Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 09.07.2010.

J. Kerouac & W. S. Burroughs : A nilski konji su se skuhali u svojim bazenima

Među prvim savezničkim vojnicima koji su 1944. ušli u Pariz bio je i Ernest Hemingway, slavni osloboditelj slavnog Ritza. No nije Hem bio jedini pisac koji je ljeti 1944. imao ideju ići u Pariz. U vrijeme dok su saveznici držali samo komadić normandijske obale o Latinskoj četvrti maštao je i Jack Kerouac. Demobiliziran zbog psihičke nestabilnosti Kerouac nije imao namjeru ratovati, niti se junačiti po Ritzu. Pariz je bio samo dobro mjesto, kao i uvijek, za bijeg iz Amerike. Ideja je bila jednostavna: s kompićem se prebaciti trgovačkim brodom do Francuske, glumiti tamo seoske idiote (!), putovati volovskim zapregama, spavati po sjenicima – i voila! – tako stići do Lijeve obale.

Dekadentna i subverzivna zafrkancija o turističkom odlasku u ratni Pariz pojavila se u romanu "A nilski konji su se skuhali u svojim bazenima“, debitantskom četveroručnom rukopisu Jacka Kerouaca i Williama S. Burroughsa napisanom još 1945. godine, a objavljenom tek 2008. godine. Izgubljena Kerouacova i Burroughsova knjiga opisivala je ubojstvo na newyorškoj Columbiji za koje se kasnije govorilo da je “rodilo bitnički pokret“. U praskozorje 14. kolovoza 1944. u sastajalištu ljubavnika na Riverside parku Lucien Carr je izviđačkim nožem dva puta ubo u prsa Davida Kammerera, a zatim tijelo, ruku vezanih vezicama za cipele, bacio u Hudson. Dvadeset četiri sata kasnije Carr se predao policiji.

U medijima Kammerer je opisan kao patetični, opsesivni stariji homoseksualac kojeg je mladi Carr ubio braneći se od njegovih perverznih nasrtaja. U tadašnjem New Yorku takva je verzija bila prihvatljiva i javnosti i sucu, bez obzira na neke sumnjive detalje poput Carrove tvrdnje kako je mislio da je Kammerer mrtav kada ga je bacio u rijeku – a svejedno mu je vezao ruke. Na kraju, Carr je osuđen na kaznu od deset godina, iz zatvora je izašao nakon dvije godine, i tu završava ta crtica iz newyorške crne kronike.

Kakve sve to veze ima s bitničkim pokretom? Naime, Carr i Kammerer bili su prijatelji i poznanici budućih pisaca Jacka Kerouaca, Williama S. Burroughsa i Allena Ginsberga. Dapače, Burroughs je nagovorio Carra da se prijavi policiji, a Kerouac je priveden kao ključni svjedok. Iz pritvora je pušten tek nakon što se pristao oženiti s Edie Parker koja je tada položila jamčevinu. Burroughs je privođenje izbjegao javivši se roditeljima koji su mu osigurali dobrog odvjetnika i platili jamčevinu.

Budući bitnici, većina tada još klinci u ranim dvadesetima, u Carru i Kammereru vidjeli su „strasnu isprepletenost Verlainea i Rimbauda“. O dvojcu koji je „svojim životima odigrao te uklete uloge“ pisao je Allen Ginsberg, njegov prijatelj pjesnik John Hollander, i kasnije još čitav špalir malopoznatih pisaca i novinara, Chandler Brossard, William Gaddis, Alan Harrington, John Clellon Holmes, Anatole Broyard, Howard Mitcham i James Baldwin, kako ih je u pogovoru pobrojao upravitelj Burroughsove ostavštine James W. Grauerholtz. 

Svoj rukopis "A nilski konji su se skuhali u svojim bazenima“ (naslovljen prema radijskoj vijesti o požaru u cirkusu) Kerouac i Burroughs predali su mnogim izdavačima – ali svi su ih odbili. Burroughs je tvrdio da rukopis nije bio dovoljno senzacionalan da se progura, niti je bio dobro napisan. Kerouac je imao bolje mišljenje, ali nakon što je pušten iz zatvora Carr je spriječio sve daljnje pokušaje objavljivanja teksta. Debitantski rukopis skorašnjih zvijezda američke književnosti završio je „ispod parketa“. James W. Grauerholtz objaviti će ga tek nakon smrti Carra, kasnije uglednog urednika u United Press Internationalu o čijoj burnoj adolescentskoj prošlosti prijatelji i kolege s posla ništa nisu znali.

Za razliku od Burroughsa, čiji su segmenti "Nilskih konja“ bili mnogo kraći, Kerouac je roman smatrao iskrenim i senzacionalno realističnim portretom generacije. Njegovom mišljenju nije se teško prikloniti. Svašta se u ovoj bitničkoj arheologiji može iskopati. Burroughs piše o uzimanju morfija; Kerouac piše o opijanjima na mrtvo (izvanredna dionica o mornarskim pijankama); a obojica bez zadrške pišu o homoseksualnoj sceni i seksu.

U nekom briketiranom obliku "Nilski konji“ su sve ono što će Burroughs i Kerouac postati, i kao pisci i kao ovisnici. Kerouac prvi puta piše o svojim pijankama, a Burroughs o fiksanju. To je literarno skidanje junfa budućih ovisničkih klasika. Emocionalni trenutak pritom nije zanemariv. "Nilski konji“ ipak je prvi zapis mračnih ljubavi. 

I još nešto. Anarhoidna zafrkancija o turističkom odlasku u Pariz u jeku rata izvanredna je sličica nonkonformističke generacije koja ne želi participirati u nikakvom, pa ni u posljednjem pravednom ratu. Dok se Hem junački probijao prema Parizu, trbuhom razgrčući naciste, Kerouac i Burroughs su već najavljivali postratnu generaciju kojoj ništa neće biti sveto (osim umjetnosti, cuge, droge i seksa) a ponajmanje ne ratovi...

Nije stoga ni čudo da su izdavači "Nilske konje“ gledali kao tekst dvojice luđaka: jednog mladog pijanca i jednog nešto starijeg morfiniste.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –