Jason : Pssst!
One sekunde kad se Akademija (dakako, ne naša) pomalo stidljivo dohvatila stripa počelo je nadmudrivanje oko prave, pravilne i po mogućnosti sveobuhvatne definicije istoga. Nije se tome čuditi; književnost prolazi kroz to već brat bratu 2500 godina, film barem sto, a ni ostale umjetnosti ne zaostaju. Definicija je barem onoliko koliko i teoretičara, a kad tom diskursu pridodamo i umjetnike koji zapravo stvaraju unutar medija jedino što nam preostaje jest povesti se za Sokratom i onom njegovom o znanju i neznanju.
Da ste kojim slučajem upitali, danas pokojnog, Ranka Munitića što misli o Jasonovom stripu "Pssst!" vjerojatno bi dobili pomalo snishodljivo predavanje o tome kako strip bez teksta zapravo nije strip. Takav bi odgovor vjerojatno zbunio Vladu Šagadina, vlasnika i urednika novopokrenute izdavačke kuće 2x2, koji je za nastupna dva naslova odabrao upravo stripove bez teksta. Prvi takav bio je Vučine mlade splitske autorice Sonje Gašperov, a drugi "Pssst!" Johna Arnea Sćterøya - Jasona. Unatoč tome što možda i nisu stripovi, oba su sjajna.
Da je riječ o Skandinavcu da se naslutiti već i iz onih nesvakidašnjih slova u njegovom prezimenu. Čak i da vam je to nekako promaklo, jedan pogled na Pssst! bio bi vam dovoljan da u njemu detektirate onu skandinavsku melankoliju (o kojoj sam, sasvim donedavno, mislio da je apsolutni mit - loše skrojena metafora nemaštovitih filmskih kritičara - dok nedavno nisam pogledao nekoliko švedskih filmova za djecu; dovoljno je reći da više nisam sklon mitološkom tumačenju) koja je, tako barem kažu, produkt dugih polarnih noći i preskupog alkohola.
Jason je Norvežanin koji već dugi niz godina živi i radi u Montpellieru u Francuskoj (vjerojatno zbog toga što Norveška nema strip-scenu vrijednu spomena), odakle je u svijet izbacio radove poput The living and the dead, I killed Adolf Hitler, Pocket full of rain, Werewolves of Montpellier,... kojima je zaludio publiku diljem svijeta i stekao kultnu čitateljsku sljedbu. U Hrvatskoj ga je prvi put predstavio Darko Macan na stranicama Q-stripa, a jedini njegov album na našem teritoriju je upravo ovaj. Sudeći po pročitanom, bilo bi šteta da i ostane jedini.
Osnovni motivi Jasonovog stripa nekako su nam poznati. Vidjeli smo ih već u filmovima Ingmara Bergmana i Mikea Leigha, kod autora poput Raymonda Carvera, Kazua Išigura i mnogih drugih. Strip im se dugo opirao, smatrajući da u šarenom svijetu dječjih junaka i fantastičnih pustolovina nema mjesta ozbiljnosti, tuzi i sjeti. Otpor je prestao tek kad je strip izgubio utrku za vladara masovnih medija. Djeca su se okrenula drugim oblicima zabave, a crno-bijelim kvadratima prišla je neka nova i potpuno drugačija publika. Novoj se publici nisu mogli prodati junaci, no mogao im se „prodati" sam medij - umjetnost slijeda u svoja je djela mogla pripustiti raznorazne narative koji su tek nekoliko desetljeća ranije bili gotovo pa nezamislivi. Nova paradigma stripa tražila je stripove poput Jasonovih i ubrzo ih je pronašla.
Pssst! je strip tišine, no bitno je naglasiti kako tišina nije tek puko konstrukcijsko obilježje. Jasonov je svijet sastavljen od sićušnih trenutaka svakodnevnih života, od sastanaka i rastanaka, od neprežaljenih ljubavi, od smrti i promjene, od odrastanja vlastitih potomaka, od usamljenosti i neprestane čežnje. O svakom od ovih elemenata ispričane su bezbrojne priče, bezbrojne varijacije i egzemplifikacije. Diskurzivna buka taložena stotinama godina gotovo ih je lišila smisla. Svaka nova dijegeza automatski se pretvara u parafrazu. No, lišeni teksta, ovi elementi progovaraju na drugačiji način, dostupan samo vizualnim umjetnostima.
Životi Jasonovih amtropomorfnih životinja (i pokojeg kostura), zaustavljeni i prikazani u nekoliko pokreta i domišljatih kompozicija, ne skreću pozornost na sebe već pokušavaju s čitateljem uspostaviti neposredni komunikacijski kanal. Nemoguće je lišiti umjetničko djelo određene razine manipulacije. Autor manipulira kompozicijom, selekcijom kadrova i slijedom, a jasna namjera te pozadine je stvaranje linearne priče koja ima svoj početak i kraj. No, prostor između kadrova ostavljen je čitatelju na razmatranje, a sa svakim novim čitateljem dolazi do nove transformacije osnovnih postavki. Likovi iz Pssst!-a samo su djelomično Jasonovi, njegova je tek njihova vizualizacija (i suptilan humor). Volumen i dimenziju daje im čitatelj, prepoznajući u isječcima njihovih odnosa osnovne gradivne elemetne vlastitog života. Jasonova tišina puna je značenja, a uz nju nema straha od gubljenja u prijevodu.
U ovom je slučaju vizualizacija bitan dio cjelokupnog efekta ovog djela. Jason je pronašao savršen grafički izraz za vlastite priče. Realistički bi ih crtež, ispunjen detaljima, najvjerojatnije odvukao u patetiku; klasična karikatura od njih bi napravila parodiju, boja bi (baš poput glazbe u filmovima) bila prenaglašeno retoričko sredstvo itd. Figurativni minimalizam kojim se Jason koristi izbjegava sve spomenute zamke. Isti omogućava Jasonu oprezno balansiranje informacijama (kadrovi su tako gotovo prazni, definirani rudimentarnim elementima koji naglašavaju prostor i objekte) i suptilnu manipulaciju emocijama (s obzirom na to da su lica Jasonovih životinja zamrznuta u nepomičnu masku, emocija se tvori pokretima „kamere", kompozicijom likova i razrađenim slijedovima dvaju ili više kadrova). U stripu tišine ni linija ne smije preglasno pričati, a način na koji Jason uspijeva balansirati između oprečnih zahtijeva svoga stripa prilično je fascinantan i ukazuje na zreli, izgrađeni autorski rukopis u kojemu se ideja i izvedba gotovo savršeno sklapaju i nadopunjuju.
Svojim grafičkim minimalizmom i poetikom melankolije Jason je uspio stvoriti jedan od prepoznatljivijih rukopisa suvremenog europskog stripa. Bez pretencioznosti, bez velikih tema i bez agresivne ideologije Jasonov Pssst! je mali dragulj na kojeg svakako treba obratiti pozornost.
John Arne Sćterøy – Jason: "Pssst!"
2X2, 2011.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )