Ivo Goldstein i Slavko Goldstein : Tito
Povodom izlaska i promocije Titove biografije svi su se složili – i autori i komentatori i recenzenti – Tito je aktualniji "no ikad“. Od tabloida do akademske zajednice, od ljevice do desnice, od ulice do vrhova vlasti, svakodnevno se generira mnoštvo stavova, rasprava i članaka o Titu. Tito i antifašizam; Tito i staljinizam; Tito i hrvatstvo; Tito i Jugoslavija; Tito i autokracija; Tito i socijalizam; Tito i modernizam; Tito i vanjska politika; Tito i historija; Tito i žene; Tito i gastronomija; Tito i celebrity kultura…
Nedavni vrhunac te "aktualnosti“ u simboličkom, ali i ne samo simboličkom smislu, bilo je predsjedničino izbacivanje Titove biste iz Predsjedničkih dvora, te istodobno, slavljenički doček biste u muzeju u Kumrovcu.
No ta silna aktualnost zapravo je golemi privid. Realno gledajući, Tito sve manje ima veze i sa suvremenošću i s realnošću. Dobar dio desnice, i izvaninstitucionalne i institucionalne, zlorabi Tita u revizionističku svrhu izjednačavanje povijesne krivnje između fašizma i antifašizma. S druge strane dobar dio izvaninstitucionalne ljevice brka njegov antifašizam, socijalizam i modernizam s današnjim pojmovima ljudskih prava, socijalne države, te slobode govora i izražavanja.
U okružju u kojem predsjednica izbacuje Titovu bistu iz svoje rezidencije (a istovremeno atmosferu na nogometnoj utakmici gdje se masovno skandira fašistički pozdrav naziva većinom odličnom); gdje su se pripadnici LGBT zajednice, antiglobalisti i ekolozi u svakom trenutku spremni pozvati na Tita (kao da je Tito pokazivao razumijevanje za ljudska prava, izvanistitucionalnu ljevicu i probleme ekologije); gdje zapravo ne postoji temeljno razumijevanje ni povijesnog antifašizma i socijalizma, niti njihovih suvremenih inačica – potreba za historijskim Titom postaje nasušna. Ne zato jer je Tito aktualan, ne zato jer je on može riješiti naše probleme, objasniti našu suvremenost, već zato jer ovom društvu prvenstveno treba realni Tito.
Sječom reformatorskih i liberalnih političara te gušenjem demokratskih procesa, Tito je proizveo kadrovsku pustoš, rigidni birokratski sustav, što je naposljetku dovelo i do ubrzanog raspada zemlje.
Mnogi će u tom smislu biografiju "Tito“ Ive i Slavka Goldsteina nazvati historijski objektivnom; prvom pravom biografijom Tita; uopće kapitalnim historiografskim djelom. No njena glavna vrijednost nije možda u tome što je objektivna – što ističe Titove zasluge ali ne umanjuje niti odgovornosti i krivnje – već u tome što predstavlja historijskog Tita, demistificiranog i dez-instrumentaliziranog, i što ga tako povijesno re-kontekstualiziranog i znanstveno obrađenog, te dnevno-politički i emotivno "ohlađenog“, ponovo uvodi u suvremeni društveno-politički prostor.
Uostalom, "objektivnost“ kod nas nije nimalo jednostavno pitanje. Vrlo često, pod njom se podrazumijeva tek ravnoteža između stavova ljevice i desnice. U slučaju biografije "Tito“ desnica sigurno neće propustiti primijetiti da se klatno naginje na jednu stranu, i da je ravnoteža na njihovu štetu. Dakle, da je knjiga "neobjektivna“. No to je prvenstveno problem hrvatske desnice. Ne i Ive i Slavka Goldsteina: ne i historiografije kao znanstvene discipline, i antifašizma kao temeljnog postulata suvremenog Zapada.
Tito
Autori posljednjih dvadeset godina Titove vladavine ocjenjuju kao promašene. Od šezdesetih pa do smrti Tito je "lavirao“ između reformi i politike čvrste ruke, što je ometalo razvoj zemlje i učinilo ju dugoročno nestabilnom. Moglo bi reći, u povijesnom smislu Tito je umro gotovo dva desetljeća prije svoje biološke smrti. Te godine pojeli su skakavci. Država kojom je vladao polako je tonula sve dok se osamdesetih nije počela i definitivno raspadati. S ovakvom ocjenom najvećeg dijela Titove poslijeratne vladavine desnica može biti načelno sasvim zadovoljna.
Impliciranjem da se, "vjerojatno“, samo staljinističkim metodama Tito mogao obraniti od Staljina, sugerira se da su samo diktature i represivni režimi sposobni za obranu, ili da su se samo diktatura i represivni režim u tom trenutku mogli obraniti od Staljina.
No s druge strane Ivo i Slavko Goldstein razrješuju Tita od krivnje, ili kontekstualiziraju njegovu krivnju, u svim ključnim elementima njegove biografije. Kao prvo, krivnja i odgovornost za smrt Gorkića i drugova u Staljinovim čistkama ne može mu se pripisati; barem ne prema postojećoj i dostupnoj dokumentaciji. Tzv. "lijeva skretanja“ nakon pada Užičke republike, te masovne odmazde po završetku rata, tumače se spiralom radikalizacije rata; baš kao što i svjetska povijest kao posljedicu njemačke i japanske radikalizacije rata tumači savezničko bombardiranje Dresdena, odnosno bacanje atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki. Nadalje, hapšenje i smaknuće Hebranga promatra se unutar sukoba sa Staljinom, a gdje je Hebrang procijenjen kao opasni staljinistički element. Goli otok se također kontekstualizira borbom protiv Staljina (staljinističkim metodama), na jedini način na koji je Tito to ne samo "znao“ nego i "mogao“…
Ova posljednja procjena ujedno je i jedno od rijetkih upitnijih mjesta knjige Goldsteinovih. Impliciranjem da se, "vjerojatno“, samo staljinističkim metodama Tito mogao obraniti od Staljina, sugerira se da su samo diktature i represivni režimi sposobni za obranu, ili da su se samo diktatura i represivni režim u tom trenutku mogli obraniti od Staljina. U povijesnom smislu to nije istina: tokom Drugog svjetskog rata poražena je nacistička Njemačka, fašistička Italija i militaristički Japan (sve odreda "snažni“ režimi), a u razdoblju Hladnog rata "trule demokracije“ slomile su i sovjetsku Rusiju, još jedan "snažni“ režim. U političkom pak smislu riječ je o etičkom relativizmu, tezi po kojoj cilj opravdava sredstvo: u ovom slučaju masovna kršenja ljudskih prava zbog obrane domovine, nezavisnosti – a onda u konačnici i samog režima koji upravo i sprovodi to nasilje.
No ako autori razrješuju Tita od apsolutne krivnje u slučaju Gorkića, "lijevih skretanja“, Bleiburga i Golog otoka, nemaju nimalo razumijevanja za obračun s Đilasom, Savkom i Tripalom, te Latinkom Perović i Markom Nikezićem. Goldsteini su jasni: svatko tko je pokušao osporiti temeljne zasade Titove politike bio je na ovaj ili onaj način eliminiran. S vremenom ti su obračuni bili sve manje okrutni, ali "svi su oni obavljeni po vrlo jednostavnim, staljinističkim obrascima“.
Tom sječom reformatorskih i liberalnih političara te gušenjem demokratskih procesa, Tito je proizveo kadrovsku pustoš, rigidni birokratski sustav, što je naposljetku dovelo i do ubrzanog raspada zemlje. Dakle, Goldsteini umanjuju Titovu krivnju kod velikih zločina (Bleiburg, Goli otok), ali naglašavaju njegovu odgovornost u slučaju političke eliminacije hrvatskog i srpskog rukovodstva. Naizgled riječ je o paradoksalnom političkom i etičkom stavu. No očito, ti se događaji promatraju zasebno, u vlastitom povijesnom kontekstu, kroz kratkoročne ciljeve i dugoročne posljedice, gdje je primjerice obrana od Staljina povijesno pozitivna, a gušenje demokratskih struja negativno: bez obzira što je jedno plaćeno glavama, a drugo zatvorom i prisilnom mirovinom.
Između svih tih dubioza što je na kraju ostalo? Kada je trebalo, 1941., Tito je izvukao mač iz kamena. No s druge strane od tri Titova životna projekta – komunizma, Jugoslavije i nesvrstanosti – niti jedan nije preživio, a Tita je samo pravovremena smrt spasila od suočavanja s padom Berlinskog zida, propašću evropskog komunizma, i potonućem nesvrstanih u irelevantnost. Ali tu ne završava priča o Titu. Najveća većina onih koji danas govore o Titu, prvenstveno govore o sebi. Riječ je o fenomenu koji Tita konstruira kao središnju točku političkog i socijalnog narativa: jednako prisutnu od ljevice do desnice, od "Vardara do Triglava“.
Za razliku od kakofonije svih tih glasova Goldsteini pišući o Titu, govore o njemu samom. "Tito“ je uzbudljivo napisana biografija, odmjerena u pristupu povijesnoj materiji, promišljena u interpretaciji. Ona Tita iz prostora mitologizacije, demonizacije i tabloidizacije, vraća u prostor historizacije. Ako je Krleža 1980. ispratio Tita natrag "preko Romanije“, "na daleke nedogledne poljane narodne pjesme, odakle kao da je stigao“, Goldsteini ga vraćaju iz mutnih mitoloških daljina.
Na neki način to podrazumijeva i Titovu simboličku smrt. No istovremeno i odlazak preko jedne druge Romanije – na poljane depolitizirane i demistificirane historiografije.
Tito
- Profil 06/2015.
- 912 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533134178
Najobimnija, najdetaljnija i najobuhvatnija biografija Josipa broza Tita napisana posljednjih godina. Ivo i Slavko Goldstein u knjizi "Tito" pokrivaju apsolutno sve aspekte njegova života i političkog djelovanja, pa i one najkontroverznije.