Boris Perić : Vampir zorno oslikava duhovnu i moralnu mizeriju hrvatskog društva
Na večeri s Drakulom
Boris Perić autor je dva romana, pet knjiga pripovijedaka te nekoliko knjiga političke publicistike i eseja. Voditelj je književnih večeri u Zagrebu i Rijeci, a bavi se i prevođenjem s njemačkog jezika te je dosad preveo više desetaka naslova raznih žanrova. Svojevremeno je svirao bubnjeve u rock bandu. Prije dva mjeseca izašla mu je nova knjiga, ''Na večeri s Drakulom'', što je bio povod za razgovor.
***
Božidar Alajbegović: Potkraj prošle godine u izdanju Meandra izašla Vam je knjiga ''Na večeri s Drakulom''. Pomalo neobična sadržajem, no recite sami o kakvoj se knjizi radi?
Boris Perić: Radi se o zbirci kulturoloških i književnih eseja s elementima kuharice, jer se uz specifične teme s područja fantastike vežu određena jela, koja je naprosto trebalo pobliže obraditi. Posrijedi su tradicionalna rumunjska, bugarska, mađarska, ali i hrvatska jela, te neki nepčani užici vezani uz uvezene blagdane kao što je Halloween.
Uz recepte, knjiga, naravno, sadrži i niz tematskih tekstova (što mojih, što prevedenih), kao što je to, uostalom, bio slučaj i s mojom prvom "čitljivom kuharicom" "Priče iz bečke kuhinje". No, da odmah riješimo bitne nedoumice, odat ću vam jednu tajnu: ne znam kuhati, ali zašto bi me to priječilo da pišem o kulinarstvu? Naposljetku, rado jedem.
Vampirskom tematikom bavite se i u novoj knjizi, a ta fantastična bića pojavljuju se i u vašim pričama i romanima. Zašto baš vampiri, otkud tolika preokupacija žilogrizima?
Ako ste pomno čitali "Vampira", vidjeli ste da u prvom planu nije puka preokupacija tim specifičnim bićem književne i pučke uobrazilje, već metafora koja zorno oslikava duhovnu i moralnu mizeriju hrvatskog društva. S druge strane, u svjetskom, ali i domaćem kontekstu ta bića predstavljaju etnografsku, pa i literarnu činjenicu, zbog čega smo naposljetku Tomislav Pletenac i ja napisali "Fantastična bića Istre i Kvarnera". Bojim se da će se svašta izgubiti, naprosto stoga što nitko ne bilježi.
Nije to specifičnost Istre i Kvarnera, takve knjige trebale bi se pisati i o drugim krajevima Hrvatske. U nastanku vampirskog mita, koji je naposljetku i doveo do "Drakule", ova je zemlja svojom predajom i legendama odigrala važniju ulogu nego što smo je svjesni. Ako smo već tu gdje jesmo, a to i nije bog zna što, lijepo je znati da smo bar u nečemu bili važni, ma koliko to marginalno bilo.
Kad su vampiri u pitanju, komponenta seksualnosti iznimno je značajna.
"Drakula" Brama Stokera je, kao što sam više puta isticao, neka vrsta viktorijanskog pornića. Da pojednostavim, bio je to način da se o temama vezanim uz erotiku i seksualnost u to doba rigidnog moraliziranja progovori na društveno prihvatljiv način. Inače, seksualne konotacije vampirizma stare su koliko i bavljenje tom temom, od Goethea i Byrona do suvremene filmske produkcije. Gledao sam da u mom romanu bude i tih konotacija, jer ne možemo samo tako prešutjeti arhetipove vlastitih strasti, ali ne previše, jer pisao sam, ipak, o nečem drugom...
Vaš roman ''D'Annunzijev kod'' u medijima je bio predstavljan kao drugi dio trilogije, započete romanom ''Vampir''. U kojoj je fazi završni dio troknjižja i možete li nam reći nešto o sadržaju?
Drago mi je da ovim putem mogu najaviti treći dio trilogije "Krv", na kojem već neko vrijeme radim. Ako me se dosad i trpalo u fantastiku, sa čime se ne bih baš svaki put složio, u tom romanu bit će je još manje nego u prethodnima, jer me fantastika u uvriježenom smislu zapravo i ne zanima. U nas taj se žanr nažalost sam getoizira i uz rijetke iznimke ne progovara ni o čemu relevantnom, a meni, dok pišem, nije do takve vrste zabave.
Neka od ključnih mjesta radnje mog novog romana, toliko mogu otkriti, bit će rijeka Soča, Jasenovac i Srebrenica, dakle, mjesta zla, koje je s jedne strane, tu se mirne duše možemo složiti s Hannom Arendt, banalna stvar, dok s druge ipak navodi na razmišljanje o kategorijama kao što su krivnja i odgovornost, a u širem smislu i identitet. Mislim da u kontekstu takva zla, a njegove sam topose natuknuo u oba dosadašnja romana, pretjeranom glibljenju u fantastici naprosto ne može biti mjesta.
Razmišljate li o svojevrsnom nastavku knjige ''Fantastična bića Istre i Kvarnera'' koju ste napisali u suradnji s Tomislavom Pletencem, u kojoj biste čitatelje upoznali s fantastičnim bićima drugih hrvatskih regija?
Razmišljamo o tome i to bi trebao biti potencijalni drugi dio projekta. Zasad nam se nameću dvije mogućnosti: nastaviti s fantastikom zadanog područja, pri čemu bismo se koncentrirali i na tzv. urbane legende, ili, pak, pisati o fantastičnim bićima drugih krajeva Hrvatske i Balkana. Bojim se samo da je posrijedi poduhvat koji iziskuje velik istraživački napor, a nije ga lako ni financirati, pa bi realizacija mogla potrajati.
Dugi niz godina bavite se prevođenjem s njemačkog jezika. Kakva su Vaša iskustva s izdavačima? Jeste li imali negativnih iskustava, u smislu neisplate honorara i sl.?
Da kucnem o drvo, nisam imao previše negativnih iskustava s izdavačima, ni što se tiče mojih knjiga, ni što se tiče prijevoda. Imao sam, doduše, negativnih iskustava s izdavačkim projektima u koje sam na neki način bio uključen. Mislim da nije u redu da se nekim autorima, poglavito mlađim, ne isplaćuju honorari, jer to ne doprinosi daljnjem razvoju književnog tržišta i mašinerije koja stoji iza njega. Isto tako mogu se požaliti na krajnje negativno iskustvo napornog uplitanja ne baš kompetentnih izdavača i urednika u smisao i sadržaj prijevoda, ali to se, srećom, ne događa često. Sve u svemu, zadovoljan sam.
Može li se živjeti od prevođenja?
U mom slučaju može se, s obzirom da nas nema previše koji bismo prevodili s njemačkog jezika. Nažalost, mnogi ne uspijevaju temeljiti egzistenciju na prevođenju, a to ni u kojem slučaju ne govori o kvaliteti prevoditelja, nego o zakonima ponude i potražnje. S druge strane, u prevoditeljskoj branši ima i mnogo šlamperaja, ali toga nažalost ima svugdje.
Nedavno je Hrvatsko društvo pisaca održalo dvodnevni simpozij s temom ''Prevoditelj - između pisca i čitatelja''. Koji su najveći problemi prevodilačke struke u Hrvatskoj?
Uz dužno poštivanje spram Filozofskog fakulteta i pojedinih njegovih odsjeka, te simpozijima i stručnim skupovima poput navedenog, mislim da se književnom prevođenju u nas naprosto posvećuje premalo pozornosti. S druge strane, tamo gdje toga i ima, ne postoji dovoljno zanimanja, jer, kako sam imao prilike čuti, nitko ne želi raditi nešto što mu se čini toliko nesigurnim.
Nažalost, prevođenje je u našem društvu uglavnom slobodno zanimanje, što mnoge mlađe ljude baš i ne privlači. Rizik posla i s njime povezani izazovi naprosto nisu za mnoge od nas. Žao mi je da je tako, ako smo socijalnu sigurnost nekadašnjeg sustava već toliko htjeli zamijeniti neumoljivošću kapitalizma i liberalizma.
Na kojim prijevodima trenutno radite?
Kao i svaki drugi prevoditelj, imam nekoliko knjiga na kojima na ovaj ili onaj način radim, ali o tome bih radije govorio kad budu bar približno gotove. Ono što mogu najaviti je završen prijevod knjige "Europa unakrsno" Blixe Bargelda (knjiga je u međuvremenu objavljena, op.ur.), te izbor iz u nas manje poznate erotske poezije Bertolta Brechta. Među tim dvjema knjigama vidim tijesnu vezu, ali o tome ću više reći kad budu objavljene i kad, ako bude sreće i novaca, Blixa Bargeld, koji je nedavno snimio i CD na kojem čita Brechtovu lascivnu poeziju, i moja malenkost napravimo dvojezičnu književnu večer posvećenu Brechtu.
Preveli ste velik broj djela s njemačkog jezika, autora poput A.Schnitzlera, T.Bernharda, H.Hessea, I.Schulzea, G.Grassa, itd.. Koja je knjiga predstavljala najveći izazov?
Autobiografije Günthera Grassa bila je svakako velik izazov, jer ju je trebalo napraviti u najkraćem mogućem roku, na čemu ponajprije zahvaljujem kolegici Helen Sinković, koja je preuzela velik dio knjige. Što se mene osobno tiče, velik izazov bila je i "Novela sna" Arthura Schnitzlera, jer se, između ostalog, radilo o tekstu koji je poslužio kao predložak za scenarij filma "Oči širom zatvorene" Stanleya Kubricka. Budući da taj film osobno smatram veoma važnim, prijevod je bio utoliko "škakljiviji".
Dobar ste poznavatelj njemačke književnosti - možete li navesti nekoliko suvremenih autora/ica još neprevedenih na hrvatski, a koji zaslužuju pažnju?
Teško mi je nabrajati takve autore, jer bi to značilo navođenje vode na vlastiti prevoditeljski mlin. Ipak, dopustite mi da malo izađem iz okvira pitanja i kažem da ćemo o suvremenim autorima moći bitno lakše razgovarati kad u prijevodu budu postojala mnoga starija, da ne kažem klasična djela, koja su dosad uglavnom bila zapostavljana. Autor kojeg bih trenutno najradije prevodio je njemački pjesnik Stefan George. Film "Valkira" trebao bi objasniti zašto.
Voditelj ste tribine ''Književni petak'' u Zagrebu, a u Rijeci moderirate književne večeri u knjižari Ribook. Jeste li zadovoljni posječenošću? Dolaze li uvijek isti ljudi i koji je prosječan broj posjetitelja u Zagrebu i Rijeci?
U Zagrebu se naprosto radilo o nastavku funkcioniranja Književnog petka, koje je, usudio bih se reći, osigurano. U suradnji s KGZ-om nastojim tu tribinu što je moguće više približiti publici i posjećenost je više nego dobra. To, naravno, ne znači da Književni petak nije cvao i za vrijeme mnogih mojih prethodnika, ali drukčija percepcija književnosti naprosto istiskuje tribine kao mjesto okupljanja, informiranja i uživanja u tekstu.
U Ribooku je stvar pomalo drukčija, jer se radi o nečem novom, posebice za Rijeku. Tamo se, osim toga, koncentriram na "lokalne" teme, o čemu svjedoči i naslov tribine "Carne del Carnaro". Grad Rijeka i njegova šira regija trenutno pokazuju veliko zanimanje za rasvjetljavanje vlastita identiteta, što je razumljivo, uzme li se u obzir povijesni razvoj tog kraja. Uspijem li tome dati kakav-takav doprinos, bit ću više nego zadovoljan.
Zamjećujete li razlike između riječke i zagrebačke publike? Npr. postoji teza o riječkoj koncertnoj (rock) publici kao zahtjevnoj, hladnoj publici koju je teško impresionirati. Je li takva i riječka književna publika?
Ako govorimo o rock-publici, mogu reći da se jedan od posljednjih javnih nastupa pokojnog i neprežaljenog Darka Glavana (povodom reizdanja knjige "Punk") dogodio upravo kod mene u Ribooku. Zanimanje publike bilo je izuzetno veliko, ali takav odaziv bilježi i Književni petak sa sličnim temama. Mislim da se veze između rocka i književnosti trebaju i dalje njegovati, bez obzira što mislili o Rijeci ili Zagrebu. Osobno pripadam generaciji koja je povezanost između ta dva žanra doživljavala tješnje nego što bi se to danas reklo, ali isto tako ne mislim da bi to danas trebala biti stvar nostalgije ili melankolije.
Kao pisac nastupao sam s nekim protagonistima rock-scene i ne mogu reći da pritom nismo ostvarili dobru simbiozu. Odlučim li ikad ponovno sjesti za bubnjeve, što sam ne tako davno još zdušno radio, premda je, kao i kod mnogih drugih, uspjeh uglavnom izostao, ne bih imao ništa protiv da se to dogodi u Rijeci, ali ne zato što bi mi Rijeka iz ikojeg razloga bila preča od Zagreba, već naprosto stoga što se radi o gradu za koji me vežu mnoge uspomene. S književnošću ne bi trebalo biti drukčije.
Priznajem da nisam znao za Vaše bubnjarsko iskustvo. Jeste li svirali u nekom afirmiranom bandu?
Da, svirao sam bubnjeve godinama, također i bas-gitaru, uglavnom u Varaždinu, za tinejdžerskih dana, a potom nešto malo i u Zagrebu, ali bez spomena vrijednog uspjeha. Nijedan band nije se afirmirao.
Na večeri s Drakulom
- Meandarmedia 10/2009.
- 108 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789537355487