Jagna Pogačnik : Formula dobre novinske kritike je - simple&smart

  S Jagnom Pogačnik, vjerojatno najpoznatijom hrvatskom književnom kritičarkom,  osim o njezinu iskustvu sudjelovanja u radu žirija za nagradu Jutarnjeg lista za najbolju prozu te o prošlogodišnjoj domaćoj proznoj berbi, popričali smo i o budućnosti pripovjedne proze, stanju hrvatske književne kritike, poziciji suvremene hrvatske književnosti u odnosu naliteraturu koju stvaraju susjedi, te o naslovima koji su upravo objavljeni u biblioteci 'konTEKST' koju odnedavno uređuje.

Božidar Alajbegović : Može li u kulturnom pejzažu interaktivnih medija, Imaxa, stroboskopskog ili holografskog filma, te fascinantnog razvoja TV dramaturgije književna proza bezazleno živjeti u uvjerenju da je vječna? Ja mislim da ne može.'' Ovim riječima Jurica Pavičić u jednom eseju predviđa skorašnju ''smrt pripovjedne proze''. Dijelite li i vi taj strah?

Jagna Pogačnik : Ne bih rekla baš strah, ali zabrinutost u svakom slučaju. Sve nabrojano što spominje kolega Pavičić doista je do te mjere promijenilo stanje stvari da se pripovjedna proza ne može praviti da je se to ne dotiče, ali se može mijenjati, razvijati, rabiti iskustva i mogućnosti drugih medija, poraditi na interaktivnosti, što sve već, na određene načine, i čini, iako još uvijek ne dovoljno. U vrijeme izmjenjenih paradigmi i novih, do sada neslućenih tehnoloških mogućnosti, pripovjedna proza ne može ostati slijepa i gluha, ali ne treba ni paničariti zbog skore smrti jer je potreba za pripovijedanjem imanentna čovjeku i ne može izumrijeti. Mijenjaju se forme, a ne sadržaj.   

Koji je naslov bio vaš favorit za ovogodišnju nagradu Jutarnjeg lista?

Ovo je jedna od rijetkih godina kad doista nisam imala favorita u pravom smislu riječi, kao što sam nekih prethodnih imala recimo iskristaliziran stav da su mi to Ferić za «Anđela», Jergović za «Dvore» ili Perišić za «Našeg čovjeka». Svih pet naslova koji su se našli u finalu (Jarak, Baretić, Kolanović, Međurečan, Ugrešić) mogli su dobiti nagradu i ja zapravo ne bih bila posebno nesretna, dapače. Ugrešićka je sjajna autorica i kad god je njezina knjiga u konkurenciji ona je uvijek u samom vrhu, Baretić je pravi profesionalac i odličan pripovjedač, knjiga Maše Kolanović mi je strašno draga zbog tematike i vizure iz koje pripovijeda, Međurečan je najveće debitantsko osvježenje posljednjih godina, a Jarak je jedan od autora koje izuzetno cijenim na našoj književnoj sceni i sviđa mi se njegov 'razvojni put', a «Pustinje» su lijepa i pametna, «tiha» knjiga o svijetu koji nestaje, kakvih je na našoj sceni doista malo.

Bila bih sretnija da je broj finalista nešto veći pa da su se tu našli i Glamuzina, Koščec, Sanja Lovrenčić. Radi se o žanrovski i generacijski posve različitim knjigama, šalili smo se prije konačnog odabira kako doista biramo između krušaka i jabuka, i na koncu bili vrlo zadovoljni izabranim. Ja zapravo volim godine bez izričitih favorita. 

Možete li našim čitateljima predočiti sistem kojim se žiri služi prilikom određivanja finalista i laureata? Koliko je koji finalist ove godine dobio glasova?

Mislim da se oko toga stalno previše mistificira, čitam komentare nakon što se dodijeli nagrada i ne mogu se prestati čuditi kakve se sve urote u tome pronalaze. Kad sjedite u žiriju i znate kako on zaista radi, kuloarska šuškanja o tome kako je EPH Jarku zauvijek začepio usta i nagradio ga zbog njegovog kritiziranja sustava nagrada ili kako je Glamuzina dobio nagradu jer je glavni urednik izdavačke kuće koja je suorganizator sajma, izazovu vam probavne probleme, a kad se skulirate ne preostaje drugo no da se grohotom nasmijete. Pokušala sam zamisliti što bi bilo da je bilo tko drugi od ponuđenih dobio nagradu i vjerujte za svakoga bi se mogla smisliti poneka zlobna pričica, nema u ovoj zemlji ni jednog pisca koji nije na bilo koji način u odnosu s barem jednim članom žirija, knjižarom u kojoj se dodjeljuje nagrada, medijskom kućom...

Rad u žiriju «Jutarnjeg» mnogo je 'dosadniji' nego što se to izvana čini, pa hajde da objasnim tu jednostavnu metodu, ukoliko za to doista imate živaca. Postoji nešto što se zove godišnja prozna produkcija koja svedena na iole relevantne naslove iznosi oko 40, 50 naslova. Oni se uzimaju u obzir i iščitavaju u jednom dužem vremenskom razdoblju, nakon čega se sastanemo i izaberemo njih 12, vrlo jednostavnom metodom zapisivanja najboljih naslova na papir. Kad se ti papiri usporede i zbroje obično se iskristalizira desetak naslova oko kojih odmah postoji konsenzus, a do konačnih dvanest dolazi se raspravom o isključivo literarnim kriterijima, nakon koje se, ako je potrebno, «pripetava». Nakon još jedne pauze za čitanja i razmišljanja bira se pet finalista, posve istim principom - svatko izabere svojih pet i zbroje se glasovi.

Ukoliko naslovi imaju jednak broj bodova o njima se glasa ponovo, izjašnjavanjem svakog člana žirija. Kad se izabere pet slijedi završna faza, na sam dan dodjele nagrade, u kojoj svaki član žirija boduje naslove ocjenama od 1 do 5 i nakon zbrajanja glasova dobije se pobjednik o kojem se razgovara. Tko je dobio koliko glasova ove godine ne mogu vam reći jer to spada u diskrecijsko pravo članova žirija koji ne žele lamentirati brojem bodova pojedinog autora jer to ne služi nikome, osim možda radoznalim dokoličarima. Mogu vam samo reći da je Jarak pobijedio isprve, bez pripetavanja, a da mu je za petama bio Renato Baretić i da nije bilo drastičnih bodovnih razlika.

Ako netko misli kako je rad u žiriju pikantan posao u kojem se raspravlja o kandidatima po principu tko je kome što i koga bi bilo korisno ili beskorisno nagraditi, moram razočarati i reći da je žiriranje često puka matematika na koju se na kraju svode literarni ukusi članova.  

Osobno mi se prošlogodišnja prozna produkcija čini ''tanjom'' u usporedbi s onom prethodnih godina i iako je (tematski i žanrovski) vrlo šarolika, mišljenja sam da lani nismo dobili toliko ''jake'' naslove kao što su to primjerice bili ''Muzej bezuvjetne predaje'', ''Sonnenschein'' ili  ''Grad u zrcalu''. Kakva se vama čini prozna 2008.?

Složila bih se s vašim stavom koji ste izrekli u pitanju. Ona možda nije «tanka», ali je u svakom slučaju manje markantna. Prošle godine nije bilo the knjige kako se inače znalo dogoditi, ali je objavljen popriličan broj vrlo dobrih naslova. Ako pogledam unazad, iz pozicije članice žirija, mislim da je najslabija bila 2001. godina kad ste doista morali jako nategnuti stvar da dobijete pet solidnih naslova. 2008. možda nije bila toliko atraktivna jer ste imali odlične knjige autora koji su iza sebe već imali the knjigu (poput Ugrešićeve i Baretića), ali i dosta kvalitetnih debitanata koji nikad ne izazivaju takvu pozornost na prvu, ali su zapravo ono što najviše veseli.

Mislim da je došlo vrijeme kad su se neki autori koji su prošlih godina još bili iznenađenje, polako prešli u mainstream, a da je doista vrijeme za smjenu generacija i da smo trenutno na nekoj vrti prekretnice kad nam se neki autori, pripovjedni modeli ili teme mogu činiti dosadnima i viđenima. Uostalom, knjige više nisu vijest, pa nema dodatnog «šušura» i napetosti kao što je bilo do prije koju godinu.

Slažete li se s Igorom Mandićem koji tvrdi kako je produkcija u zadnje dvije godine pretjerano zasićena autobiografskim silnicama a zbog stvaralačke nemoći domaćih pisaca koji, kako Mandić veli, dezorijentirani i izgubljeni, presušenih ideja i oskudne imaginacije, jedino rješenje vide i nalaze u svojem oskudnome ''ja'', odnosno u beletrizaciji vlastitih iskustava?

Ne. Produkcija je takvim naslovima bila zasićena i prezasićena prije petnaest godina, početkom devedesetih, što je donekle bilo i logično s obzirom na stanje stvari u društvu, pa je onda i nastala fraza o pravu na priču o vlastitom životu pod koju se trpalo baš svašta. Uopće ne mislim da je fikcija globalno u krizi, kao što ne mislim da je vlastito «ja» loša građa za pisanje jer kad bi bilo tako morali bismo otpisati i velik dio svjetske literature, među njima i brojne klasike. Stvaralačku nemoć pronalazim u posve drugim stvarima.

Kako biste komentirali činjenicu da i ove godine, baš kao i prethodne, žiri za nagradu T-portala među finaliste nije uvrstio laureate nagrade Jutarnjeg lista (Perišić i Jarak)?

Mislim da je to posve normalno i ok. Koliko mi je poznato Jarak je iz konkurencije 'ispao' zato što je žiri T-portala prosudio da to nije roman u onom smislu kako oni razumiju žanr i to je njihovo pravo, budući da se radi o žanru na rubu. Mene bi puno više začudilo kad bi svi žiriji birali iste naslove i dodjeljivali nagrade istom autoru, to bi značilo da su bespotrebni ili dirigirani. U žirijima sjede različiti ljudi, raznih generacija i literarnih preferencija i to se mora osjetiti i u rezultatu, a razlika između ova dva žirija je i u tome što je jedno nagrada za roman, a drugo nagrada za sveukupnu prozu , što svakako dovodi do razlika.

U zadnjih nekoliko godina javio se relativno velik broj kritičara mlađe generacije, a i vrlo šaroliki sastavi žirija (spomenimo samo ona za tri najzvučnije nagrade - Jutarnjeg lista, Vjesnika i T-portala) pobijaju česte lamentacije o hrvatskoj književnoj kritici kao nepostojećem pojmu. Možete li napraviti usporedbu današnjeg stanja na književnoj kritici sa stanjem od prije 7-8 godina, uz predviđanje situacije za nekih 5 godina?

Bojim se i načeti takvu analizu jer s rezultatima ne bismo bili sretni ni vi ni ja. Prije 7-8 godina, a to je vrijeme koje određujete posve sigurno ne bez razloga, ja sam za Jutarnji list pisala kritike od 4-5 kartica koje su, čak i dok nije bilo priloga «Bestseler», u većini slučajeva bile prezentirane kao šlager. Kad je osnovan «Bestseler» situacija je bila još bolja i moglo se kontinuirano i na solidnoj količini prostora pisati kritike. U međuvremenu nam se u tiskanim medijima dogodila skoro pa smrt kulturnih rubrika, da ne govorimo o kulturnim prilozima, i sve to stvara dojam kako se je izgon teksta iz novina prvo oslonio na izgon kritike. Stanje doista nikad nije bilo gore, knjige su, mislim, u svemu tome najlošije prošle.

No, ne slažem se s tezom kako hrvatska književna kritika ne postoji i ne spadam u one koji se stalno tuže kako kritike nema. Primijetila sam da su među njima najglasniji oni koji i sami funkcioniraju kao vikend kritičari - inače se bave drugim stvarima, a povremeno, sebi za gušt, napišu i koju kritiku. Neke su među njima izvrsne, ali uvijek im u razgovorima kažem, ok, to je super, ali ako to radiš svakog tjedna jasno je da ne možeš svaki put biti briljantan i da brzo reagiranje sa sobom povlači i određene pogreške.

Istina je da književne kritike nema dovoljno; za idealnu situaciju u jednoj književnosti potrebno je međusobna miroljubiva koegzistencija časopisne, pa i akademske kritike (koje nema jer nema ni časopisa s pravilnim ritmom izlaženja) i one novinske koja je također u mnogim tiskovinama svedena na najmanju moguću mjeru broja slovnih znakova. Osobito je porazno stanje s tretiranjem knjige na TV-u, dok je u zadnje vrijeme zanimljivo pratiti kritiku na nekim internet stranicama koje su vrlo sustavne i demokratične u pisanju o knjigama.

U posljednjih par godina, na primjer, vaš je Knjiški moljac jedna od najreferentnijih točaka ako se želite informirati ne samo o knjigama već i o svemu u vezi njih.  Mislim da je prava istina da u nas ima kvalitetnih i pametnih kritičara raznih gerenacija koji nemaju dovoljno prostora kako bi pokazali sve što mogu, pa zato prerano odustaju. Mislim da je to trenutna situacija i da za pet godina stanje ne mora biti nužno gore, dapače kad se shvati kako smanjenjem prostora za takve sadržaje nismo svi postali lijepi i bogati, niti su nas pozvali da sudjelujemo na "Farmi", vrlo je vjerojatno da će se neke stvari unormaliti.

Koliko vas kao kritičarku opterećuje nužnost iščitavanja velikog brojaknjiga, od kojih dobar dio baš i ne pruža "užitak u tekstu", što istovremenoznači i gubitak vremena za guštanje u čitanju nečega što pruža užitak?

Ne previše. Kao i svaki posao i ovaj ima svoje bolje i lošije trenutke. Čitati loše knjige dio je posla, ponekad i dobar poligon za ispucavanje frustracija, nešto kao nadomjestak vreće za boksanje, pa to ne smatram gubitkom vremena. Uostalom, dovoljno sam iskusna da ako na prvih dvadesetak stranica vidim da to stvarno nikamo ne ide, knjigu ne čitam do kraja niti o njoj pišem. To da će ti svaka knjiga pružiti "užitak u tekstu" prilično je romantičarsko shvaćanje kritičarskog posla i s takvim stavom lako je od njega odustati, što se mnogima i događa. Čitanje iz užitka kod mene je rezervirano za čitanje knjiga koje planiram prevoditi i za čitanje knjiga o kojima ne pišem, a ako se znate organizirati za sve ima vremena.  

Nije li frustrirajuće pisati samo o domaćim djelima i ne osjetite li potrebu da se prebacite na pisanje kritika o prijevodnim djelima?

Ni najmanje, mislim da je pisanje o domaćoj sceni mnogo stresnije, al i strasnije jer pišete o ljudima koja srećete i pozdravljate (ili ne pozdravljate) na ulici, ali i imate osjećaj kako pripadete toj nekakvoj sceni i na nju utječete. Taj je osjećaj bio najjači u doba FAK-a, ali me i danas još uvijek dovoljno veseli. Već petnaestak godina intenzivno pratim domaću prozu i u njoj sam doma, svaka nova knjiga koja se pojavi slaže se u nekakvom mom imaginarnom mozaiku kao jedna od kockica koja ima svoje prethodnike, svoju braću po tekstu i svoje mjesto u velikoj kući koja se zove hrvatska proza, recentna i ona o kojoj već pišu povijesti književnosti. Po struci sam kroatistica, a po karakteru vrlo sistematična, volim imati sve posloženo u glavi i na radnom stolu, tako da bi pisanje o prijevodnim djelima narušilo taj red.  

Koje kritičare/kolege volite čitati, tj. čije kritike?

Od ono malo kritičara koliko ih je još preostalo po raznoraznim kulturnim rubrikama i tiskanim i virtualnim medijima da ih se može takvima smatrati - a ja mislim da se kritičarom može zvati samoj onaj tko doista radi kontinuirano a ne kao odmak od drugih poslova - još uvijek sa zanimanjem pročitam što piše Robert Perišić, sviđa mi se pristup i stil Daria Grgića i s veseljem pratim vaš početni entuzijazam koji je u međuvremenu prerastao u profesionalizam.  

Koja je "formula" dobre kritike?  

Jednom sam rekla da je formula dobre novinske kritike - simple&smart. U te dvije kartice moraš ugurati malo sadržaja, dvije-tri rečenice o dosadašnjem opusu pisca i njegovom mjestu na sceni i prije svega jasan vrijednosni sud je li ta knjiga dobra ili loša. Ako si pri tome i malo duhovit i ubaciš neku foru, tvoji su urednici još sretniji. Ježim se od kritika koje prepričavaju i motaju priču, a nemaju vrijednosnog suda, to nisu kritike nego zapisi o knjizi koji eventualno mogu stajati kao blurb na koricama. Rekla bih da je formula - iznijeti jasan vrijednosni stav, bez kalkuliranja o posljedicama.

Da li smatrate da su kritičari svjesni medija u kojemu objavljuju, mogućihograničenja, specifične publike i sl., i  kako se sama nosite s time?

Ne mogu govoriti za druge, ali osobno mislim kako se s otvaranjem prostora književnosti u visokotiražnim medijima, a to je pomak koji se dogodio u drugoj polovici devedesetih, kritika oslobodila metagovora i postala «čitkija» i prilagođenija medijima u kojima se pojavljuje. Kritike u «Jutarnjem» doista može čitati i tzv. obični čitatelj, u što sam se uvjerila nebrojeno puta, a nastojim da mi teorijsko znanje, bez kojega dakako nema dobrog kritičara, ne bude svrha, nego pomoć - poput vodovodnih cijevi u stanu, ne vidimo ih, ali znamo da tu negdje postoje i bez njih ne funkcioniramo. Zato se od kritika u medijima koji nisu uskoprofesionalni stvarno ne mogu očekivati teorijski traktati.   

Iz tiska je izašlo prvo kolo biblioteke ''konTEKST'', čija ste urednica. Kako ste birali autore i naslove?

Biblioteku sam počela uređivati na poziv gospodina Slavka Goldsteina, nakon što je dogovorena suradnja između EPH i Novog libera. Zamišljena je kao biblioteka u kojoj će se ostvariti, kako naslov kaže, konTEKST jer će se u njoj objavljivati naslovi iz susjedstva, ili popularno rečeno regije, što recentni, što oni koji su obilježili neku književnu scenu ali u nas nisu objavljivani. U tom kontekstu pojavljivat će se i novi prozni rukopisi domaćih autora koji će se na taj način naći u širem okruženju i odmjeravati snage izvan vlastitog dvorišta.

Biblioteka polazi od ideje kako je međusobno upoznavanje, čitanje i odmjeravanje upravom u tom prostoru jednostavno nužnost, te kako će širi okvir pomoći i hrvatskim autorima da jasnije sagledaju gdje su i kakvi su. Do sada su se knjige autora iz regije u nas pojavljivale sporadično i u različitim biblioteka i kod raznih nakladnika i nisu ne znam kako dobro prolazile, pa nastojimo pokušati zajedničkim okvirom biblioteke dati im nešto jači zamašnjak.

Svaka knjiga imat će pogovor, što i nije učestala praksa u nas, i pazit će se na kvalitetu prijevoda. Ta je ideja već prepoznata kao dobrodošla od strane gospođe Alide Bremer i fondacije TRADUKI koja financijski pomaže međusobno prevođenje s jezika iz regije. A što se tiče samog izbora autora i naslova dakako da polazim od nekih osobnih preferencija i informacija, a popis autora koje bih rado imala u biblioteci je toliko dugačak da s time doista nema problema.  

Predstavite ukratko svaku od 4 knjige. Koje su značajke poetika svakog od zastupljenih autora?

Domaći autor je Tomislav Zajec o čijoj se poetici već dovoljno zna. Njegov roman "Lunapark" najžešći je do sada, u njemu Zajec polazi od ‘stvarnosti', dapače od jedne vijesti iz crne kronike, i ispisuje potresan roman o mladiću koji prolazi put od doma za nezbrinutu djecu, preko ‘popravnog' doma, do ulice na kojoj je osuđen na maloljetničku delikvenciju, prostituciju.  Kao izniman stilist i vješt pripovjedač Zajec ispisuje snažnu priču o prijateljstvu, ljubavi, čežnji i kroničnoj usamljenosti. Dodirujući "vruće teme" homoseksualizma, nasilja skinsa, automobila-bombe i brojnih drugih iz naše svakidašnjice, dopušta si i odmake koji zamagljuju realno i irealno.

Kratki roman "Snežni čovek" Davida Albaharija, pobornika postmodernističke književnosti ne treba, kao ni njegovu poetiku, posebno predstavljati jer je riječ o piscu koji kod nas ima brojne poklonike, a taj je roman jedan od ključnih u njegovom opusu.  Kritičari su ga do sada čitali kao točku zaokreta u Albaharijevoj poetici, prepoznavali u njemu odjeke aktualne politike i povijesti, tražeći, ponekad i pogrešno, otiske autobiografije samoga autora - jer, pripovjedač je pisac koji dolazi u stranu zemlju s jasnom nakanom kako je došao da bi pisao.

"Razdvojit ću pjenu od valova" Ferija Lainščeka, u sjajnom prijevodu Anite Peti Stantić, predstavlja jednog od najpoznatijih i najradije čitanih slovenskih autora (da, on je pisao i o roman o Severini!). To je snažna priča o odnosu muškarca i žene koji pripadaju različitim društvenim statusima, priča koja otvara pitanja osobne, ali i ženske slobode, žudnje za ljubavlju, erotske napetosti i sudbine. Ispisan na pozadini europske povijesti pred 1. svjetski rat i natopljen panonskom melankolijom, to je roman kakvi čine sam vrh suvremene europske prozne produkcije.

Najveći potencijalni hit su "Čefuri raus!" Gorana Vojnovića, pisca kojeg je "ispreskakala" slovenska policija trudeći se dobiti priznanje o krivnji njegovog junaka koji na jednom mjestu kaže da je slovenska policija za kurac. Tematika čefura - drugih, drukčijih, pripadnika manjinske zajednice - univerzalno je pitanje, a Vojnoviću je, inače filmskom redatelju, uspjelo napisati dinamičnu priču pisanu iz vizure sedamnaestogodišnjaka, čefura iz ljubljanskog naselja Fužine, koji igra košarku, druži se s frendovima ispred zgrade i pokušava izgraditi svoj identitet što je otežano činjenicom da je u Sloveniji čefur, a u Bosni, odakle s mu roditelji, Janez.   

Koja će biti prodajna cijena naslova i hoće li knjige biti dostupne na kioscima?

Knjige koštaju 129 kn, ukoliko ih kupujete preko Jutarnjeg kluba mislim da dobijete neki popust. Koliko ja znam, a nastojim se ne baviti tehnikalijama već samo literaturom kao takvom, neće se prodavati na kioscima.

Budući da biblioteka obuhvaća recentna djela južnoslavenske prozne produkcije, možete li reći kako ''stojimo'' u usporedbi sa susjedima? Koje su zajedničke značajke prozne produkcije južnoslavenskih zemalja, i postoje li razlike? Čini mi se primjerice da su postmodernističke prakse zastupljenije u srpskoj književnosti u odnosu na hrvatsku, bosanskohercegovačku i slovensku.

Kad razgovarate s kolegama iz drugih sredina postaje vam jasno da stojimo puno bolje nego što se to nama čini. Postoji neka fama koja se očito oslanja na stanje otprije desetak godina kako je hrvatska proza najjača u regiji, čemu je doista najviše pridonijela priča oko FAK-a. Moji slovenski prijatelji, pisci i nakladnici, kao i oni iz Srbije ili Bosne, znaju mnogo više o našoj prozi nego što se u nas zna o njihovoj i to mi je stvarno fascinantno, ali i znakovito.

Meni se pak čini da su prozne scene oko naše iznimno zanimljive, u srpskoj je kako bi rekao Teofil Pančić «sve paralelno u igri», ono što se nekada zvalo srpski postmodernisti danas je mainstream i to su autori koji dominiraju proznom scenom, na kojoj trenutno u Srbiji ne postoji nekakva produktivna generacijska podjela, ali se svake godine objavi stotinjak romana. U taj «mainstream» spadaju autori kao što su Albahari, Basara ili Velikić, a riječ je o piscima s međunarodnom recepcijom, riječju mainstreamu kakav bi svatko poželio.

Drukčiji je pak slučaj s autorima kao što su Arsenijević, Valjarević ili Vidojković koji ne izlaze iz postmodernističke kabanice, već iskazuju interes za urbane, stvarnosne, pa i marginalne teme.Crnogorska prozna scena više je nego prepoznatljiva u nas iz vrlo konkretnog razloga - njihovi najjači autori mlađe generacije, poznati i pod sintagmom «crnogorski boom», više no često premijerno objavljuju kod hrvatskih nakladnika.

Crnogorska kvalitetna prozna produkcija nije velika, a čini je više-manje četverokut Balša Brković, Andrej Nikolaidis, Ognjen Spahić i Dragan Radulović. Bosanska proza u nas je možda i najpoznatija/čitanija, ne samo zato što s njom dijelimo neke «zajedničke predstavnike», već i zbog relativnih poetičkih sličnosti. To doista i vrijedi za bosanske pripovjedače mlađe generacije, pripovjedače iskustva kako ih je nazvala tamošnja kritika, kao što su Veličković, Samardžić, Bazdulj, Hemon, Mehmedinović i dr., ali istovremeno tu su i oni s jačim korijenima u postmodernističkim poetikama poput Karahasana ili Horozovića, koji također imaju odličnu recepciju u Hrvatskoj.

Slovenska mlada proza, bez obzira na «jezičnu barijeru», relativno je dobro prijevodno zastupljena u nas, i vrlo produktivna, u nekim segmentima vrlo bliska našoj. Iako se kod njih u posljednje vrijeme događaju promjene - tematsko širenje i odmak mlađih autora od tema margine. «Cool autori» prošlih su godina svakako bili Čar, Skubic, Maja Novak, Čater, Gazvoda, Blatnik i dr. i do nedavno slovenskom je prozom dominirala kratka priča. No, svojim «velikim» i tradicionalnijim pričama scenom su suvereno vladali i klasik Jančar ili veliki majstor prekomurskih tema Lainšček. U posljednje vrijeme i u Sloveniji roman sve više uzima daha i kod mlađih autora koje sve više zanimaju obiteljske i posttranzicijske teme.

Koje naslove pripremate za drugo kolo i kad bi ono moglo izići?

Drugo kolo još nije do kraja definirano, pa se ne želim razmetati naslovima i autorima dok stvari ne budu pravno definirane. Nakon romana "Tesla, portret među maskama" Vladimira Pištala koji izlazi za koji tjedan, na jesen će se pojaviti najambiciozniji naslov - antologija bosanskohercegovačke priče "Rat i priče iz cijelog svijeta", rađena upravo za ovu ediciju, s izbornicima Enverom Kazazom i Ivanom Lovrenovićem. U pregovorima sam s nekim domaćim prozaicima, nadam se jednom odličnom makedonskom piscu, rezervirala sam novog Andreja Blatnika, objavit ćemo još jedan Pištalov naslov...

Jeste li zadovoljni recepcijom vaše antologije suvremene hrvatske proze ''Tko govori, tko piše''?

Jesam. To nije knjiga koja živi jednu sezonu, niti je tako zamišljena. Rađena je u sklopu antologijskog projekta Zagrebačke slavističke škole, primarno za strane slaviste, slavističke biblioteke, buduće prevoditelje hrvatskih autora na strane jezike, kako bi im ukazala na najvažnije autore i tekstove od 1994. do 2007. godine. No, jasno je da je računala i na recepciju u domaćoj sredini, a budući da znamo o kakvoj se sredini radi očekivala sam više 'cipelaranje' na temu koga u njoj nema, a koga ima i zašto.

To se nije dogodilo, nekoliko intervjua koje sam dala i nekoliko prikaza izbjeglo je tu temu, čak se nije ni zakačilo za potencijalni skandal s nepristajanjem jednog pisca da mu proza bude uvrštena u antologiju. Jasno sam objasnila kriterije kojima sam se vodila i metodu po kojoj to nije željela biti panorama koja obuhvaća sve dobre autore, već doista antologija koja prikazuje sve važne prozne modele bez obzira koliko koji od njih bio u datom trenutku moderan, atraktivan ili simpatičan medijima. Nije bilo puno primjedbi. 

Pratite li književnost koja nastaje na blogu? Postoji li neko neafirmirano blogersko ime čiju biste knjigu urednički potpisali i objavili u biblioteci ''konTEKST'' ? (Bit ću toliko slobodan pa vam skrenuti pažnju na jedan blog na kojemu autor objavljuje vrlo kvalitetnu kratku prozu : http://pametnizub888.blog.hr/).

Pratim koliko mi vrijeme dopusti, dakle sporadično i površno, iako još uvijek konzervativno najviše volim čitati kad je knjiga objavljena i kad se s njom može na kavu, u avion ili u krevet. No, nedovoljno da bih za sada javno pozvala nekog od blogera da mi ponudi rukopis za biblioteku, ali ću svakako obratiti pozornost na pametnog zuba po vašoj preporuci. Blog kao najdemokratskiji od svih medija vreća je bez dna u kojoj se nalazi svašta, vidim ga kao učilište i rasadište, kao supstitut nekadašnjim agilnim časopisima, veliki postotak toga ne valja ništa, a onaj manji vjerojatno će u budućnosti završiti u konzervativnom mediju knjige.  

Jeste li se ikad okušali u pisanju proze, i da li biste željeli?

Osim par davnih, postpubertetskih uradaka i nekoliko tekstova na rubu žanra, nisam onoliko koliko bih htjela. Maštam o slobodnoj godini kada ne bih morala raditi ništa jer imam osjećaj da bi tada moglo nastati nešto tog tipa. A slobodne godine baš i nema na vidiku.