Boris Perić : Kafkin 'Preobražaj' je dobrim dijelom i političko štivo
Od prve zbirke priča Borisa Perića „Sezona stakla“ iz 1992. pa do posljednje objavljene proze, romana „Trauma“ objavljenog ove godine, kritičari redom ističu njegov superiorni stil, erudiciju, obrazovanost, originalnost, smisao za humor… I ne griješe. Iz Perićevih stilistički besprijekornih proza isijava erudicija, one zahtijevaju punu koncentraciju i angažman čitatelja. Nisu, dakle, one lagano, beskrvno štivo za plažu, već punokrvne proze, sve rjeđe i u europskoj kulturi, danas kad se vrijednost nekog književnog djela prije svega mjeri brojem prodanih primjeraka, a urednike znalce zamjenjuju PR timovi.
Da ne spominjem ovdje Perićevu raznovrsnost, pisao je pripovijetke, romane, eseje (izdvajam ovdje eseje, kuharicu „Na večeri s Drakulom“), političke proze, te publicistiku (u koautorstvu s Tomislavom Pletencem). I da ne spominjem njegove brojne prijevode među kojima je možda vrhunac prijevod „Balada Petrice Kerempuha“ Miroslava Krleže na njemački. Sve to izdvaja Borisa Perića kao vrlo rijetku pticu današnje hrvatske književnosti.
Izravan povod ovom razgovoru jest Perićev prijevod „Preobražaja“ Franza Kafke i jesenas objavljen njegov krimić „Trauma“.
Preobražaj
Preobražaj
Važno je zvati se Gregor
Kafkin podrum
Edo Popović: Ove godine je stotinu i deseta obljetnica objavljivanja Kafkine pripovijetke "Preobražaj". Tvoj prijevod koliko znam četvrti je, ili peti, prijevod na hrvatski. Je li nešto nedostajalo prethodnim prijevodima pa si se odlučio na novi prijevod?
Boris Perić: Unutar tih stotinu i deset godina ima decenija i decenija tijekom kojih se pokušavalo dokučiti o čemu bi pripovijetka točno trebala govoriti, što mjerodavne umove, dakako, nije priječilo da je zarana proglase jednim od najvažnijih tekstova 20. stoljeća. A kako nam globalna stvarnost pokazuje, ni 21. je nije lišilo važnosti. Naravno, izučavanje Kafkina djela neprestance dovodi do novih uvida i rezultata, tako da na osnovi njih i prijevode valja obnavljati. Kako su naši prijevodi, bar što se tiče ključnih dijelova teksta, dosad izgledali kao da su prepisani jedan od drugog, „Preobražaj“ se nije mogao ni tumačiti drukčije nego što smo to učili u školi, dakle, kao priča o otuđenju s teškom primjesom metaforičke fantastike.
Ali, kamo sreće kad bi to bilo dovoljno. Ono što smatram bitnim, a to je činjenica da je „Preobražaj“ dobrim dijelom i političko štivo, iscrpno sam izložio u pogovoru knjizi, pa bih to ovdje sveo samo na nekoliko zanimljivih momenata. Pristupi li se tekstu bez interesa za njegove dublje značenjske razine, da ne kažem preko kukca, Gregor Samsa se jednog jutra zaista našao preobražen u „golemog kukca“, kako to prijevodi unisono i tvrde. Kafka se, uostalom, i sam pobrinuo da se ta predodžba stekne, posijavši po tekstu dosta entomoloških opisa Gregorova tijela, ali onda ostaje pitanje zašto riječi kao što su kukac ili insekt u izvorniku nema. A već se iz prve rečenice ceri nešto što se na njemačkom kaže „Ungeziefer“ (otprilike gamad). Tko bi si uzeo vremena da prouči taj izraz uočio bi, međutim, da je on izveden iz jedne staronjemačke riječi (zebar), koja je u svoje vrijeme označavala žrtvenu životinju (usp. i staroenglesku istoznačnicu tifer). S negacijskim predznakom, posrijedi je, dakle, nešto što se nije moglo žrtvovati, što je bilo nedostojno žrtve, koju je na obredima obično valjalo pojesti, i kao takvo nije izazivalo ništa doli odbojnost i gađenje.
Mnogo godina nakon tiskanja prvog izdanja „Preobražaja“, koje je uslijedilo za Kafkina života, tako da se i sam u prepisci s nakladnikom stigao žestoko oprijeti bilo čemu kukcolikom u likovnom rješenju naslovnice, talijanski filozof Giorgio Agamben posudit će u nastojanju da analizira društveni položaj svih nevoljnika kojima se tzv. suverena moć bez pardona bolno upleće u tzv. goli život iz rimskog prava izraz „homo sacer“, definiran kao čovjek koji se ne može žrtvovati bogovima, ali zato njegovo ubojstvo ne predstavlja kazneno djelo. Riječju, lovina za slobodni odstrel.
Gregor je uistinu žrtvovanja nedostojna žrtva, koju slijedom društveno tobože prihvatljiva gađenja valja eliminirati i možemo ga pronaći svugdje, ne samo u konclogorima i gulazima, autoritarnim i opresivnim režimima, zatvorima, psihijatrijskim ustanovama i što ja znam gdje još sve ne, nego i u svakodnevnom životu, recimo, na poslu ili u školi, pred sudovima, u žrvnjevima birokracije i tako unedogled.
I sad, vidimo li u kontekstu žrtvovanja i žrtvine nejestivosti, gađenja, gnušanja i odbojnosti, ikakav razlog da se na početku „Preobražaja“ nađe kukac, kojih, uzgred, ima i sasvim simpatičnih, a u novije vrijeme ih uslast i jedemo? Kako imenica gamad baš nikao ne funkcionira u jednini, odlučio sam se u prijevodu za mnogo precizniji izraz „nečist“, koja, sasvim usput, u izvorniku nije ni toliko golema koliko je čudovišna. I tako dalje i tako dalje. Ukratko, želimo li neki tekst zaista prevesti kako spada, moramo se o njemu detaljno informirati, uzeti u obzir i domete književne znanosti, a ne bi bilo naodmet ni da vladamo jezikom s kojeg prevodimo (a bome i vlastitim). Bojim se da to u našem prevodilaštvu nije baš uvijek slučaj.
Prijevod si zapravo najavio u knjizi eseja „Važno je zvati se Gregor“ objavljene 2014. Sedam godina poslije objavljuješ roman „Kafkin podrum“. Jesam li nešto propustio u tvojoj inspiraciji Kafkom? Vjerojatno jesam.
Pa, uglavnom i nisi, osim što sam u zbirku pripovijedaka „Sirove priče“ uvrstio i dvije travestije Kafkinih tekstova. Moje zanimanje za književne Gregore bila je isprva vezano uz Krležu (Kamilo Gregor, kako bard kaže, „jedini inteligentni Glembaj“, a u mnogočemu i predložak za lik Filipa Latinovicza) i Leopolda Sacher-Masocha (Gregor kao ropsko ime protagonista u romanu „Venera u krznu“), ali Kafka se tu – upravo preko Sacher—Masocha – svojim Gregorom Samsom nametnuo sam od sebe. Dok su, naime, prva dvojica još veseli mazohisti, koji sa svijetom i ženama uza svu okrutnost, pa i krvoločnost istih još razračunavaju s nekim uvijenim humorom (što, dakako, vrijedi i za Samsu), treći Gregor također je i sudbinski izopćenik, koji trpi diskriminaciju i zakonski neutemeljeno sankcioniranje svog identitetom zadanog položaja.
On je uistinu žrtvovanja nedostojna žrtva, koju slijedom društveno tobože prihvatljiva gađenja valja eliminirati i možemo ga pronaći svugdje, ne samo u konclogorima i gulazima, autoritarnim i opresivnim režimima, zatvorima, psihijatrijskim ustanovama i što ja znam gdje još sve ne, nego i u svakodnevnom životu, recimo, na poslu ili u školi, pred sudovima, u žrvnjevima birokracije i tako unedogled. Prenesen na svijet svakodnevice nuka nas, štoviše, da se s njim identificiramo, ali u tom bismo slučaju onaj latinski termin „homo sacer“, koji nesretniku u isti mah pripisuje atribute prokletstva i svetosti, trebali anglizirati u „homo sucker“. I tu bismo se zaista našli na tragu Franza Kafke, čiji opak humor obično previđamo kad neku situaciju nemušto i bez imalo pameti nazivamo „kafkijanskom“.
O prevođenju "Balada Petrice Kerempuha"
Davno sam radio intervju s Milom Dorom. Jedno pitanje ticalo se njegova prijevoda drame Dejana Dukovskog „Bure baruta“ na njemački. Kazao je da najviše problema imao s prijevodom psovki. Slavenski jezici obiluju sočnim psovkama, doslovan prijevod na njemački uglavnom je besmislen, i tu se Dor morao dovijati kako zadržati sočnost izvornog teksta. Vjerujem, međutim, da su izazovi pred kojima si stajao prevodeći Krležine „Balade Petrice Kerempuha“ na njemački bili veći i brojniji nego oni koji su stajali pred Dorom. Dakle, na kakvim si sve mukama bio prevodeći „Balade“?
Istina je da se naše psovanje vrlo teško prevodi, posebice na njemački. U svijetu danas postoji sasvim lijep broj socio-lingvističkih studija posvećenih njemačkom „analnom“ psovanju, dočim mi ovdje, pa i u široj nam regiji, psujemo i vaginalno i falusno i roditeljski i animalno i kako nam već dođe. U njemačkom se, eto, s migracijskim valovima, od kojih je prvi svakako bio gastarbajterski, tek nedavno etablirao izraz „ich ficke deine Mutter“, dok mi majke, sestre, pa i očeve, državu, nebeska tijela itd. jebemo od pamtivijeka. A kako je glagol jebati kao „jabhati“ postojao još u sanskrtu, možemo zaista biti ponosni ne samo na maštovitost domicilnih nam psovača, nego i na starinu njihova leksika. Uostalom, pa još je i Janko Polić Kamov sebe nazivao „pjesnikom psovača“, a i crkvene zidove su nam ne tako davno još resili natpisi tipa „ne kuni, kuna je narodna sramota“ ili tako nekako.
Vjerujem da se pokojni Milo Dor dobrano namučio s transliteracijom našeg etno-bogatstva i da mu je bilo bitno lakše prevoditi Krležu, koji, ako ništa, bar toliko ne psuje. Uzmemo li da kletva i psovka nisu baš isto, u „Baladama Petrice Kerempuha“ psovki nema, što, opet ne znači da ih je bilo iole lako prevoditi. Prvi problem svakako mi je bila činjenica da se „Balade“ u nas – što opravdano, što neopravdano – trpaju u dijalektalnu poeziju, a prevoditi dijalekt drugim dijalektom velik je zločin po sam tekst, jer toliko kompatibilnih dijalekata naprosto nema. Ali kako kajkavština Krležinih „Balada“ i nije jezik kojim bi neki kajkavac danas zaista govorio, već amalgam takoreći svega i svačega, njemački književni standard mi se ponudio kao odličan ciljni jezik.
Kaj je – ne samo u „Baladama“ – nešto mnogo šire od upitne zamjenice. Kaj je snažan, katkada nažalost i tragičan, kulturni i identitetski simbol, koji se ne može prevesti, već samo „enciklopedijski“ objasniti. Osim toga, pa ima u njemačkom jeziku i sasvim efektnih rima na kaj.
Kako „Balade“ i povijesno i jezično sežu do duboko u 16. stoljeće, mogao sam se k tome još i efektno igrati kombinacijama povijesnih razina tzv. novovisokonjemačkog. Ipak, jedan detalj kojem „Balade“ duguju svoj šarm nikako se nije mogao prevesti na njemački, a to su germanizmi, kojima Krležin tekst nikako ne oskudijeva. Svejedno, tu sam također postigao neki otklon od standarda, koristeći – gdje je bilo stilski opravdano – južnonjemačke riječi, to više što smo iz tzv. bajuvarskih dijalekata, kojima pripada i gotovo devedeset posto „austrijskog njemačkog“, ionako stoljećima crpili svoje germanizme. Daleko veći problem za prevođenje teksta kao što su „Balade“ predstavljaju metar, ritam i vrlo stroge rime, a sve to u prepjevu želi ostati sačuvano. Rječnici rima tu su od slabe koristi i tko se oslanja na njih, a zanemaruje vlastitu kreativnost, bolje da se takve zadaće i ne laća.
Prevoditi „Balade“, što je i sam Krleža smatrao „opasnim činom“, znači spjevati ih ponovno na ciljnom jeziku. Tu je Friedrich Nietzsche bio sasvim u pravu kad je rekao da je prevođenje „ples u okovima“. Ali postoji tu i jedan dodatak, jer na drugome mjestu kaže da je plesanje u okovima sloboda. I na kraju valja reći da njemački čitalac od „Balada“ neće imati nikakve koristi, ako ih sadržajno ne razumije, jer mu nisu poznati ni njihovi likovi, ni njihova topologija, nekmoli njihov povijesno-politički kontekst. U tu svrhu popratio sam prijevod svom silom informativnih fusnota (ima ih točno 235), dok duboke uvide u književno-povijesni značaj „Balada“ nudi opsežan pogovor koji mi je ustupio pokojni profesor Viktor Žmegač (a ponešto se valjda može saznati i iz mojeg).
Uzgred, s dubokom posthumnom zahvalnošću moram napomenuti i da je profesor Žmegač bio jedan od rijetkih koji su uopće vjerovali da ću prepjev navodno neprevedivih „Balada“ zaista privesti kraju. Od svih koji su sumnjali da će se to dogoditi, a nije da ih je bilo malo, izdvojio bih samo jedno novinarsko pitanje, naime, kako točno mislim prevesti „kaj“? Pa nisam ga ni mislio prevesti, pogotovo ne njemačkom upitnom zamjenicom, jer kaj je – ne samo u „Baladama“ – nešto mnogo šire. Kaj je snažan, katkada nažalost i tragičan, kulturni i identitetski simbol, koji se ne može prevesti, već samo „enciklopedijski“ objasniti. Osim toga, pa ima u njemačkom jeziku i sasvim efektnih rima na kaj.
Trivijala na visokoj književnoj razini
Rječnik nesvjestice i iskustva
Hrvatski politički bestijarij
Ove godine objavio si eseje „Rječnik nesvjestice i iskustva“ te krimić „Trauma“. Nije prvi put da se laćaš tzv. trivijalnog žanra. No kao i u slučaju gotičkog „Vampira“ i u ovom romanu si trivijalu podigao na visoku književnu razinu. Nije li krimić idealan žanr za pisanje o hrvatskoj svakodnevici?
Neki istočnjački mudrac, misli da se radi o Mao Ce-tungu, rekao je otprilike ovako: Želiš li znati što je ljubav, sudjeluj u ljubavi. U slučaju naše svakodnevice, to bi se prevelo kao: Želiš li znati što je kriminal, sudjeluj u kriminalu. Mnogi to nažalost shvaćaju doslovno i nije da im ne ide, ali kako osobno nemam talenta za izvođenje kriminalnih djela i nedjela, preostaje mi pisanje, što bi se reklo, na zadanu temu. Ne mislim da je žanr nužno trivijalan, ni gotički, ni kriminalistički, a ne mislim ni da je nužno loše ako se pri pisanju poigramo s elementima tzv. žanra. Ali kad je riječ o hrvatskoj svakodnevici, a jest, trivijalan je sam kriminal i to mu nikao ne služi na čast. Pa ti naši prijestupnici, bili političari ili puki poduzetnici, ne znaju ni krasti sa stilom, nekmoli da bi nam ubojice bili sposobni za ubojstvo koje bi nadilazilo puku pohlepu, koristoljublje, glupost ili kakvu drugu nisku strast.
Ako je riječ strast ovdje uopće na mjestu, bojim se da je zločin iz strasti kod nas zaista najdosadnija stvar koja se počinitelju ili žrtvi može dogoditi, a ni dokona publika poslije u novinama nema što pročitati. I onda ti sjedi, pa izmišljaj, što u neviđenom duhovnom ćumezu na kakav se Hrvatska stvarnost svela nije nimalo lako. Srećom, postoji taj neki „princip nevidljive ruke“, što ga ekonomisti rado pripisuju Adamu Smithu, prema kojem slučajnosti, povezane proizvoljno u uzročno-posljedične nizove, na kraju daju privid smisla. Neki to nazivaju još i kontingencijom, koja je, opet, po mom skromnom mišljenju, idealna za književnost.
Preveo sam dosad sasvim lijep broj krimića, među kojima bih posebno istaknuo neurološko-psihoanalitičke trilere njemačkog hit-autora Sebastiana Fitzeka, iz kojih se jasno vidi da se pravi zločin voli događati i iza čeonog režnja, ali u tim se moždanim arealima hrvatski kriminalci, njihove žrtve, a počesto i istražitelji njihovih niskih zločina nažalost baš i nemaju čime podičiti. Mašta i kreativnost znaju biti itekako naporni, ako ih u stvarnosti nema ni u natruhama. Isto, dakako, vrijedi i za obrazovanje, što ga svojim likovima moram pripisivati sasvim fikcionalno.
Naši prijestupnici, bili političari ili puki poduzetnici, ne znaju ni krasti sa stilom, nekmoli da bi nam ubojice bili sposobni za ubojstvo koje bi nadilazilo puku pohlepu, koristoljublje, glupost ili kakvu drugu nisku strast.
Katkada mi se čini da domete hrvatske obrazovne izvrsnosti Friedrich Nietzsche nije naznačio u svojem djelcu o „Budućnosti obrazovnih ustanova“, nego u čuvenoj rečenici: „Pustinja raste, jao onome tko pustinje krije.“ (Glagol bergen dakle, to što se s pustinjama radi, može se, uzgred, prevesti i kao sklanjati, osiguravati, čuvati, spašavati.) I slaba je onda utjeha što se latinska riječ za pustinju – eremus – u nas nekim sasvim drukčijim putovima slila u popularni ojko- i toponim Remetinec, Meku i pribježište svih našim zakonu nesklonih pustinjaka i samozvanih pustinjskih lisaca, od čije se rabote ne može sklepati ni pošten krimić.
Ali se zato može napisati pošten „Hrvatski politički bestijarij“. Razmišljaš li o proširenom izdanju bestijarija. Odnosno, je li u međuvremenu hrvatski politički govor postao bogatiji za neku novu zvjerku?
Apsolutno. Međusobno vrijeđanje hrvatskih političara nikad nije oskudijevalo zvjerskim metaforama, bile one njima baš posve jasne ili ne. Evo, recimo, moj koautor Tomislav Pletenac i ja imali smo svojevremeno čast da u Ogrizoviću budemo pripušteni inače policijski dobro čuvanoj tribini „Što nam čita predsjednik?“. Moram napomenuti da je komorna atmosfera tog pantovčačko-literarnog talk-showa naglo splasnula kad smo upitali Zorana Milanovića što mu točno znači taj „plameni jazavac“, kako nam je svojevremeno pobliže opisao premijera. Ono što predsjednik, međutim, nije znao bilo je da u određenim američkim slengovima - a kakav je to sleng, ako nije američki? - taj famozni „flaming badger“ stoji ni više ni manje nego za brutalnu analnu penetraciju. Nisam siguran ni je li mu se naše naknadno objašnjenje baš svidjelo, mislim, ono, Plenković, kužiš, brutalno, pa na što bi to ličilo? Ali svakako je za anale.
No, na stranu sad nastranu šalu, budno bilježimo svaki novi političarski izlet u zoologiju i polako bi zaista bilo vrijeme za tzv. drugo, prošireno izdanje i objasnimo naklonjenom čitaocu „šta je pesnik tačno hteo da kaže“, kad polit-pjesnici sami tome već nisu u stanju. U međuvremenu su zvonko odjeknuli svisci, pčele, udavi, medvjedi, da spomenem samo neke od njih. A čujem i da su se predsjednik, ministar vanjskih poslova i premijer počeli razbacivati čudnom riječju „katerpilar“, jer im očevidno ne sijeva gusjenica. Caterpillar je, uzgred, napušena gusjenica iz „Alice u zemlji čuda“, pa se samo pitam, je li ikoji od njih trojice ikad bio dijete, pa da to znade. Inače, zasad nam nedostaju mravojedi, vombati, čudnovati kljunaši, ljame i još poneka zvjerka koja bi se dobro uklopila u politički žargon, dakle, molim lijepo.
A sad mali intermeco, odnosno, nešto što obojica volimo, a to je reggae: Upravo dok ovo pišem zatječe me vijest da je umro Jimmy Cliff. I kako onda ne pomisliti na njegovu pjesmu „I can see clearly now“? Naposljetku i zato što nam političarska grla, kad se već bestijalno vrijeđaju, malo što vide jasno. A beštije samo čekaju da u što široj lepezi uđu u arenu domaćeg nam političkog intelekta. Pa, pomozimo im onda. A kako stvari stoje, ne vjerujem ni da će „Hrvatski politički bestijarij“ stati na samo dva izdanja. Osim toga, vidim da ćemo ga morati proširiti i na biljni svijet. Na ljudski ne, ljude ne treba personificirati.
Igor Mandić - strah i trepet hrvatskih pisaca
Kafkin podrum
Svojedobno je Igor Mandić bio strah i trepet hrvatskih pisaca. Riječ je, naravno, o njegovim kritikama. Ti si, međutim, to jest tvoje proze, odlično prošao kod njega. Mandićeva oda ukrašava unutarnje korice „Traume“. Zašto ovo kažem? Zato što mi se čini da ste ti i Mandić po šarolikosti interesa (od kuhinje, esejistike do publicistike), a posebno po obrazovanosti, braća po peru. Misliš li da pričam gluposti?
Stvar je je u tome što nitko od nas trojice nikad nije ni pričao ni pisao gluposti, ma koliko se čitaocima to zgodimice znalo takvim učiniti. Pokojni Igor Mandić pisao je zaista o svemu, pa i o stvarima koje nam, posebice u njegovim obradama, nisu uvijek bile na prvi pogled bliske. I umio ih je povezivati i tumačiti na upravo fascinantne načine, koji bi nam ih naposljetku učinili bliskima. A umio je, bome, i čitati, kroz retke, između njih, pa i ono što je u tim recima zapravo trebalo ostati skriveno. Mandićev citat koji resi unutarnje korice „Traume“ ticao se mog romana „Kafkin podrum“, čiju radnju sad ne bih baš prepričavao. Ali ono što bih volio otkriti jest činjenica da mu se u romanu, dakako, u specifičnom kontekstu, izuzetno dopao lik književnog kritičara koji se u svojim eksplikacijama uvelike služi njegovim rečenicama. Doslovce je napisao: „Ovo ni moja malenkost ne bi mogla smisliti.“ Ne mislim da se nije prepoznao, mislim, štoviše, da je to bio jedan od najvećih komplimenata koje sam mogao dobiti.
A ima i još jedan detalj koji nas povezuje, svu trojicu, a to je ljubav prema mačkama. Dan-danas negdje čuvam jedan tuš-portret Mandićevog mačka Pande, koji mi bijaše poklonio kad smo shvatili da nam je mačji svijet zajednička strast. Činjenica da se u ovom trenutku ne mogu sjetiti imena slikara, a pamtim ime mačka, valjda govori dovoljno. A sad ono drugo. Mislim da kao autor dviju kuharica mogu slobodno reći da u nas dobre kuhinjske esejistike, nekmoli političke ili erotske, kakav je Mandiću također bila draga, više i nema. Kao što i dobra esejistika sve više klizi u domenu rijetkosti, jer joj je i vrijeme očevidno prošlo. Pisati eseje među ostalim znači biti suveren u svijetu prividnih nespojivosti, progovarati kroz njih o nečem moguće trećem, neočekivanom, Brecht bi u našem prijevodu rekao „očudnom“, a opet biti jasan, razgovijetan, zatreba li i ciničan, pa i otrovan, u isti mah, naravno, i dobronamjeran, iskren, ne znam koje bih osobine još trebao pripisati eseju da ga legitimiran kao vrijednu književnu formu, a esejista kao umjetnika.
Možda griješim, ali ako nekadašnja esejistika u novije doba uzmiče pred nekakvim pomodnim influencerstvom, u kojem mi, braća po perju, baš i nemamo što tražiti, onda zaista ne znam što bih rekao. Osim, eventualno, laku noć. Igor Mandić volio je u svojim tekstovima, kao što već napomenuh, svoj pripovjedački ego nazivati „moja malenkost“. A što imamo danas? Malen-kost u grlu, ma bilo ovo i gramatički netočno. Zaista su nas snašla tužna spisateljska vremena. Riječju, anal-fabetizam.
Ovih dana je obljetnica rođenja Igora Mandića, ne mogu se priviknuti na činjenicu da više nije među nama još živima i zato ne pišem da je pokojni, pa da dodam ovdje neke njegove esejističke naslove koji su se bavili kulinarstvom, vinom, erotikom i glazbom, što bi ih neki agilniji nakladnik svakako trebao opet tiskati. Dakle, "Bračna kuhinja" (sa suprugom Slavicom), "Ekstaze i mamurluci", "Prijapov problem", "Od Bacha do Cagea", "Principi krimića", a da ne spominjem mogućnost objavljivanja njegovih sabranih djela. No, da prijeđem na stvar, ekstaze stoje i u naslovu tvoje knjige eseja o erotici, seksualnosti, religiji i drugim oblicima ekstatičnog doživljavanja svijeta, što si ih objavljivao u časopisu Playboy. Naslov je Ogledi o ekstazi. Playboy koliko znam više ne izlazi. Gdje bi danas mogao objavljivati takve eseje? Bi li ti za objavljivanje trebala dozvola Kaptola i tzv. braniteljskih udruga?
Pisanje u bilo kojoj formi, a tu vjerujem da eseju pripada posebno mjesto, ako je pravo, uvijek je i nekako društveno neugodno. To vrijedi za Mandića i njegovo vrijeme, a još više za ovo naše. Vjerojatno bi se i Mandić sad zajedljivo zamislio nad javnim moralom i sasvim opravdano zapitao što je to s tom našom tobožnjom konzervativnošću otišlo po zlu, ako s jedne strane zagovara pronatalitetnu politiku, a s druge proskribira i demonizira erotiku. Ili možda njezini zagovaratelji zapravo i ne znaju kako točno nastaju djeca i da tu postoji neka radosna sprega? Kad bi nečasna simbioza Crkve i braniteljskih udruga zaista bila mjerodavna za pitanja prokreacije, u spavaćim sobama proizvodili bismo nacionalno fanatizirane vojnike i njihove jednako zaluđene drugotne družice, ali, molim lijepo, samo bestrasno, u božanskoj apatiji. A za takvom se logikom baš i ne možeš povoditi ako pišeš za list kao što je Playboy.
Igor Mandić volio je u svojim tekstovima, kao što već napomenuh, svoj pripovjedački ego nazivati „moja malenkost“. A što imamo danas? Malen-kost u grlu, ma bilo ovo i gramatički netočno. Zaista su nas snašla tužna spisateljska vremena. Riječju, anal-fabetizam.
Ekstaza je, nemojmo to smetati s uma, također i radosno stanje duha, taman bila i vjerska. Mnogo je strasti u iskrenoj predanosti Bogu, Kristu, Alahu ili kome već, ali bojim se da to nadilazi emotivne kompetencije našeg društva, u kojem se, kako vidimo, kao jedina „strast“ sve više etablira mržnja. Da se malo poigram Mandićevim naslovom, mržnja jest neka vrsta trajnog mamurluka, ali ne poznaje ekstazu, jer se konstituira na liniji što manjeg moždanog otpora, na unaprijed serviranim predrasudama i resantimanima, koje bi mentalna aktivnost mogla - a svakako i trebala - raskrinkati kao besmislice. Umjesto toga, međutim, takozvano društvo, kako lokalno, tako i globalno, postaje sve militantnije, jer se militantnost u svijetu sasvim dobro snalazi i bez mozga.
I iz te mentalne rupčage, tog mračnog šupka civilizacije, potom – i opet bez ikakva otpora – klize nacionalizam, fašizam, terorizam i kojekakva druga impotentna zla, što ih naši obrazovno rezistentni bukači, ma koje god si političke preferencije pripisivali, na sav glas nastoje učiniti simpatičnima i u tome zahvaljujući unisonoj nesposobnosti i nevoljkosti kompletne nam trodiobe vlasti da se o njima bar pošteno izjasni nažalost još i uspijevaju. I sad ti piši o erotici i ekstazama, kad je mahnitoj masi vrhunac seksa urlanje gadarija tipa „za dom spremni“. Ne, bagro, nema tu nikakva erosa, naprotiv, mrkla tanatomanija je to što greškom smatrate uzbuđenjem. Nije Maks Luburić izmislio lubrikante, niti se Kvaternik zvao Dildo. A i popravni dom je nekakav dom, zar ne?
Kojim točno ekstremistima je namijenjen „Priručnik za ekstremiste“? Naime, ta knjiga zahtijeva mnogo mozga, mnogo više nego što ga imaju obrazovno rezistentni bukači koje spominješ. Je li danas ekstremist onaj koji razmišlja svojom glavom, kako se to veli, onaj koji kuži stvari i ne dopušta da mu prodaju muda pod bubrege?
To je, bojim se, vrlo delikatna tema, jer ekstremizam, koji zapravo izmiče suvislim definicijama, ovisno o kontekstu, miljeu i trenutku zaista može biti shvaćen i pozitivno i negativno. Ekstremist kao onaj koji razmišlja svojom glavom, odnosno, koji se, kako se to u nekim krugovima ljepše kaže, povodi za „zdravim razumom i čistom logikom“, dakle, dvama demonima koji će mu na kraju svijet razotkriti kao opaku križaljku mračnih zavjera i prljavih zakulisnih igara vješto kamuflirane moći, pod svojim će staniolskim šeširićem na kraju ispasti jednako smiješan kao i onaj čestiti građanin, koji bezuvjetno vjeruje političarskom i medijskom mainstreamu, i trudi se da isto tako zdravorazumski bude zadovoljan svijetom kakav jest.
Ekstremist, pak, koji podmeće bombe, mahnito ubija po školama i drugim javnim prostorima ili se kolima zalijeće u gomile nedužnih prolaznika nije ni vrijedan našeg „Priručnika“, koji bi ipak u prvom redu valjalo čitati kao humorističko štivo nadahnuto histerijom vremena u kojem živimo. Društvene znanosti već dugo barataju pomodnom riječju „narativ“, što bi se, preko nekih drugih jezika, sasvim lijepo moglo prevesti i kao „pripovijest“. A pripovijesti nisu tu da budu istinite ili lažne, nego da im vjerujemo. Jedan od jačih narativa u povijesti svakako je ispalio onaj metafizički ulizica Leibniz, kad je tupio kako je ovaj naš svijet najbolji od sviju svjetova, pa onda neki drugi umovi na njegovu tragu još ustvrdiše da ništa ne može ni biti doli dobro.
Mentalni ekstremist drukčijeg predznaka uvjerit će pak prvo samog sebe, a potom uz malo sreće i još ponekog, u pripovijest o svijetu kao kloaci zla, kojeg su, međutim, svjesni samo oni kojima je, ma na koji način, bilo dano da se „probude“ i progledaju. A između te „probuđenosti“ i onog što se danas naziva „woke“, a nerijetko predstavlja vrhunac perverzije mita o političkoj korektnosti, leksička razlika jedva da i postoji. I eto nas onda razapetih među narativnim ekstremima, usred svijeta o kojem se, bojim se, ne može ni govoriti bez poštene doze humora, pa što nam onda pri ruci po tom pitanju ne bi bili i neki priručnici? Osobno još najviše vjerujem Woodyju Allenu, kad u jednom filozofski veoma nadahnutom filmu kaže da ovaj svijet možda i nije najbolji od svih, ali najskuplji svakako jest.
Autentičnost se traži i to je ono što život čini zabavnim, ali i smiješnim
Ne možeš ti to
Vampir
D'Annunziev kod
Čitajući tvoju i Pletenčevu no-self-help knjigu „Ne možeš ti to“ padali su mi na pamet naslovi knjiga aforizama Zvonimira Drvara „Za gimnastiku glave“ i „Ekskluzivno za pametne“. Pitanje slično prethodnom: kome je namijenjen vaš no-self-help priručnik?
Svima koji su se spremni pomiriti s nepobitnom istinom da im pomoći nema, ponajmanje od njih samih. I naravno, koji su se toj činjenici voljni slatko-kiselo nasmijati. Iako se u knjizi povodimo za čuvenim citatom Samuela Becketta „Pokušaj, ne uspij, pokušaj ponovno, ne uspij bolje!“, mi nikome ne sugeriramo da se baš ubije svojim fiksnim idejama i jalovim pokušajima njihove realizacije. Katkada je bolje prepoznati uzaludnost vlastitih zamisli i uopće ne započeti s njihovim ostvarivanjem. Za to nam povijest čovječanstva srećom nudi dovoljno svijetlih primjera, za kojima se možemo povesti želimo li, kako ono reče Martin Heidegger, u svojem neuspjehu egzistirati autentično, odnosno, kako bi rekao Mate Bašić, spoznati autentičnog luzera u sebi. Riječju, autentičnost se traži i to je ono što život čini zabavnim, ali i smiješnim. Ili pak, kako ćemo sami reći u nastavku knjige, koji je već uvelike u pripremi, za život treba biti rođen.
Self-help knjige, pa bile one i no-self-help, danas idu kao halva. Kako je prošla vaša knjiga?
Kao halva. I drago mi je da još uvijek prolazi. Bit će da jedan dio čitateljstva u njoj pronalazi utjehu, pa i povod da se bar malo razveseli, dok drugi među njezinim recima i dalje grčevito traže skrivene naznake samopomoći. Ali, zaboga, kakva je to samopomoć, ako nam je preko knjiga, priručnika i skupih seansi nude drugi? Okej, ti samozvani gurui i lajfkoučevi svakako su svojom neiskrenom rabotom i besmislicama što ih naivnima prodaju kao mudrost pomogli sami sebi, prije svega u nastojanju da se obogate. Jedno vrijeme u tom je kontekstu bila popularna sintagma „pomoć za samopomoć“, što i opet ne daje previše smisla, ali lijepo zvuči. Tu traljavu pomoć spremno nam nude političari i ekonomisti, ali i kojekakvi spiritualni lideri, kad kažu da ćemo sreću pronaći odustanemo li od zabluda svijeta i života.
Skratimo li ovo matematički, self-help se i opet otkriva kao radost odustajanja. A kome svejedno nije do odustajanja, neka se nadahne našom knjigom, u kojoj, među ostalim, nudimo i recepte za stjecanje zavidnog start-up-bogatstva zanemarivanjem prirodnih zakona. Odjebite gravitaciju, odjebite termodinamiku i stvari će se proizvoditi same od sebe! Ima li to smisla? Naravno, kao i bilo koja druga self-help-koncepcija.
Vratimo se tvojim prvim romanima, „Vampiru“ i „D'Annunzijevu kodu“. Okosnica fabule „Vampira“ je legenda o pazinskom štrigunu Juri Grandu, dok je okosnica fabule drugog romana talijanski pjesnik, ratni pilot i političar Gabriele D'Annunzio. „D'Annunzijev kod“ se može čitati i kao nastavak „Vampira“. Volio bih vidjeti ponovljena izdanja obaju romana, jer su, kao i dobra literatura, i vampiri i nažalost fašizam vječni. Radeći na tim romanima podrobno si istražio biografije štriguna i talijanskog pjesnika. Jesi li u međuvremenu pronašao nove detalje vezane uz tu živopisnu dvojku?
Vampiri i fašizam su vječni, lijepo si to rekao. Možda bih tome još dodao: i ne mogu umrijeti, premda su odavna mrtvi, jer ne donose i ne slave ništa doli smrt. Ipak, vampiri su, posebice u kič-literaturi tipa „Sumrak-sage“, nekako simpatičniji od fašista. Tako gledano, Gabriele D'Annunzio također je simpatičniji od većine fašista, zaboravio si, naime, napomenuti da je bio i erotoman. Kao pjesniku ništa mu ne fali, kao političar bio je, rekao bih, nepopravljivi sanjar, kojem je i sam taj proto-fašizam zapravo služio kao sredstvo umjetničkog izraza, kojim je, a to je u svojoj ekscentričnosti zasigurno volio više od svega, mogao sasvim efektno šokirati svijet. Nažalost, njegova država, famozna kratkotrajna „Talijanska uprava Kvarnera“, bila je, koliko umjetnošću, prožeta i kriminalom i nasiljem, pa su ga krhkom miru prvog svjetskog poraća za volju upravo Talijani morali istjerati iz Rijeke.
S druge strane, njegovu bizarnom fijumanskom polisu komplimentirali su i dadaisti i Lenjin, a anarhistička ga literatura - uz Machnoovu Ukrajinu i građansko-ratnu Barcelonu - dan-danas navodi kao jednu od triju europskih anarhističkih državnih tvorevina. Zanimljivo je i da riječki ogranak Društva hrvatskih književnika u svojem programu ima manifestaciju pod naslovom „Poezija s balkona“. Ne vjerujem da jedno s drugim ima baš previše veze, ali i D'Annunzijevi su oružnici Fijumane svako toliko silom tjerali pred Guvernerovu palaču, gdje bi ih comandante s balkona bombardirao svojim stihovima. Ako se takvo nasilničko pjesničenje, bilo fašističko ili naprosto umotvor moderne, može nazvati političkim ritualom, ono što se tri stoljeća prije odigralo u istarskoj Kringi, a mislim, naravno, na junačku dekapitaciju vampira Jure Granda, također nije bilo ništa drugo.
Neki će reći i da je „Drakula“ bio pornić pisan u rigidnim uvjetima viktorijanskog morala. Jure Grando je, kako legenda kaže, svoju udovicu zaskakao i zagrobno, a D'Annunzio je, rekosmo, bio erotoman. Govori li nam to nešto?
Zamisli, lokalni župan uz pomoć nekolicine odvažnih mještana i jednog stranca (koji je valjda nezaobilazni dio tog folklora) u grobu ubija tipa, prokazana prethodno kao uzrok sviju zala koja su u to nesretno doba (dakle, neposredno nakon Uskočkog rata) snašla već ionako opustošenu Istru. I time, da stvar bude efektnija, smiruje puk i obuzdava njegovo iseljavanje iz siromašnog austrijskog u ipak nešto bogatiji mletački dio poluotoka. Pa što čekate, gospodine premijeru? Pronađite tog metafizičkog hrvatskog vampira, uzmite par odabranih hadezeovaca plus bar jednog glavosječu iz DP-a, i odrubite mu više pred televizijskim kamerama tu nakaznu lubanju, da nam nitko više i ne pomisli na Irsku, odakle je, gle čuda, podrijetlom bio i Bram Stoker, čiji je roman „Drakula“, čita li se iole pravilno, također uvelike politička storija. Kako je „Drakula“, u tome se književna znanost uglavnom slaže, među ostalim bio nadahnut i onodobnom viktorijanskom ksenofobijom, možete zlosilnika pronaći i među migrantima, pa da nam se nečasne sestre više uzalud ne bodu.
Znam da sam „Vampirom“, a još više „D'Annunzijevim kodom“ prilično razočarao ljubitelje fantastike i horora, jer su mi političke priče još uvijek draže, ali i ja bih volio vidjeti ponovljena izdanja tih dviju knjiga, to više što se „Vampiru“ bliži i dvadeseta godišnjica. S obzirom da je Jure Grando u međuvremenu postao i planetarno poznat, možda bih nešto i dopisao. Neki će, naime, reći i da je „Drakula“ bio pornić pisan u rigidnim uvjetima viktorijanskog morala. Jure Grando je, kako legenda kaže, svoju udovicu zaskakao i zagrobno, a D'Annunzio je, rekosmo, bio erotoman. Govori li nam to nešto?
I Krleža je rock and roll, ma što o tome mislila krležologija.
Trauma
Koliko se sjećam, svirao si bas gitaru u nekom bendu. Međutim, nisam primijetio da pišeš o glazbi. Doduše, tvoj opus nije malen, nisam imao u ruci svaku tvoju knjigu, pa možda, opet, griješim.
Griješiti je katkada sasvim ljudski. Da, svirao sam bas gitaru, čak sam joj posvetio i jednu kraću priču, koja je nažalost prošla dosta neprimijećeno, a svirao sam bome i bubnjeve, što se valjda dijalektički slilo u činjenicu da mi sad dosta dobro ide prevođenje poezije. Pred koju godinu objavio sam u koautorstvu s Tomislavom Pletencem, s kojim sam, uzgred, nekoć bezuspješno i muzicirao, zbirku eseja „Prisiljen da razmišljam“, u kojima smo pokušali psihoanalitički rasvijetliti tekstove s tzv. domaće pop i rock scene od osamdesetih naovamo i baš smo se pritom lijepo zabavljali.
Knjiga je dogurala čak i do pitanja na „Potjeri“, ali nažalost ni kandidati ni lovac nisu znali na čiju se to pjesmu u naslovu referiramo. Osim toga, trudim se da mi svaka knjiga, koliko je moguće, ima soundtrack, jer smatram da duhovnu riznicu koju nam je, što glazbom, što tekstom, namro danas već uvelike pokojni rock and roll nikako ne bi trebalo zanemarivati.
U „Traumi“ mi se prvi put pojavljuje i lik glazbenog kritičara, koji više-manje iznosi moja razmišljanja i razočaranja na zadanu temu, a u novom, još neobjavljenom romanu, znatiželjnici će među ostalim moći pročitati kakva je točno tajna sprega između Frana Galovića i Nirvane. Kad već spominjem „Traumu“, ljudi kojima je još do čitanja znaju me sasvim opravdano pitati odnosi li se posljednje poglavlje romana – koje se više-manje svodi na jednu riječ: „Albatros“ – na poznatu pjesmu Charlesa Baudelairea, kad gle, na pameti su mi zapravo bili Public Image Ltd.
Trudim se da mi svaka knjiga, koliko je moguće, ima soundtrack, jer smatram da duhovnu riznicu koju nam je, što glazbom, što tekstom, namro danas već uvelike pokojni rock and roll nikako ne bi trebalo zanemarivati.
Inače, posljednjih godina sviram vrlo malo i to isključio po doma, jer imam giht i gitarističke mi vratolomije padaju sve teže. A kako nisam posve siguran jesu li posljednje Goetheove riječi zaista glasile „Mehr Licht!“ (Više svjetla!) ili možda ipak „Mehr Gicht!“ (medicinari bi rekli: Više kristalnog artritisa!), valja mi biti oprezan. A da se malo i pohvalim, kad smo već pričali o Krleži, ne tako davno su mi Cinkuši na svojem albumu „Krava na orehu“ pod naslovom „Die Kuh im Nussbaum“ uglazbili prepjeve dviju tematski čvrsto povezanih balada („Krava na orehu“ i „Sanoborska“), što, bez obzira na vlastiti udio u tome, smatram odličnim iskorakom prema nečem čemu još valja nadjenuti ime.
U svakom slučaju, kad su Nijemci osamdesetih žarili i palili svojim „novim njemačkim valom“, malo koja pjesma im se mogla mjeriti s ovom. Vrijeme je da priznamo: I Krleža je rock and roll, ma što o tome mislila krležologija.
Kad već spominješ „Traumu“, tvoji se policajci u tom „krimiću“ odlikuju zavidno visokim stupnjem filozofskog obrazovanja. Je li toliko fikcije bilo baš neophodno?
Neophodno možda ne, ali potrebno svakako. Gdje bismo dospjeli kad bismo svoje krimiće pisali isključivo s pozicije policijske stvarnosti? Inspektora u tvojem „Hrvatskom pasijansu“ resi zavidna emotivna inteligencija, moj tu malo šteka, ali se zato priklanja mudroslovlju. A kako nas filozofi uče da između realnosti i stvarnosti ne postoji samo razlika, neko, pače, i opreka, sve je to, kako bi Hegel rekao, i umno i zbiljsko i obrnuto. Osim toga, svaki čestiti filozof napomenut će i da je filozofsko mišljenje jedno od najopasnijih mišljenja uopće.
Eto je, recimo, Slavoj Žižek svojedobno za jedne skupe zajedničke večere u Londonu proglasio sebe – uz sujedicu mu Juliana Assangea - jednim od dvojice „najopasnijih ljudi na svijetu“. A pravi inspektor, posebice ako je izmišljen, ne samo da neće bježati od opasnosti, nego će je samopožrtvovno tražiti. I bit će spreman taman i da pročita tog Hegela, samo ako mu to može pomoći da riješi slučaj. Dakle, da ne bude pogrešnih tumačenja, ne ironiziram policiju, nego filozofiju, koja mi je, za razliku od kriminalistike, ipak struka. I da, publika voli pasijanse, bili oni emotivno ili intelektualno nadahnuti. Vrijeme je da više etabliramo novu vrstu krimića.
Da ovo nekako zaokružimo, ironiziraš ti još od „Vampira“, preko „D'Annunzijeva koda“ i tvog „Povratka Filipa Latinovića“, pa sve do „Traume“, i psihijatriju, koja ti ipak nije struka.
Nije, ali kažem li da sam svojedobno diplomirao na shizofreniji kao jednoj od okosnica pripovjednog postupka u knjigama Petera Handkea, to ipak baca malčice drukčije svjetlo na cijelu priču. Jer jedno smo od nobelovca, ma što inače mislili o njemu, ipak mogli naučiti: Freud nam je svima i u svakoj prilici atestirao puste neuroze, koje više nisu ni bolesti ni anomalije, već jednostavno stanje svijesti, a poslije smo, naposljetku i zahvaljujući umovima kao što su Gilles Deleuze i Félix Guattari, saznali da je svijet zajedno s nama, njegovim bespomoćnim akterima i svjedocima, zapravo dubinski shizoidan. I da ga, da malo i Marxa osovimo na noge suvremenosti, ne treba toliko mijenjati, koliko različito tumačiti. Mislim da je književnost idealan medij za takve misaone vratolomije. Tko to ne priznaje, nije u krivu, ali svakako kasni u fazi.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Trauma
- Naklada Ljevak 09/2025.
- 288 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533559063
- Cijena: 21.90 eur
- Kupi knjigu!
Na temelju Perićevih ranijih djela jasno je da i 'Trauma' nadilazi okvire 'krimića' i 'trilera', pretvarajući ih u kompleksnu priču o društvenim i psihološkim slojevima stvarnosti. Roman kroz prizmu psihoterapije, ali i šire, otvara teme nasilja u svim oblicima, dajući mu snažnu aktualnost u kojoj se čitatelji mogu prepoznati – premda ne uvijek u najljepšem svjetlu.