Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: MV Info • 21.12.2008.

IZ ARHIVE - Razgovor - Simo Mraović : Dobri su pjesnici čuvari i motori jezika

Simo Mraović

Iako Simo Mraović više fizički nije među nama, ostaju njegove knjige, tekstovi po časopisima, blogu, razgovori i, naravno, lijepa sjećanja na njega. Iz naše arhive donosimo razgovor koji je Edo Popović vodio sa Simom za e-zine Moderna vremena prije šest i pol godina, točnije 3. lipnja 2002. godine. Razgovor tada naslovljen "Simo Mraović – dobri duh hrvatske književnosti" prenosimo bez ikakvih naknadnih dopuna ili komentara, zajedno s neizmjenjenom kratkom uvodnom bilješkom.


***

Simo Mraović objavio je pet zbirki lijepih pjesama lijepih naslova ("Sezona otrova", "Rimljanima nedostaje milosti", "Na zemlji je sjena", "Između usana", "Laku noć Garbo"). Vrlo je pažljiv i drag čovjek. Uvijek nađe dovoljno vremena za kavu, biljar, mali nogomet i slično s prijateljima. Ima nevjerojatnu sposobnost da posvuda pronalazi ljepotu, čak i na mjestima gdje je većina nas uopće ne očekuje. Teško ga je naljutiti, ali kad ga naljutite...

Možete ga satima slušati kako govori svoje pjesme i pjesme Jože Severa. Peče odličan kruh i nenadmašan je u stolnom nogometu. Mogu vam do sutra nabrajati Simine dobre strane. Ima samo jednu manu koja uopće nije mana – obožava djevojke. Zato ga nemojte upoznavati sa svojom djevojkom.


Edo Popović : Čini mi se da si, unatoč tvojoj relativnoj mladosti, oduvijek u literaturi. Takoreći od stoljeća sedmog. Prvu zbirku pjesama "Sezona otrova" objavio si 1986. godine kao dvadesetogodišnjak. Kako je tada bilo biti pisac?

Simo Mraović : Bavljenje literaturom u ono vrijeme bio je magični bijeg u neku drugu stvarnost. Moglo bi se reći da je to bio i bijeg među druge i drugačije, nego što su to ljudi koji svoj život posvećuju divnim, uobičajenim ritualima kao što su posao, pivo, obitelj. U ono vrijeme poezija se objavljivala u Poletu u 70 000 primjeraka, dovoljno da kao mladac zaparaš nebo nosom. Sjećam se da smo se nas petoro, za honorar koji sam dobio za stranicu pjesama, namrtvo iznapijali u malom Lapu i još sam imao cijeli tjedan za džeparac. Tada sam (1984.) pomislio gdje će ovome svemu biti kraj. Mislio sam osvojiti svijet svojim pisanjem, svakome soliti pamet i biti svakom loncu poklopac.

Upisao sam filozofiju, ruski jezik i književnost. Nisam baš mnogo ispita dao ali vrijedno sam pohađao predavanja. U isto vrijeme sam gostovao na književnim susretima diljem bivše države. Osim što je postojala malobrojna elita pisaca koji su mogli ravnopravno sudjelovati u više nacionalnih književnosti, meni je kao mladcu bilo neobično poticajno i zanimljivo susretati se s kolegama iz drugih književnih sredina. U ono je doba bilo mnogo teže objaviti knjigu. Tako je jedna knjiga bila dovoljna za književnu slavu i pažnju kritike.

Moja prva knjiga nije osobito prošla kod kritike. Miroslava Vučić me odmah bez pardona srezala, Krešimir Bagić je bio nešto naklonjeniji, a starije kolege se nisu osvrtali na tu knjigu. Druga zbirka "Rimljanima nedostaje milosti" to je nadoknadila. Društvene prilike su mi se u to vrijeme činile učmale i trajno betonirane. Podjela na dva bloka i pitoma žabokrečina u kojoj smo živjeli činila mi se vječna i nepromjenjiva. Postojala je tada neka mješavina oponašanja zapada i lažnog osjećaja da je kod nas najbolje i najljepše. Uopće nisam bio svjestan da će se to sve prometnutu u ratni užas. Bio sam beba. Teško sam mogao zaspati bez cice. Ljubio sam sve u šesnaest.

Pripadnikom koje generacije se smatraš?

Bio sam najmlađi član te prve Quorumove generacije. Imao sam sedamnaest godina i svako tko je imao više od dvadeset i dvije za mene je bio striček. S osamnaest sam predao prvi rukopis knjige i čekao sam dvije godine na objavljivanje. Svaki Quorum koji je izišao bio je književni događaj broj jedan. Polet i Studentski list su bili također strahovito jaki. Ma, možda pretjerujem kad sve ovo pišem. Bio sam mlađi i sve je to bilo davno, a tako i dva, tri puta veće nego danas.

I koliko je “Quorum” utjecao na tebe kao pjesnika?

Neizmjerno. Nisu tamo objavljivani samo mlađi pjesnici. Predstavljani su vrlo seriozno i autori tada srednje generacije koji su se svojim pisanjem nametali kao uzori i svijetli primjeri pameti i vještine. Rafiniranu čitateljsku ugodu tada su (kao i danas) nudili Branko Maleš, Zvonko Maković, Milorad Stojević, Irena Vrkljan, Vesna Krmpotić, Ivan Slamnig, Zvonimir Mrkonjić, Goran Tribuson, Pavao Pavličić, Irfan Horozović, Dubravka Ugrešić, Sonja Manojlović, Josip Sever.

Koji su pjesnici i pisci najviše na tebe utjecali?

Gornji popis bi nadopunio: Branko Čegec, Delimir Rešicki, Nikola Petković, Goran Rem, Sanja Marčetić, Dražen Katunarić, Sead Begović, Sead Muhamedagić, Predrag Vrabec, Stanislav Habjan, Davor Slamnig, Ana Brnardić, Lucija Stamać, Truda Stamać, Ante Stamać, Tvrtko Vuković, Katarina Mažuran, Andrea Zlatar, Željko Buklijaš, Nataša Medved, Anka Žagar, Ana Ahmatova, Tomaž Šalamun, Aleš Debeljak, Paul Celan, Konstantin Kavafi, Senker - Škrabe - Mujčić, Hlebnjikov, Pasternak, Bulgakov, Platonov, Mallarmee, Izet Sarajlić, David Albahari, Svetislav Basara, Danilo Kiš, Rabindranat Tagore i mnogi drugi koji me sada malo mrze jer ih nisam spomenuo. Ne mogu izostaviti niti dvije tone loših pisaca. Nerijetko su bili poticajni, inspirativni i poučni.

S kojim piscima si se najrađe družio i s kojima se danas najčešće družiš?

Najveći mi je uzor bio Josip Sever. Sjajno je recitirao poeziju na hrvatskom, ruskom i kineskom. Sjajno je prevodio. Mogao je popiti mnogo loze. Za mlađu generaciju on je bio neko čudo kao što je bio Tin Ujević za stariju. Pili smo svega nekoliko puta zajedno. Fantastično se upucavao djevojkama. Naravno bez uspjeha jer ga uspjeh kod djevojaka uopće nije niti interesirao. Uznosio je njihovu duhovnu i tjelesnu ljepotu i divnim bi ih gestama tjerao u osjećaj razdraganosti. Točno bi vidio kako bi u tren prirastao njihovu srcu. Nije koristio svoje moći. Zato je bio nekako svet. Ili barem blažen, uistinu. Do danas sam ostvario nekoliko velikih prijateljstava. Jedno od njih je i ovo naše Edo Popoviću. Isto tako neka prijašnja prijateljstva su pukla i pretvorila se u neku mučnu čvorugu u želucu. Zato bolje ne izazivati dalje vraga.

Koje današnje pisce najviše cijeniš?

One koji tek dolaze. Njima je najteže, ali želim im dobrodošlicu.

Jesi li nakon pet zbirki pjesama zadovoljan svojim današnjim statusom?

Ne znam točno što je to status. Isto tako jasniji su mi tuđi statusi nego osobni. Sjećam se dana kada je završio rat. Slušao sam Stojedinicu i žaljenje nekog komentatora zbog te činjenice da je rat prestao jer je tih dana HV baš dobro napredovala prema Banjaluci. Pogledao sam s devetog kata na grad i izašao sam na balkon. Bio sam sretan što je prestalo. U tom trenutku sam rekao sam sebi, baš me briga, nek budem siromašan kao crkveni miš, nek nemam posla, ali sretan sam i baš me briga što će biti dalje. Nezgodno mi je to danas reći kada mnogo ljudi loše živi, nije ni meni s te strane fantastično, ali ja sam i dalje sretan što šugavog rata više nema i daj bože, neka takav i crknem.

Tvoja čitanja su sjajna, stvarno si rođeni performer. Zašto ne nastupaš češće?

Moj klimavi status mi ne dopušta da nastupam bez honorara. Unatoč tomu često nastupam. Osijek, Valpovo, Belišće, Vinkovci, Zagreb, Čakovec, Prelog i Pula su mjesta u kojima sam nastupao u posljednjih šest mjeseci. U petak ćemo zajedno u Pazin. Krknem prije nastupa dvije smirnofice i jedva čekam da stanem pred publiku. Tako su ovi iz FAK-a pustili famu da dobro čitam ali da loše pišem. Kad su skužili da odvlačim previše pažnje na sebe ekspresno su me izbacili. Kao, pjesnike više ne primaju. I još su smislili raznih izgovora. Šta će meni sudbinu određivati Lokotari i Rizvanovići? Tko su oni?

Što pišeš trenutno?

Pišem strahovito loše proze. Pa ako mogu oni objavljivati svoje bljuvotine uopće se ne moram truditi napisati nešto dobro.

Pišeš li prozu samo zato jer je to danas postalo in?

Pišem prozu jer ne mogu više juriti djevojke kao prije. Reakcija mog prijatelja, ukrajinskog pjesnika, Jurija Lisenka je bila sjajna, rekao je, što ti je čovječe da pišeš prozu, šta si već postao impotentan! Dosadno je i zamorno za mladog čovjeka sjediti svaki dan satima i kuckati po slovima. S druge strane ima među prozaistima i dobrih ljudi i velikih umjetnika. Postupno sam prelazio na prozu. Tako je rastao i interes prema njoj. Uostalom ženskog je roda isto kao i poezija. Imam osjećaj da ću naći svoje mjesto. Mnogo lakše nego što je to bilo u poeziji. Potrudit ću se najbolje što znam. Što gore, to bolje.

Ne misliš li da je pjesništvo potcjenjeno i bačeno na marginu?

Pjesništvo niti ne traži centralnu poziciju. Pjesniku nije cilj da bude čitan. On će darovati svoje knjige kolegama i kritičarima, ali da li će prodati 40 ili 400 komada zbirke posve je nebitno. Dobri pjesnici, čak i oni loši, naprosto su čuvari i motori jezika. U prozi jezik se ne razvija. Cijeli će svijet jednog dana biti objašnjen poezijom i matematikom. Nikako ne prozom, filmom ili nekom instalacijom. Pjesnik smije hvaliti druge, ali ne smije sebe. Kod prozaista je obratno. Pjesnik pristaje na geto, anonimnost, uzaludnost, siromaštvo, prezir, podsmijeh, poništavanje. Prozaist se toga svega gnuša. On misli da njegovo, uglavnom, prazno mlaćenje slame zaslušuje svu milost ovog svijeta. Ovo sve se ne odnosi na prozaiste koji su u stvari pjesnici, niti na pjesnike koji su u stvari prozaisti.

Kako pišeš: ruka, kompjutor, pisaća mašina?

Pišem na prastarom kompjutoru, ali volim ga svom snagom. Nedavno mi je veliki pjesnik Delimir Rešicki rekao da ustvari i najslabiji kompjuter ima dušu i osjećaje. To su ustvari već prava mala umjetna živa bića. Ipak, nedavno sam otkrio da mogu pisati rukom u bilježnicu i da mi je to posve ok. Prije nekoliko godina nisam mogao zamisliti da ću moći jednog dana pisati rukom. Sretan sam zbog toga jer kada negdje idem dovoljna mi je bilježnica s tvrdim koricama i nekoliko pisalica. Ne moram trošiti na lap-top.

Uređivao si kulturu u Republici sve dok se dnevnik nije ugasio. Danas si urednik biblioteke Diktator. Predstavi nam svoju biblioteku.

Izdavač biblioteke Diktator je nakladnička kuća POP&POP čiji su vlasnici Danijel i Goran Popović. Redakcija nam je na Trešnjevci, Novomarofska 27, izvolite šaljite rukopise. Kako su moji izdavači svaki vikend u svojem Crnom lugu u Gorskom Kotaru ne oskudjevam u najboljem medu na kugli zemaljskoj niti u najfinijoj rakiji. Vrsni su dizajneri i opasno brzi i temeljiti radnici.

Biblioteka Diktator objavljuje književna djela domaćih i inozemnih pisaca. Za petnaest godina to će biti najveća izdavačka kuća u Europi. To mi je cilj. Postavljen je visoko i prema njemu su krenuli prije šest mjeseci moji izdavači, autori, prevoditelji i lektori. Trnovit je put pred nama ali pošteno ćemo se tući s konkurencijom. Ovih dana iz tiskare izlaze knjige Jagne Pogačnik ("Backstage", književne kritike) kao i Izbor iz suvremene ukrajinske proze ("Ukrajinski književni huligani") i time ću zaokružiti prvo kolo. Tu su još tiskane knjige Romane Jagić ("Oltar svete Notburge", roman), Gojka Sušca ("Svlak groma, šum svile, pjesme"), Seada Muhamedagića ("Sliješčev vir", pjesme, moja zbirka pjesma ("Laku noć Garbo"), roman Žarka Milenića ("Ubojstvo za pisaćim stolom") te više puta nagrađenog Gordana Nuhanovića ("Liga za opstanak", priče).

Sljedeće na redu su pjesme i književne kritike slavnog Miloša Ðurđevića, proze Marine Šur Puhlovski, feljtoni Tita Bilopavlovića, poezija Ante Stamaća, drame Zorice Radaković, Sibile Petlevski, Petera Turinija i Vladimira Stojsavljevića, nove priče Sunčane Škrinjarić, te kratki roman Gorana Gerovca. Pripremam također nekoliko stranjskih slatkih iznenađenja.

Kako živiš od tog posla?

Imam dogovoren neki paušal. Osim toga dva puta mjesečno, nedjeljom u 18 sati, u knjižnici Bogdan Ogrizović imam talk show Kava i kolači. Tu isto nešto zaradim. Platim režije. Idem na plac. Doma si kuham kavu. Pečem kruh. Kuham klopu. Ponedjeljkom ili utorkom postim, više iz ljenosti.

Čujem da se želiš ponovno oženiti. Što možeš ponuditi izabranici?

Ništa. I dosadu. Neimaštinu. Besparicu. Konstantan osjećaj da te netko prevario. Za uzvrat čistim, perem, peglam, kuham, mazim, pazim, ljubim, tepam, masiram i šlag na kraju.

Što čitaš trenutno i koje bi knjige preporučio čitateljima?

Od novih knjiga pročitao sam zbirke pjesama Andreje Zlatar, Dražena Katunarića, Alena Galovića, Zvonka Kovača i priče Dalibora Šimprage. Također preporučam od Camille Pagliae "Seksualna lica" i Pascala Brucknera "Neprestanu ushićenost".

Koji web-site najviše posjećuješ i koji bi preporučio?

Obožavam Moderna vremena. Preporučio bih još još modernijih i boljih vremena.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –