Rade Dragojević : Šuvar - Politička biografija

Rade Dragojević: Šuvar - Politička biografija

Nitko od ozbiljnih ljudi ne bi tako nešto javno izrekao, ali sam više puta u privatnim razgovorima s intelektualcima bilo s lijevog, rjeđe, bilo s desnog, češće, političkog spektra imao prilike čuti kako bi za hrvatsko društvo bilo, ako ne najproduktivnije, a ono najmudrije, uvesti desetak godina prosvijećenog apsolutizma, odnosno, u grubljoj inačici, diktature. Uostalom, Hrvatska ima dugu povijesnu tradiciju diktatorskih, autoritarnih, apsolutističkih sustava, te i nije čudo da se rješenje traži u nekoj razini iznad, ali i izvan nacionalnog subjektiviteta.

Psihološki, postoji još jedan sindrom povijesnog nasljeđa, a to je strana vlast koja je u dugim povijesnim razdobljima funkcionirala tako da su se odluke o Hrvatskoj donosile izvan Hrvatske, a Hrvati su onda, kako su već smjeli, glasno, manje glasno ili šapatom psovali tu vlast. Međutim, jedna od nusposljedica situacije definicijski sažete navodnom izrekom Nikole IV. Zrinskog tijekom Sigetske bitke „Bog je visoko, a kralj daleko“, nije tek eventualni izostanak pomoći kada je ona najnužnija, nego i benefit u vidu, ako ništa drugo, konstantne brige za nas ili barem lagodna delegiranja odgovornosti na nekoga drugog.

Uostalom, to izočavanje odgovornosti najeklatantnije se očitovalo u najnovijoj povijesti tijekom pristupanja Hrvatske Europskoj Uniji. Osobno, bio sam i ostao euroskeptik ne što bih bio anti-Europljanin, eurofob ili u paničnom strahu da će nam Unija oteti naše sveto vrhnje i mlijeko čudotvornije od Gospe međugorske. Ne, u službenoj eurofiliji iščitavao sam očekivanja dijela naših političkih elita da će Europa čarobnim štapićem odjednom riješiti sve naše probleme, a mi ćemo lijepo sjediti kod kuće u udobnoj fotelji i brontulati protivu te iste slatkomrske Europe, dok će joj se naši političari u staroj poltronskoj tradiciji duboko klanjati, uvjeravajući nas kako nas Bruxelles hrani, odijeva, mazi, pazi i ljubi.

Šuvar : Politička biografija Dragojević Rade

I gdje je tu Stipe Šuvar? Formalno nigdje, s obzirom na to da je pod zemlju nepovratno otputovao gotovo deset godina prije pristupanja Lijepe Naše Europskoj Uniji. Ipak, nazočan je itekako, barem nas u to uvjerava već i pojava, no i argumentacija knjige Rade Dragojevića Šuvar: Politička biografija. Opravdava je i sama činjenica da nema ni jedne stavke u Šuvarovoj biografiji, osim nadnevka rođenja i smrti, oko koje bi se Hrvati složili. Doduše, na prvi pogled iznenađuje Dragojevićeva tvrdnja o tome da je u nekoj anketi Šuvar popularnošću nadmašio i Tuđmana i Stepinca i brojne druge znamenite i zaslužne Hrvate. Koliko je vjerodostojna manje je bitno od činjenice da njegovo ime još itekako postoji u našem javnom životu.

Nadalje, ono što implicitno potvrđuje ova „politička biografija“ jest da se povijest ponavlja, ali uz neke emendacije. Šuvar je tako, u kategoriji BBBB-ovaca išao u onu treću „destinaciju“, danas se odlazi u četvrtu, u Bruxelles, sada u nešto naivnijoj nadi da smo za stolom i da nas se pita. Koliko nas se pita najbolje očituje body language najzgodnijeg posinka Europe koji je Zagreb letimično pogledao uz mrzovoljan smiješak, a u Beogradu pao u ekstatičan zagrljaj Aci Vučiću.

Kako god, Šuvarov odjek u bivšoj je zajedničkoj državi sigurno bio daleko jači od političkih decibela bilo kog hrvatskog političara u prijestolnici asocijacije kojoj odnedavno pripadamo. U Hrvatskoj ga se mrzilo, voljelo mahom po službenoj dužnosti, iz osobnih probitaka, ponekad i iskreno, a na izvanhrvatskom prostoru pokojne Jugoslavije vjerujem da su osjećaji bili manjeg intenziteta, ali ga se zaobići nije moglo. Što se odnosa spram nadnacionalnog tiče, Šuvar bi danas, kada bi bila socijalistička ili lijevo jednostranačka, Europsku Uniju rado prigrlio, a potom još radije reformirao. Da, bio je veliki reformator, što se od revolucionara i očekuje. A prije i iznad svega pokušao je iskreno i beskompromisno biti upravo to – revolucionar, dogmatski vjernik marksističkog veleprevratništva. I ne samo pokušao, jedino što ni on ni revolucija kojoj je pripadao nisu uspjeli. Razloge i tijek te propasti Dragojević izlaže prilično uvjerljivo.

Dragojević je strukturom knjige pokušao integrirati kronološki opis s tematskim iktusima reljefa zvanog Šuvar. Njegovo djelo pisano je perom solidne, mjestimično zanimljive i raščlambeno lucidne publicistike. U jedanaest poglavlja i uvod rasporedio je, kako već na početku ističe, četiri glavne cjeline – Šuvarov obračun s Miloševićem, sukob s šlageterovcima u hrvatskom Savezu komunista, okršaj s kulturnom desnicom i propuštene šanse školske reforme.

Kako god, Šuvarov odjek u bivšoj je zajedničkoj državi sigurno bio daleko jači od političkih decibela bilo kog hrvatskog političara u prijestolnici asocijacije kojoj odnedavno pripadamo. U Hrvatskoj ga se mrzilo, voljelo mahom po službenoj dužnosti, iz osobnih probitaka, ponekad i iskreno, a na izvanhrvatskom prostoru pokojne Jugoslavije vjerujem da su osjećaji bili manjeg intenziteta, ali ga se zaobići nije moglo. 

U prvom je poglavlju, uz podosta anegdotskih ekskurza, pokušao predočiti čovjeka posve zasjenjena ikonom javne osobe. Saznali smo tako i otkuda prezime Šuvar, o rodnom selu, o mladim danima, uključujući i priglupu metaforu gimnazijalca Šuvara o Bogu koji da sjedi na imaginarnim oblacima zatucanih vjernika, kao i argumente kojima profesoru fizike zamjera dvoličnost jer je vjernik, zaboravljajući pritom, i on i Dragojević, da je i Einstein bio vjernik, ne doduše praktičan i zatucan, kako bi svako vjerovanje volio prikazati naš bistri Imoćanin iz Zagvozda. Već taj detalj svjedoči Šuvarov religiozni fanatizam, a Dragojevićev opis manje-više implicitno i pokazuje, ali u želji da bude vjerodostojnim, što znači i neostrašćenim svjedokom, ne problematizira, fanatizam koji religiji dopušta biti isključivo fanatičnom upravo zato jer je on sam, kao i institucionalizirana vjera, aspirant na potpuni monopol nad ljudskom slobodom te stoga svako oslobađanje mimo vlastite političke volje doživljava ne kao pluralizam, nego kao opasno zastranjenje. Od oslobađanja silom na kraju ostaje samo sila, bilo da dolazi iz Katedrale ili iz Centralnog komiteta.

Pritom nije sporno to da je Šuvar do smrti vjerovao u budućnost hrvatske ljevice, koliko to da je ljevičarstvu navlačio isključivo kabanicu dijamata. Vjerojatno nikada ne bi pristao ni na tezu suvremenoga ruskog marksista Kagarlitskog, utamničena još u doba Sovjetskog Saveza, a i nedavno, onda zbog nedogmatskih teza, danas zbog kompleksnog prokazivanja ruske agresije. Između ostalog, Kagarlitsky, svjestan potrebe globalnog povezivanja lijevih snaga, s druge strane ruši dogmu o radničkoj klasi, tvrdeći da kapitalizam neće srušiti proletarijat, nego će ga ukloniti grupacija kojoj će zasmetati, kao što, uostalom, feudalizam nisu srušili kmetovi, izravno eksploatirana klasa, nego ga je uklonila kapitalistička potreba rušenja svih prepreka njoj vitalno potrebnom slobodnom tržištu. Bi li ga Šuvar optužio za lijevo ili desno skretanje, ne zna se, ali da bi mu se usprotivio, zna se bez sumnje, takav je to mentalitet bio.

Ne dotičući se gore spomenutih problema izravno, Dragojević nastoji biti što je moguće objektivniji. Objektivnost ponekad prikazuje Šuvarov naivni idealizam, kao kada vjeruje u pobjedu titovske struje u postitovskom razdoblju. Ne zaboravlja niz projekata ostvarenih u njegovu ministarskom mandatu među kojima se ističe izgradnja nove zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Posebno poglavlje posvetio je dijelu ministrovanja oko kojega su se najviše lomila koplja – reformi školstva. Ne problematizira, međutim, neke uistinu sporne činjenice kao što je zabrana bitnih nacionalnih institucija, hrvatske Matice i srpske Prosvjete, suspenzijama kojih se Šuvar gotovo ponosno hvalio.

U opširnom je poglavlju kompleksnoj temi Dragojević pristupio slojevito. S jedne strane, tvrdnjom da se reformom išlo protiv monopola znanja i privilegija koje idu uz to, a koje je školska birokracija zadrto branila, Dragojević se tvrdoglavo svrstava na stranu ideologije šuvarovskog utopijskog socijalizma. S druge strane dodaje „da je Šuvarov cilj bio i da svaka sredina s dvije tisuće stanovnika i više, uz školu i tvornički pogon, obavezno dobije još i svoj dom kulture, onda dimenzije reforme i njezini ciljevi postaju puno plastičniji.“ Tvornica kao simbol pune zaposlenosti utopistička je sanjarija, a sve ostalo implicitni je imperativ. Naime, tek danas se vidi da su tigrovi poput Irske svoj uspon započeli promjenom pristupa obrazovanju.

Nastranu boljševička operacija oblikovanja radničke klase kao jedine i avangardne predvoditeljice društvenog napretka, ali današnje doba zahtijeva i dobro obaviještena i djelatnika sposobna samostalno razmišljati i razumjeti radni proces, a ne samo automatizirano sudjelovati u njemu. Svijet, postavši neizmjerno kompleksan, traži od čovjeka sposobnost donošenja brzih i promišljenih odluka. Elitizam, trn u Šuvarovu oku, mogao se dokinuti svojevrsnom elitizacijom bez ograničenja na klasne, socijalne, političke rezervate, a samoupravljanje, dvojbeni projekt, optimalno dovršiti startapovskim inovacijskim impulsima.

Nažalost, Šuvarova je reforma propala jer je bila dvostruko pogrešna: nije uočila da se nalazi u krivom vremenu i na krivom mjestu. Je li mogla preskočiti vrijeme i emancipirati mjesto ostaje upitnim. Vremenski stroj je znanstvena fantastika, promjena svijesti radi društvene promjene ne samo da je bila moguća, nego i nužna. Zašto se ipak nije dogodila možemo zaključivati čitajući Dragojevićev prikaz koji uglavnom umjesto recepata pruža dovoljno materijala za razmišljanje.

Godine 2010. pod naslovom Bijela knjiga Stipe Šuvara tiskan je dokument izvorna naslova „O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke“. Preimenovati ga kako je navedeno, znači dvije stvari: imenovati Šuvara jedinim promotorom akcije kojom je rezultirao spomenuti naslov te ga uzeti za metonimiju rigidnoga boljševičkog sustava. Dragojević nudi srednje rješenje. I u genezi materijala nastalog na temelju Savjetovanja o idejnoj borbi on sugerira kako je političar bio svojevrsna oporba režimu, ali ne zato jer je bio protiv njegovih temelja, nego protivu praksi koje su, po njegovu sudu, podrivale ove temelje.

Zaokruživši Šuvarovu opoziciju spram nacionalizma, auktor ga pokušava prikazati vječitim oporbenjakom, hrvatskim maverickom. Mada nastoji pisati biografiju a ne hagiografiju, Dragojević zaobilazi temeljne probleme ovoga dokumenta. Kada prikazuje i komentira interpretacije jednog od ocjenjivača Bijele knjige, Davora Marijana, tada, kao i sam Marijan, usto pod svaku cijenu pokušavši abolirati Šuvara, propušta apostrofirati sukus same stvari. Manje je, naime, bitno jesu li Bijelom knjigom hrvatski komunisti htjeli priteći u pomoć srpskima ili je u pitanju lukavi komplot srpskih komunista radi kasnijeg promoviranja novog, eklatantno prosrpskog političkog zemljovida Jugoslavije (Marijanove pretpostavke), od sadržaja i pogotovo stila knjige.

Protivnika svesti na etiketu, ljudskost mu reducirati na političku poziciju, po tome je Šuvar uistinu nasljednik klasika boljševizma, a ne „svojevrsni rusoovac“, kako ga krsti Dragojević.

Treba obratiti pozornost na popise kulturnih djelatnika koji su tamo pobrojeni i zvuče kao spiskovi za politički odstrel, a navlastito na pokušaj ne samo omalovažavanja, nego uskraćivanja bilo kakve autentičnosti ljudima kojima su se sudionici partijskog savjetovanja bavili. Sve vrvi od „takozvanog“, prepuno je svođenja pod navodnike, obilato je prožeto cinizmom iz marksovskih i marksističkih polemika s protivnicima.

Protivnika svesti na etiketu, ljudskost mu reducirati na političku poziciju, po tome je Šuvar uistinu nasljednik klasika boljševizma, a ne „svojevrsni rusoovac“, kako ga krsti Dragojević. Ne tek afirmacijom šuvarovske političke strategije, nego razradom njegovih teza kao što je ona da, kako nam navodi auktor, Mile Budak nije zaglavio zato što je bio hrvatski književnik, nego zbog svoje fašističke politike, došlo bi se do reaktulizacije relevantnije od klasificiranja protivnika kasnog državnog socijalizma. S jedne strane, ako Budak nije smaknut kao književnik, zašto je u doba socijalizma u hrvatskoj književnoj povjesnici vladala tvrda damnatio memoriae o njegovu opusu? S druge, je li rehabilitacija devedesetih bila samo reafirmacija književnoga stvaranja ili je vraćanje pisca u kanon poslužilo izlikom za revalorizaciju njegove političke prakse!?

Dragojevićev diskurs mjestimično levitira nad poljem svoga prikaza te nije jasno koliko se slaže ili ne slaže s idejama koje nastoji prikazati, ali je distanca ponegdje premala da bi se govorilo o historiografski sasvim nepristranu pismu. Recimo, tumačeći odnos spram jezika, inače mjesta iživljavanja politike nad banalnom činjenicom nacionalnog identiteta, ne uočava da je Šuvar potpuni amater koji ipak uzima sebi za pravo arbitrirati do razine gluposti kada se zalaže za simplificirano shvaćene koncepcije hrvatskih vukovaca i ne uočava da ilirci, predvođeni Gajem, za razliku od Maretića, Broza i inih, a na koje su se ovi voljeli pozivati, nikada nisu ni zanemarivali ni nijekali dopreporodne jezične i književne tradicije u ime romantičarskog obraćanja ruralnoj tradiciji i kulturi. Teza o prirodnom razumijevanju jezika kao jedinom kriteriju jezične prakse ne samo da je zastarjela, nego je i promašena, uzmemo li u obzir da se u svakoj kulturnoj sredini standardni jezik uči iz knjiga, a ne na seoskom proplanku te da se uči a ne usvaja majčinim mlijekom.

Zahvaljujući izokrenutim kriterijima, Gjalskijev izvorni naslov Pod starimi krovovi u dvadesetom je stoljeću „prepjevan“ u Pod starim krovovima, a na taj je način jezično masakrirano i čitavo hrvatsko književno devetnaesto stoljeće. Zanimljiva teza: Držića i Gundulića ne prevoditi, ali Gjalskoga nitko neće razumjeti bez vukovskih jezičnih intervencija! Naravno, ni Šuvar ni Dragojević nisu uzeli u obzir Brozovića ili Katičića kao jedine relevantne standardološke stručnjake. U Šuvarovu je slučaju na djelu i totalitaristički refleks koji je opisala još Hannah Arendt – sve se može, sve se zna, nema kraja volji koja pak ništi svaku granicu mogućeg. Inače, kada se već govori o totalitarizmu, bilo bi zanimljivo u kontekstu analize jugoslavenskog društva kao „na specifičan način demokratskog“, u obzir uzeti i profesionalno kompetentnu analizu Mirjane Kasapović o naravi jugoslavenskog socijalizma kao suštinski totalitarnog.

Konačno, neke se stvari Dragojeviću mogu prigovoriti, na njegovim se stranicama nađu i interpretacije ne sasvim lišene pristranosti, ali mu se ne može osporiti velika energija i solidna obaviještenost čiji je rezultat knjiga o Stipi Šuvaru i njegovu vremenu, o borbi jednoga čovjeka, dosljedna i u zabludama, knjiga kao poticaj za daljnja istraživanja. Ključna u priči oko Šuvara riječ je „dosljedna“ iz prethodne rečenice. Svojedobno sam u jednom širem i šaroliku društvu prijatelja i poznanika rekao da Stipe Šuvar spada među rijetke hrvatske političare dosljednog moralnog i političkog integriteta. Naravno, istog su me trena popljuvali i nacionalno i nadnacionalno osviješteni prijatelji i poznanici, lijevi i desni podjednako, a oni centrističko liberalnih pozicija tiho su mi se podsmijevali.

Ipak, na kraju svoju tvrdnju i zapisujem i potpisujem. Ma što bio Stipe Šuvar, mada se ne slažem s njegovim političkim idejama, ma koliko se ne sviđao ni umivenoj ljevici ni građanskim liberalima, a pogotovo ne mekoj ili tvrdoj desnici, osobno mi imponira svojom dosljednošću. Za razliku od hrvatskih standardnih običaja, on nije bio ujutro partizan, u podne liberal, navečer ustaša, ili drugim redoslijedom, ali istim sadržajem! Toliko rijetko da je dragocjeno! Da je i manje vrijedna, Dragojevićeva bi knjiga bila dostojan spomenik hrvatskoj anomaliji zvanoj Stipe Šuvar.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Rade Dragojević

Šuvar : Politička biografija

• Srednja Europa 07/2024.
• 440 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533870175

Prva knjiga o jednom od najvažnijih hrvatskih političara druge polovice 20. stoljeća. Stipe Šuvar, uvjereni komunist podrijetlom iz Dalmatinske zagore, bio je niz godina ministar prosvjete i kulture te sveučilišni profesor sociologije u Zagrebu, a na kraju socijalističkog razdoblja nalazio se na čelu Saveza komunista Jugoslavije u Beogradu te je kratko vrijeme bio i hrvatski predstavnik u Predsjedništvu SFRJ. Od devedesetih se nalazio u oporbi kao osnivač i vođa Socijalističke radničke partije te autor nekoliko publicističkih djela o suvremenoj Hrvatskoj.