Izravnali su okuku

Održava se
01.01.1901.

Negdje nakon deset minuta podgoričke utakmice između Hajduka i Budućnosti, na telefon me nazvao prijatelj iz Dubrovnika, inače veliki hajdukovac. Nazavo me i izrekao rečenicu koja bi bilo kome deset godina mlađem bila zagonetna poput kakvog pitijskog proroštva.

“Jesi vidio, izravnali su okuku?” rekao je, a ja sam se nasmijao. Jeste, bogami, izravnali su je.

Stadion Pod Goricom (u gradu koji se tada još zvao Titograd, a ne Podgorica) nogometni fanovi moje generacije šezdesetih dobro pamte po jednoj šaljivoj anomaliji. Stadion je, naime, imao oblik kao slovo U: s jedne je strane bio rezan poput engleskog nogometnog borilišta, a s druge je imao veliku ovalnu okuku koja nije imala baš nikakvog smisla jer stadion nije imao ni atletsku ni biciklističku stazu. Na tom ovalnom dijelu, sjećam, se, stajala bi obično tri koplja sa stjegovima koji su stadionu davali smiješni socrealistički izgled. Na tom stadionu sporadično je igrala i reprezentacija, a svi mi dovoljno stari pamtimo ga s TV prijenosa jugolige nedjeljom u rano popodne.

U četvrtak podvečer gledao sam prijenos loše utakmice između Hajduka i Budućnosti, gledao sam titravu TV sliku iz grada koji se sada zove Podgorica, a mnogo zanimljivija od igre bila mi je spoznaja da okuke više nema: umjesto nje sad stoji prava nogometna tribina, stadion je dobio reflektore i sad ima nešto više šlifa, a Budućnost je redizajnirala i modro-bijele pruge pa im je styling sad bolji, sličan Göteborgu. Ostalo je, međutim, bilo dosta slično kao i davnih TV popodneva nedjeljom: loš nogomet, puno mučenja s loptom, i domaćin kojeg se ne može dobiti.

Mlađe Hajdukove navijače, vidim, prilično je uzrujalo što se pozlaćeni Hajduk s pet-šest inozemnih povratnika i tobožnjim Bakinim zemaljskim namjesnikom Cernatom jedva provukao u glavnom gradu Crne Gore i doma otišao s pišljivim remijem. Nama starijima to nije tako teško palo, jer naše povijesno iskustvo veli da se Pod Goricom stvari obično odvijaju tako. U hrvatskoj ligi već smo 17 godina navikli da Hajduk i Dinamo odmaknu rano za dvadeset bodova, sve osim pobjede po difoltu je neuspjeh, a remi na tzv. malom terenu isto što i poraz.

U jugoslavenskoj ligi nije bilo tako. Tada su se za pobjedu dobivala dva boda, prvak bi rijetko pobjegao više od pet-šest bodova onima iz sredine, a gostovanja poput onih u Mostaru, Titogradu, Nišu bila su ugodna koliko i vađenje zuba. Kad bi Zvezda, Hajduk ili Dinamo u Podgorici ili Mostaru pobjeđivali, to bi bilo maltene malo čudo, a kad bi igrali 1:1 u busu bi se pjevalo. “Bod u gostima zlata vrijedi” krilatica je koju su smislili tadašnji sportski novinari, a sjećam se kad su mangupi u Splitu isto dobacivali jednom Hajdukovom stoperu nakon što su bijeli remizirali s Jadranom iz Tučepa. Kad si u ona doba igrao s Budućnosti 1:1 vani, nisi se previše žalio.

Ali, ta su vremena prošla. Danas su Hajduk i Dinamo, dva povlaštena kluba bratska, navikli igrati u ligi bez konkurencije, u bivšoj Jugoslaviji razlike između bogatih i siromašnih razjapile su se baš onako kao i razlike bogatih i sirotih klubova. Velež, onaj strašni Velež od kojeg se Hajduku dizala kosa, ne igra više na svom stadionu, jedva je u BiH ligi, pa postoji samo na grafitima po istočnom Mostaru i Stocu. Hercegovci sad najednom navijaju za neko čudo koje se zove Zrinjski, a taj Zrinjski kod kuće od Partizana gubi 1:6, na onom istom stadionu gdje je Velež tog Partizana gulio kako se sjetio. Eto, tako smo evoluirali, to nam je taj napredak.

Izvjestitelji s Hajdukova gostovanja Pod Goricom vele da je utakmica protekla fer i pristojno, da su se domaći bojali grdnih nereda, a završilo je s dva kamenovanja, pet šest manjih tuča i verbalnih ispada. U Mostaru nije bilo te sreće. Tamo su radili suzavci i pendrek, jedan je TV snimatelj pretučen, jedan je navijač izgubio prst, deseci su potražili pomoć na hitnoj traumi, a ima i uhićenih. Hercegovački Hrvati i partizanovci iz Crne Gore i istočne Hercegovine nastavili su tako “rat drugim sredstvima”, što je ono čemu sport bogme već dvanaest godina služi. Sjetimo se krvavih meteža u Kranju na europskom vaterpolskom finalu, pa “mitskih” fajtova u košarci i rukometu, Croatije koja tuče Partizan kao konačni, treći čin ustoličenja Hrvatske u “regionalnu silu”.

Već nam dvanaest godina ne daju da se opet pošajbamo, priječe nas da se opet popalimo i jednom to do kraja riješimo, ali, nema veze, zato je tu sport, tu je đavliji balun i tako rat možemo nastaviti kroz njegovu ritualnu prefiguraciju. Istina, reći ćete, u Jugoslaviji je nogomet uvijek bio zamjena za nacije i politiku. Veliki klubovi bili su surogat onog što se drukčije nije smjelo ili htjelo iskazivati, a klupskim se bojama moglo. Kad je mulac iz Knina, Skradina ili Gračaca navijao za Zvezdu, točno se znalo koju poruku šalje, isto kao kad bi netko u Konjicu, Bugojnu ili Somboru navijao za Dinamo.

“Znalo” se kako se preklapaju klupske i nacionalne križaljke. Znalo se da za Partizan navijaju Crnogorci i oficiri, za Hajduk Dalmatinci i jugoslavenski idealisti, točno se znalo što znači kad hercegovački Hrvat navija za Dinamo ili pak Velež, kad Slavonac navija za Hajduk ili Dinamo, Sarajlija za Sarajevo ili Želju. U tom “carstvu znakova” izricalo se neizrečeno, pa onda nije ni takvo čudo što je i rat mnogo kasnije krenuo upravo u tom semantičkom minskom polju '90, na maksimirskom stadionu. Ali, to je bilo onda. U to doba, sport je govorio što je politika potiskivala, a u idućih deset godina sve je potisnuto eruptiralo u kovitlacu paleži, ubijanja, odsijecanja ušiju i likvidiranja slijepih baba. Nakon svega toga, što još potisnuto ima da bi se “kazalo” kroz šalove, bengalke i ulične tuče?

Jer, svijet u kojem danas živimo tako je stubokom drukčiji. U bivšoj Jugoslaviji, bogati su postali još bogatiji, siromašni posve propali. Srbi, Bošnjaci i Hrvati danas razmjenjuju cajke, živu stoku i konditorske proizvode, preko granice putuju privredne delegacije, glumci, rokeri, jaffa keksi i bajadere. Svi se pravimo kao da ništa nije bilo i na neki je način bolje da se pravimo, jer bismo inače poludjeli. A jedini dečki koji još žive Jugoslaviju loptački su navijači koji se predano mlate po Beogradu, Mostaru, Budvi i Podgorici, koji još vode rat svojih očeva za koji su stariji odlučili da će ga dilitati iz memorije. Ja se, eto, sjećam te titogradske okuke, ti su momci premladi za to. A eto, odlučili su živjeti u vremenu prošlom i to rade do zadnje modrice i naprsle kosti.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )