Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Branka Primorac • 17.05.2010.

Životni i književni salto mortale Ðure Vilovića

Sedamdesetak godina nakon nastanka i pola stoljeća poslije smrti pisca Ðure Vilovića (Donja Brela, 11. XII. 1889 - Bjelovar, 22. XII. 1958) pred čitatelje je stigao, u izdaju zagrebačke izdavačke kuće V.B.Z., njegov dosad neobjavljeni roman "Picukare".

Mnogi ljubitelji književnosti, pa i oni obrazovaniji, za to ime danas i ne znaju iako se nipošto ne može reći da je njegov literarni opus beznačajan. Zašto je Vilović, pisac koji je tridesetih godina prošlog stoljeća bio u središtu zanimanja, jedan od tada najpopularnijih prozaika, u čijoj je sjeni neko vrijeme bio i Krleža, poslije Drugog svjetskog rata prešućivan i pao u zaborav?

Nema ga, naime, ili je tek usputno spomenut u povijestima nacionalne književnosti Ive Frangeša, Miroslava Šicela, Dubravka Jelčića, S. P. Novaka. Tek dvadesetak godina poslije njegove smrti i kasnije pojavljuju se rijetke vrijedne studije književnih povjesničara Zvonimira Bartolića, Branimira Donata, Krešimira Nemeca i Ivana J. Boškovića koje se bave njegovim životom i djelom.

Slično je i s objavljivanjem Vilovićevih djela: u cjelokupnom poratnom razdoblju bila su tek dva izdanja. Matica hrvatska tiskala je 1968. godine u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti njegova "Izabrana djela" (kratki roman "Međimurje" i dvije novele, u izboru i s predgovorom Živka Jeličića), i to u zajedničkom svesku s Uvodićem i Anđelinovićem. Nakladnici Mlinarec&Plavić objavili su 2003. njegov roman "Majstor duša", s opsežnim esejem Krešimira Nemeca, koji je već prije toga u svojoj "Povijesti hrvatskog romana (II)" Viloviću posvetio dosta prostora.

Ako bismo po onoj da je svatko kovač svoje (ne)sreće, lakonski se može kazati da je Vilović ponajviše sam kriv što mu je književni opus ostao zaboravljen i što ga prati glas najkontroverznijega hrvatskog pisca minulog stoljeća. Nažalost previše je nepoznanica, rupa i nejasnoća u njegovoj biografiji a da bismo pouzdano mogli objasniti pojedine dionice njegova života, da bismo shvatili zašto je u najvažnijim, sudbinskim trenucima redovito donosio odluke na svoju štetu.

U rekonstrukciji njegove biografije, koja će zbog nedostatka egzaktnih podataka vjerojatno ostati uvijek manjkava i nepouzdana, autori češće nego inače traže oslonac i u njegovim djelima, pa i u svojoj intuiciji i domišljanjima o mogućoj "logici" njegovih postupaka.

Vilović, pametno seljačko dijete, školovan i zaređen za svećenika, već na početku svoje službe otkriva njezina ograničenja, prije svega u celibatu, kojem njegovo tijelo nije sklono. Oslobađanje od osjećaja krivnje pronalazi u skidanju svećeničke halje. U svjetovnom životu traži nova uzbuđenja i nalazi ih u novinarstvu i književnom radu te ponajviše u politici, što će biti podloga kotroverzijama koje će obilježiti njegov život, završen u bijedi i sa stigmom izdajnika.

Sada, u trenutku pojave "Picukara", romana kojim se struka tek treba pozabaviti, "zagonetka Vilović" ponovno je aktualizirana. Njegov život obilježen je vratolomnim obratima i kontradikotornim odlukama. Najpogubija, koja će ga stajati zatvora, jest odlazak u ravnogorski tabor Draže Mihailovića 1943. godine, najvjerojatnije poslije pogibije 21-godišnjeg sina jedinca Vojka. Zatečen i uhićen 1945. zajedno s Dražom kao član njegova najužeg rukovodstva suđen je i osuđen na kaznu od sedam godina zatvora s prisilnim radom, gubitak političkih i nekih građanskih prava i na konfiskaciju imovine. Kaznu je u cijelosti izdržao u Sremskoj Mitrovici.

Složeni su razlozi njegove preobrazbe od gorljiva Hrvata u Jugoslavena i pripadnika četničkog pokreta. Dio objašnjenja valja tražiti u povijesnim okolnostima, ali i u njegovoj velikoj potrebi za samoisticanjem. Nije jedini koji je nošen vlastitom željom za moći a suočen s višestrukim izborom donosio krive odluke. A da je krivo odlučio, priznao je neodređeno i neizravno, a opet primjereno slikovito na suđenju 1945: "Ja sam se ukrcao u ta kola, kola su krenula i ja s njima, a onda su se kola sunovratila i pala i ja s njima."

Posljednje dane života taj Dalmatinac, čijom su sudbinom vitlale različite strasti, poslije izlaska iz zatvora proživio je u Bjelovaru sa suprugom Natalijom vrlo povučeno, sa stigmom četnika. Umro je 1958. u bjelovarskoj bolnici od naoko bezazlena krvarenja, u sedamdesetoj godini, bez prihoda, shrvan i poražen kao ljudsko biće. Njegova supruga Natalija umrla je 1997, u svojoj 98. godini, ne dočekavši da se netko pozabavi Vilovićevom književnom ostavštinom.

 
Djela Ðure Vilovića :

"Mihovio Pavlinović" (pod pseud. Ðurić Guslar), Zadar, 1912.
"Esteta", Zagreb, 1919.
"Međimurje", Čakovec, 1923.
"Zagaljeni životi", Zagreb, 1923.
"Mandorlato", Zagreb, 1924.
"Hrvatski sjever i jug", Zagreb, 1930.
"Majstor duša", Zagreb, 1931.
"Dorica pleše" (libreto za operu K. Odaka), Zagreb, 1934.
"Pas Cvilek, dječak Ivek i dudaš Martin", Zagreb, 1934.
"Tri sata", Zagreb, 1935.
"Zvono je oplakalo djevicu", Zagreb, 1938.

– Brod knjižara 2009. –

Preporuči članak

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –