilo jako lijepo vidjeti, baš zanimljivo. Ali, ne sudjelujem u postavljanju, bar ne mislim da trebam, moje je da pišem, u svemu drugom sam bez veze.

Može li se zaraditi više s romanom ili dramom?

Dramom, ali sve su to maleni iznosi nedostatni za život. O tome možda ne treba ni trošiti riječi. Meni su nekoliko puta ponudili da pišem kolumne po časopisima, za novac naravno. Nikad nisam uspio napisati ni objaviti ni jednu. Naprosto, novac tu nije nikakav pokretač, ako jest, onda je stvarno sve otišlo k vragu. Sjećam se Bukowskog koji u jednom od svojih posljednjih eseja pred smrt govori: „Pokušavali ste me uvjeriti da je u pitanju novac, ali sad kad imam tu prokletu stvar u rukama, jasno mi je na koji ste samo besmislen način profućkali svoje živote“.

Dakle, što ja mogu kad ne znam i ne mogu pisati za novac nego mi se uvijek tekst otima u nešto ludo, ali hranjivo za ovaj moj mali život koji živim.

Riječki HNK bio je korektan s honorarom i prihvatili su sve moje uvjete, na tome sam zahvalan, stvarno, ali novac nije ono što mene zanima u pisanju.

Od nekoliko sam Riječana čula komentar da u ''Dobro je, lijepo je'' negdje na margini ismijavate svoj rodni grad. Što mislite o tome?

Aha, to je valjda zbog one rečenice u romanu gdje glavni lik kaže da je Rijeka jedini grad na moru koji se zove Rijeka, a ime je dobio po minijaturnoj rijeci koja teče kroz njega, a koja se zove Rječina!

Da, zbog te rečenice.

Pa to je činjenica! I to baš lijepa i smiješna činjenica. Zašto bih ja ismijavao bilo koga ili bilo što? Nemam to uopće u sebi, Rijeka je sjajan grad, Zagreb je sjajan grad. Istovremeno, ništa ne valjaju ni jedan ni drugi. Razumijete? Ništa nema u gradovima što nema u nama samima, o tome se radi. Ali, nema potrebe da sad naklapam o profesionalnim mogućnostima, kulturnim krugovima, mogućnostima za posao ili tako nešto. Moj odnos prema Rijeci je ozbiljan i specifičan, to je moj rodni grad, tamo sam proveo djetinjstvo i mladost, pa to je za čovjeka jako važno, to su mjesta gdje se vraćaš, kuća je to, tako nešto.

A Zagreb isto volim. Meni je i bolje u Zagrebu nego što to zaslužujem, radi se samo o pogledu na svijet i o očekivanjima od života. Tu sam uvijek znao biti skroman i to me je spasilo mnogo puta. Mene smeta glupost i zloća, toga ima svugdje, i u Rijeci i u Zagrebu i valjda na Marsu.

Ali znate, kako sam ja lijepe i fine ljude izabrao u svome životu da budu sa mnom, da budu moji prijatelji, da nam se životi ukrižaju, da živimo jedni s drugima i da si dajemo i primamo ljubav, mene za te stvari nije niti briga. Bio sam pametan i birao sam po srcu, nisam pogriješio. Naravno da me nekad ulovi smijeh od Rijeke. Ali mene lovi gorak smijeh od mnogočega.

Da skratim, volio bih češće odlaziti i vraćati se na mjesta koja čine moj život, jedno od tih mjesta svakako je i moj rodni grad.

( Razgovor je prvotno objavljen u Vjesniku )