Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 06.11.2007.

James Hamilton-Paterson : Kuhanje s Fernet Brancom

Ideju za roman "Kuhanje s Fernet Brancom" James Hamilton-Paterson dobio je pomažući dvojici talijanskih prijatelja pronaći kuću u Toskani. Negdje u planinama Apuanskih Alpi pronašli su idealnu, usamljenu lokaciju. No tada je britanski pisac kroz krošnje ugledao krov još jedne kuće. Prijatelji su se odmah počeli šaliti kako mora biti užasno kad ti usred Italije, u ladanjskom utočištu Toskane, svako malo po šećer ili kavu dolazi stranac koji ne zna talijanski. Jedan prijatelj je rekao kako ga već može i vidjeti: „Iz Istočne je Evrope i zove se Marta...“ Istog trena James Hamilton-Paterson je vidio veći dio svog romana „Kuhanje s Fernet Brancom“.

Poslednjih desetljeća Toskana se pretvorila u vikendaško naselje bogatih i slavnih: vikendaški „Richiestan“. Starosjedioci govore kako je na sjeveru pokrajine već teško pronaći autentičnu casu colonicu. Sve su razrušene ili ulickane. Uz moto „sunce, vino, mirisi lavande i kadulje“ nekretenine idu kao alva. Ovdje, daleko od svijeta biznisa, u radostima života pokušavaju uživati korporacijski menađeri, redateljske zvijezde, i sumnjivi ruski milijunaši, koji u Hollywoodu, Moskvi i Londonu, predstavljaju upravo negaciju tog opuštenog, mediteranskog „načina života“.

James Hamilton-Paterson je „originalni“ toskanski vikendaš. Već više od četvrt stoljeća živi u Cortoni - mjestašcu iz Mayesova hita „Pod suncem Toskane“ u kojem se opisuje kupnja i adaptacija stare toskanske kuće. Jedan dio godine Paterson provodi i na Filipinima. Neko vrijeme živio je i u Libiji. Paterson (1941.) je zapravo vrlo zanimljiv lik. Kao pisac pojavljuje se poprilično kasno – u poznim četrdesetima. No uglednu čitateljsku sljedbu stekao je, ako se tako moe reći, zarana.

Njegov prvi roman, „Gerontius“ (1989.) oduševio je Michaela Ondaatjea. S „Duhovima Manile“ (1994.) utjecao je na Alexa Garlanda. Kao njegov veliki obožavatelj često se navodi i J.G. Ballard. A snažan odjek izazvao je i članak „Asking for It“ (objavljen u Granti 1999.) u kojem je Paterson opisao kako su ga 1966. u pustinji blizu Tripolija silovala petorica Beduina. U članku Paterson pokušava naći opravdanje za svoje silovatelje. No to je jedna sasvim druga tema...

Ukratko, nakon poezije i reportaža, političkih eseja i proze, Paterson se okušao i u komediji. „Kuhanje s Fernet Brancom“ ujedno je i njegov prvi pokušaj za širim priznanjem.

Polovicu romana Paterson je dobio od svog talijanskog prijatelja. Tipična toskanska susjeda je „iz Istočne Evrope i zove se Marta“. Njen prvi susjed je stanoviti Gerald Samper, pisac autobiografija slavnih. Dvoje toskanskih „vikendaša“ neka su vrsta „eurotrasha“, kako Amerikanci zovu pompozne i sumnjive evropske bogataše. Gerry je karikaturalni engleski snob, prikriveni sadista i neosvješteni gay. Marta je usidjelica iz „Vojnovije“, obiteljski povezana s organiziranim kriminalom i svim dubiozama tranzicije. Gerry Martu zove „euroflička“. Ona njega „dudi“ („tetkica“). Ono što ih povezuje je blisko susjedstvo (o kojem im trgovac nekretninama nije govorio) i sklonost prema crnom vinu Fernet Branco.

"Kuhanje s Fernet Brancom" odlična je satira. Prema Marti Paterson pokazuje određene simpatije, gotovo pa neku vrst „političke korektnosti“ (koliko je to već moguće kad je posrijedi tipična tranzicijska zemlja). No ako je lik „dudija“ pisao kao vlastitu karikaturu – a s obzirom da je riječ o Britancu, piscu i toskanskom vikendašu, moglo bi se tako shvatiti – onda se nije nimalo štedio. Gerry je bjelosvjetsko zagađenje autohtone zajednice. U kombinaciji sa sumnjivim Martinim bratom, koji se pojavljuje u crnom helikopteru bez registracijskih oznaka, on predstavlja Toskanu reduciranu na „richiestanski“ tematski park: tamo gdje su nekada živjeli vinogradari i maslinari sada su istočnoevropski moćnici i zapadnoevropski snobovi.

Paterson ne piše izravno o toj kičizaciji lokalne autohtonosti. Roman nema ideološkog ekstrakta. Nema čak niti izraženijeg globalističkog konteksta. Sve što se treba reći, plasira se kroz humor. Onako, izokola. Umjesto da govori o Gerryu, Paterson ga pušta neka baljezga o ovome i onome. O receptima s dimljenim mačkama. O imigrantima. O kulturi. Pa tako u nekoj vrsti sinteze talijanskog turizma Gerry kaže: „...ne moraš ubijati ilegalne useljenike. Zašto ih ne bi kaznio vodeći ih na obavezne obilaske palače Uffizi... Ubrzo ne bi uopće bilo ilegalnih useljenika u Italiji. Svi bi pohrlili drugamo, napose u Britaniju, gdje nije ostalo dovoljno kulture da im predstavlja prijetnju.“

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –