Opće „prehrambeno” mjesto sira, koji se kao svojevrstan lajtmotiv provlači kroz svaku od priča, ne predstavlja ustupak posvemašnjoj publicističkoj gastro-pomami, već svojevrsnu kulturološku šifru, koja čitatelja vodi kroz kulturno-povijesne, mahom literarne pustopoljine posljednjih stoljeća. Stilski i sadržajno, a ponajprije pripovjedačko-tehnički, travestije Borisa Perića u "Sirovim pričama" približavaju se travestijama Umberta Eca, sa čijim su se tekstovima Perićevi radovi u kritikama i recenzijama zgodimice već znali uspoređivati.

Za razliku od ironične parodije, travestija ne ulazi u literarne polemike niti s autorima, niti s djelima koja obrađuje, već na duhovit način nastoji ukazati na niz literarnih i izvanliterarnih sadržaja s kojima se ne možemo sučeliti drukčije nego humoristički. Činjenica da priče u ovoj zbirci odišu i određenim eksplozivno-intelektualnim nabojem, koji čitatelja, međutim, ničime ne zamara, približava ih, pak – uz onu ekovsku – i proznoj i filmskoj poetici autora poput Woodyja Allena.

Kako je iz brojnih intervjua poznato da Woody Allen i Umberto Eco nikad nisu uspjeli razviti osobit interes jedan za drugog, moglo bi se slobodno reći da Perić svojim pričama te dvije poetike pomiruje kroz najmanji zajednički nazivnik, a to je upravo forma travestije.

Perićeve travestije s užitkom se prate u pripovijetkama (i jednoj pjesmi) u kojima će se osim književnih klasika naći i komadi izvučeni iz popularne kulture. Tu se očituje ono što je i inače kvaliteta Perićevih tekstova: autor se ne razmeće onim što je pročitao, pa da bi time čitatelja ponizio. Upravo obratno, Perić zna pričati svakome. Nekome to može biti obična razbibriga, a netko će s užitkom dešifrirati zavidnu količinu referenci. Netko će, pak, uživati u prepoznavanju raznovrsnih stilistika. Sve navedeno upravo su sirovine književnosti.

Čitanjem ulazimo u univerzum u kojem nas sir vodi od sirovine do surovosti, kako nam se mozak ne bi ukiselio poput zelja. A za to je potrebna strast, ambivalentna i problematična kakva već jest. Nije zaludu Woody Allen na pitanje je li seks prljav odgovorio: „Samo ako se izvodi ispravno!“. Tako je i ova zbirka sirove književnosti iz nekog metaforičkog balkanskog podruma napisana ispravno.
Tomislav Pletenac

Nakon ove književne travestije Borisa Perića, sir ćete gledati drugim očima.
utarnji list

Boris Perić rođen je 1966. u Varaždinu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao germanistiku i filozofiju. Bavi se književnošću, književnim i znanstvenim prevođenjem, te publicistikom i novinarstvom. Radio u više javnih glasila obrađujući teme iz kulture, znanosti, unutarnje i vanjske politike. Prozna djela i prijevode s njemačkog i engleskog, te na njemački jezik objavljivao u hrvatskim i inozemnim književnim časopisima. Uvršten u više književnih antologija. Za književne prijevode i autorska djela više puta nagrađivan.

Objavio je desetak djela, među kojima i: "Heartland" (pripovijetke, 1995.), "Vampir" (roman, 2006.), "D’Annunziev kod" (roman, 2007.), "Ogledi o ekstazi" (eseji, 2011.), "Povratak Filipa Latinovića" (roman, 2013.), "Zagabrijel" (roman, 2018.), "Povijest paučine", "Zagabrijel II" (roman, 2019.) itd. 

Roman "Povratak Filipa Latinovića" ušao je u uži izbor t-portalove nagrade za najbolji roman godine. Urednik je biblioteke Prezreni na svijetu, a nedavno je ostvario veliki uspjeh s prijevodom "Balada Petrice Kerempuha" na njemački jezik. Član Hrvatskog društva pisaca, Društva hrvatskih književnika, te Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Živi i radi u Zagrebu kao samostalni umjetnik.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.